Mons. Marijan Radanović rođen je 14. rujna 1921. u mjestu Severinu u župi Ciglena kraj Bjelovara, a preminuo je u 93. godini života i 70. godini svećeništva u subotu 16. kolovoza 2014. godine. Bio je poznat pod nadimkom "dobri duh Karlovca".
Osnovnu školu završio je u Severinu, gimnaziju u Banja Luci i Bjelovaru, a teologiju je diplomirao na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Zagrebu. Kao učenik bio je član Križarske organizacije u kojoj je dozrijevalo i njegovo svećeničko zvanje. Za svećenika ga je, 15. srpnja 1945., zaredio zagrebački nadbiskup blaženi Alojzije Stepinac, na samom početku teških godina komunizma. Devet je prvih godina bio upravitelj župe u Hrastovici i privremeni upravitelj župe u Čuntiću na Baniji.
Godine 1955. imenovan je upraviteljem Župe Blažene Djevice Marije Snježne na Dubovcu u Karlovcu, gdje je u nezavidnim uvjetima započeo svoje dugotrajno i plodno svećeničko služenje, do umirovljenja 1999. godine, odnosno do iznemoglosti pred smrt. Svoje početke u Karlovcu sam je opisao sljedećim riječima: »Došao sam iz Hrastovice, a prije mene tu devet godina nije bilo stalnoga svećenika. Tri posljednja svećenika otjerana su u logor, a kad sam došao, u župnom dvoru bila je partijska škola. Prvi moj smještaj bio je na tavanu u sušionici mesa. Stara župna kuća bila je zauzeta pa smo postupno otkupljivali prostor u vlastitoj kući. Novi župni dvor gradili smo sedamdesetih godina pa smo se preselili. Nakon mog dolaska vjernicima je bilo drago jer su dobili svećenika i otada su imali svaki dan misu. Bilo je to vrijeme kad su mnogi bili u strahu. Tu su komunisti srušili crkvu sv. Ćirila. I druge su crkvene objekte rušili. Postojala je nelagodnost prema svećeniku i Crkvi, ali uvijek se našlo ljudi koji su znali biti susretljivi i koji su činili što su mogli u granicama svojih mogućnosti.« Malo-pomalo uspostavio je redovito djelovanje župe, a doveo je i časne sestre Kćeri Božje ljubavi.
Budući da je crkva Ranjenoga Isusa uz Lujzinsku cestu bila premalena, a crkva Majke Božje Snježne na obronku dubovačkoga brijega starijim osobama teško dostupna, posebno zimi, započeo je mukotrpnu borbu s komunističkim režimom za odobrenje lokacije i dobivanje građevinske dozvole za novu crkvu. Odlučio ju je podići na mjestu nekadašnjega ribnjaka, odnosno zapuštene bare, između groblja, Nemčićeve ulice i staroga župnoga dvora na Marmontovoj. Godine 1966. gradska je vlast nakon dužega oklijevanja odobrila lokaciju, a 1968. izdala i građevinsku dozvolu za gradnju nove crkve sv. Josipa. Ustrajući zajedno s Odborom za izgradnju crkve u mukotrpnoj borbi s različitim političkim, građevinskim i drugim »strukturama«, ali i osiguranjem sredstava za troškove gradnje, uspio je 14. srpnja 1968. prirediti blagoslov kamena temeljca koji je predvodio pomoćni biskup Franjo Kuharić. Zahvaljujući predanosti u Božje ruke i požrtvovnosti župljana nova je crkva u tvrdom komunizmu ipak podignuta te ju je 15. rujna 1974. posvetio tadašnji pročelnik Kongregacije za nauk vjere kardinal Franjo Šeper. Nastavio je s gradnjom zvonika (1975.) na koji su 1980. postavljena tri zvona te počeo gradnju novoga župnoga dvora, koji je izgrađen 1978. Crkva sv. Josipa ubrzo je postala središte vjerskoga života Dubovca i mnogih drugih crkvenih zbivanja. Njegovim je zalaganjem Biskupska konferencija godine 1987. tu crkvu proglasila Nacionalnim svetištem svetog Josipa Crkve u Hrvata. U žaru razvijanja pobožnosti sv. Josipu pokrenuo je 1984. i »Glasnik sv. Josipa« koji je tu pobožnost širio diljem domovine te osnovao Bratovštinu sv. Josipa. Također je izgradio veliki pastoralni centar i lijepu filijalnu crkvu sv. Ane.
Nakon demokratskih promjena sudjelovao je u obnovi Križarske organizacije te joj je bio duhovnik sve do smrti. U jednom od posljednjih javnih obraćanja križarima poručio je: "Zahvalan sam Bogu što sam dospio još u mladosti u križarske redove. Iz križarskih redova dospio sam u svećeničko zvanje i svećenički red. Hvala onima koji će prihvatiti ideale koje će slijediti te poruke koje daje Križarska organizacija. Rado prihvaćajte ideale… Živite u duhu vjere, u duhu poniznosti, slobode. To je sreća čovjekova. Sretan je čovjek koji ima mirnu dušu, koji ima savjest čistu i koji tako živi u svom životu da mu je duša uvijek čista, bezazlena i… tako prolazi zemljom čineći dobro…"
