Predstava „Izabrani“, koju su pod autorskim i redateljskim vodstvom Tare Kranjčević ostvarili mladi karlovačke zajednice ZAMAK, bila je dojmljiv završetak Holywina. Osnovnoškolci, srednjoškolci i studenti puna su dva sata zadržali pozornost više od petsto posjetitelja, od djece u dobi od svega nekoliko godina do djedova i baka. Predstava je izvedena kao treći dio programa, nakon pobožnosti i misnog slavlja koje je predvodio vlč. Danijel Hačko, u Velikoj dvorani Pastoralnog centra Nacionalnog svetišta svetog Josipa u Karlovcu 31. listopada 2026.
Prije mise molila se krunica, a uz vlč. Hačka koncelebrirali su vlč. Ivan Iviček, župni vikar, i mons. Antun Sente ml., rektor Nacionalnog svetišta i bazilike svetog Josipa. Liturgijsko pjevanje animirali su članovi župnog zbora mladih „Agape“ pod vodstvom Josipa Vukovića. Poruka homilije o pozivu svih ljudi na svetost dobila je svoj scenski nastavak u prikazu Isusovih učenika, njihovih pitanja, slabosti i postupnoga sazrijevanja.
Dva mjeseca predanosti
Iza izvedbe stoji oko dva mjeseca priprema. Mladi zajednice ZAMAK preuzeli su glumačke uloge, sami izradili scenografiju i ostvarili brojne zadatke potrebne za predstavu. Neki su studenti na probe dolazili iz Zagreba te se iste noći vraćali. Takva predanost zaslužuje posebno priznanje jer govori o ozbiljnosti s kojom su pristupili projektu i odgovornosti prema ostalim sudionicima.
Trebalo je uskladiti različite uzraste, školske i studentske obveze, učiti tekst, ponavljati prizore te povezati glumu, glazbu, ples i tehniku. Rezultat je predstava iza koje se jasno prepoznaje zajednički rad.
Posebnu pohvalu zaslužuje Tara Kranjčević, autorica teksta, redateljica i koreografkinja plesova. Osmisliti i postaviti ovako opsežnu predstavu te voditi brojnu skupinu mladih zahtijeva mnogo strpljenja, organizacije i stvaralačke sigurnosti. Uz nju je važan doprinos dala Franca Rajčić, koja je pomagala u režiji i sudjelovala u tehničkoj izvedbi, zajedno s ostalim suradnicama i izvođačima.
Apostoli kao ljudi od krvi i mesa
Predstava započinje Posljednjom večerom, zatim se vraća u ranije razdoblje Isusova djelovanja, da bi se na kraju ponovno okupila oko istoga stola. Takav dramaturški okvir omogućuje gledatelju da u završnici bolje razumije odnose, reakcije i odluke likova koje je upoznavao tijekom predstave.
Pranje nogu već na početku otkriva razliku između Isusova postupanja i očekivanja učenika. Slijede svadba u Kani, razgovori u kampu apostola, Matejev poziv, propovijedanje, Natanaelova patnja, poslanje dvanaestorice, umnažanje kruha, hod po vodi i napetosti unutar zajednice. Brojne prizore povezuje pripovjedač, koji suvremenim izrazima i humorom uspostavlja neposredan odnos s publikom.
Apostoli su prikazani kao ljudi različitih naravi: zadirkuju se, postavljaju pitanja, uspoređuju se s drugima, ljute se i mire. Upravo ti razgovori daju predstavi živost i omogućuju da poznati biblijski likovi postanu bliski gledateljima.
I ova je predstava bila obogaćena s nekoliko plesnih trenutaka, premda ih je bilo manje nego prijašnjih godina. Osobito u prizoru svadbe u Kani ples pridonosi vedrini i scenskoj razigranosti, dok je u cjelini veći prostor pripao dijalogu i razvoju odnosa među likovima.
Natanael, Isus i Petar
Među glumačkim ostvarenjima posebno valja istaknuti Maura Kosića u ulozi Natanaela. Prizor njegove agonije jedno je od snažnih emocionalnih uporišta predstave. Zahtjevnu zadaću prikazivanja unutarnje patnje i ranjivosti prihvatio je s ozbiljnošću, dajući posebnu težinu Natanaelovu susretu s Isusom.
David Lendler kao Isus nosi središnju odgovornost izvedbe. Njegov lik povezuje svadbenu radost, poučavanje, osobne susrete, čuda i ozbiljnost Posljednje večere. Uloga traži toplinu i humor, ali i odlučnost pred nerazumijevanjem učenika. Održati tu ravnotežu tijekom dvosatne predstave zahtjevan je glumački zadatak za koji mu pripada posebno priznanje.
Antun Crnić u ulozi Šimuna Petra posebno dolazi do izražaja u prizorima u kojima se samouvjerenost pretvara u nesigurnost. Njegov je Petar nagao, spreman djelovati i obećavati, ali istodobno opterećen pitanjima na koja nema odgovora. Ta se unutarnja borba najjasnije otkriva u prizoru oluje na Galilejskom jezeru.
Prizor kojega se ne bi postidio ni Hollywood
Prikaz oluje na moru, Isusova hoda po vodi, Petrova koraka prema njemu i stišavanja mora zaslužuje posebno mjesto u osvrtu. Mladi su se prihvatili iznimno zahtjevna scenskog zadatka i ostvarili prizor čije se dojmljivosti ne bi postidio ni Hollywood. U prostoru pastoralne dvorane, vlastitom scenografijom i zajedničkim radom, pokazali su maštovitost i stvaralačku hrabrost.
Vanjska oluja pritom prati Petrovu unutarnju uznemirenost. Njegovo tonjenje, vapaj za pomoć i ponavljanje molbe da ga Isus ne pusti daju prizoru snažan emocionalni naboj. Gluma, zvuk i scenski prikaz povezani su u jednu od najupečatljivijih cjelina predstave.
Uz taj veliki prizor, važno mjesto pripada Petrovu pomirenju s Matejem, kojega je utjelovio Borna Kučan. Nabrajanje starih nepravdi i završni zagrljaj pokazuju koliko je zahtjevno promijeniti odnose opterećene prošlošću.
Zahtjev za prvim mjestima, koji iznose Jakov i Ivan, otvara pitanje ambicije. Grgur Marić kao Jakov Zebedejev i Ivan Biondić kao Ivan sudjeluju u prizoru koji otkriva nerazumijevanje među učenicima. Julijan Jakin kao Juda donosi drukčiju vrstu nezadovoljstva: razilaženje između vlastitih očekivanja i Isusova postupanja. Takva razrada daje liku slojevitost i priprema završni povratak na Posljednju večeru.
Pozornost publike kao priznanje
Za buduće izvedbe mladima bi svakako valjalo preporučiti više rada na razgovijetnom izgovoru, osobito u bržim dijalozima. Užurban govor, svojstven mnogim današnjim mladima, na pozornici može otežati razumijevanje teksta. Više pozornosti dikciji, tempu i stankama pomoglo bi da svaka replika jasnije dopre do publike, a glumački trud dođe još više do izražaja.
Pritom treba priznati ono što je osobito vrijedno: mladi su puna dva sata držali u pozornosti ispunjenu dvoranu s više od petsto posjetitelja vrlo različitih naraštaja. Zadržati zanimanje male djece, njihovih roditelja te djedova i baka tijekom tako duge izvedbe veliko je postignuće. To je snažno priznanje uloženom radu i predanosti cijele ekipe.
Zajednica pred pozornicom i iza nje
Uz Davida Lendlera, Antuna Crnića i Maura Kosića, apostole su utjelovili Luka Katalinić kao Andrija, Grgur Marić kao Jakov Zebedejev, Ivan Biondić kao Ivan, Filip Steković kao Toma, Borna Kučan kao Matej, Max Klokočki kao Jakov Alfejev, Patrik Pauli kao Filip, Jan Stišćak kao Tadej, Julijan Jakin kao Juda i Patrik Kraščić kao Šimun.
Isusovu majku Mariju odigrala je Iris Jakšić, Mariju Magdalenu Dora Sumina, a mladence Viktorija Mašala i Emanuel Dumešić. Nastupili su i Toni Klobučar kao Rimljanin, Ana Hegedić kao ugostitelj, Ela Koller kao Ramah, Patrik Mali kao glavar kuće, Ivano Palijan kao Judin prijatelj, Marko Gašparac kao vlasnik zemljišta, Leona Sertić kao neznanac, Marta Polić u ulozi slijepe osobe te Emanuela Bulaja kao prijatelj Filipa i Andrije. Hodočasnike su utjelovili Marina Ćosić, Luciana Rajčić, Lana Škrtić, Dorotea Novosel, Lucija Grubešić i Bruno Haler, a maloga dječaka Šime Rajčić.
Glazbu su odabrale Tonka Marinković i Tara Kranjčević, a za kostimografiju je bila zadužena Marija Grgurić. Scenografiju su izradile Tara Kranjčević, Iris Jakšić, Leona Sertić, Ana Hegedić i Viktorija Mašala. Tehnički dio ostvarile su Anamarija Salopek, Marta Sumina, Tonka Marinković i Franca Rajčić. Svaki od tih doprinosa dio je zajedničkoga uspjeha.
Završni poziv „Slijedi me“ povezao je predstavu s porukom cijeloga Holywina: svi smo pozvani na svetost. Mladi su toj poruci dali svoj izraz glumom, pokretom, riječju i zajedničkim radom.
Trinaest godina zajedništva i kontinuitet rada s mladima
Iza ovih mladih stoji mons. Antun Sente ml., rektor Nacionalnog svetišta i bazilike svetog Josipa, koji ih je prije trinaest godina potaknuo da na ovakav način dočekuju svetkovinu Svih svetih. Mladi su taj poticaj objeručke prihvatili te nijedne godine nisu posustali. Čak je i u vrijeme pandemije koronavirusa Holywin održan, premda u jednostavnijem obliku.
Ovo je nova generacija osnovnoškolaca, srednjoškolaca i studenata ZAMAK-a, redovito prisutna u prostorima Nacionalnog svetišta svetog Josipa. Možemo ih vidjeti kako revno ministriraju, kako uranjaju u otajstvo euharistije sudjelujući u slavlju pjevanjem i čitanjem, kako provode volonterske i karitativne akcije te kako u oratorijskim radionicama animiraju svoje mlađe prijatelje. Svake nedjelje nakon večernje mise oko kipa svetog Josipa mole krunicu, sudjeluju u subotnjim katehezama, pripremaju vesele večeri u župnim prostorima i poslužuju hodočasnike.
A onda ti isti mladi napune dvoranu posjetiteljima koji željno iščekuju što će im prenijeti glumom, riječju, pokretom i scenskim prikazom. Njihova se predanost prepoznaje u svakodnevnom životu zajednice, a predstava je jedan od njezinih posebno vidljivih plodova. Ti mladi daju život ovomu prostoru.
Obraćajući se okupljenima na završetku predstave, odnosno molitvenoga bdjenja, mons. Sente podsjetio je da je u predstavi nastupio i Šime Rajčić, rođen upravo prije trinaest godina, kada je održana prva takva predstava. U toj se podudarnosti lijepo prepoznaje rast zajednice u kojoj novi naraštaji postupno preuzimaju svoje mjesto.
Na još dublji kontinuitet upućuju stupovi koje su mladi upotrijebili u scenografiji. Naslijedili su ih od nekadašnjih mladih koji su ih u istim prostorima koristili još sedamdesetih godina prošloga stoljeća. „Mi samo nastavljamo rad s mladima i za mlade koji je ovdje zdušno provodio mons. Radanović“, istaknuo je mons. Sente, povezujući sadašnju stvaralačku živost s dugogodišnjom pastoralnom brigom za mlade.
Zahvalio je svećenicima Karlovačkoga dekanata na prisutnosti, a osobito župnom vikaru vlč. Ivanu Ivičeku, koji je upravo toga dana prije tri godine, kao đakon, započeo pastoralnu službu u ovoj župi.
„Lijepo je biti župnik kad imaš takve mlade!“ uskliknuo je mons. Sente sa suzama radosnicama, čestitajući mladima i njihovim suradnicima na još jednoj uspješnoj i duhovno bogatoj večeri.
