Sv. Josip zaručnik je Blažene Djevice Marije i Isusov zemaljski otac i hranitelj. Riječ "Josip" hebrejskog je podrijetla i znači "neka Bog pridoda". Te je riječi zapisane u Starom zavjetu, izgovorila Rahela, žena praoca Jakova, rodivši dijete nakon duge neplodnosti, sina koji je kasnije postao poznat kao Josip Egipatski. Prema Evanđeljima, bio je iz Davidove kraljevske dinastije, te je po njemu i Isus postao Davidov potomak. Često se postavlja pitanje je li Josipovo očinstvo samo „takozvano” ili je stvarno.
Papa Ivan XXIII. u buli “Redemptoris custos” govori o pravom i stvarnom Josipovom očinstvu, ali to očinstvo ne izvodi po biološkom začeću nego po prihvaćanju. U evanđeljima je Isus četiri puta nazvan Sinom Josipovim – Josip je bio zakonski Isusov Otac. Josip je dakle Otac i po mišljenju svojih suvremenika,ali on je i u evanđeljima Otac po Duhu Svetom, to jest po pozivu Božjem da bude otac Isusu. Evanđelja opisuju sv. Josipa riječju „tekton“ što u prijevodu znači tesar, drvodjelja; dok se na grčkom jeziku ta riječ prevodi kao umjetnik u radu s drvom.
Sv. Matej kaže za njega da je bio pravednik, što znači krepostan i svet muž. Živio je skromno u gradiću Nazaretu u pokrajini Galileji na sjeveru Palestine i svojim radom je uzdržavao sv. Obitelj.
Sv. Josipa nazivaju i šutljivim svecem, jer evanđelja ne prenose niti jednu jedinu riječ koju je on izgovorio. Ali to ne umanjuje njegovu ulogu koju mu je Bog povjerio u djelu spašavanja čovjeka i u odgoju Njegovog Sina. Stoga se za sv. Josipa može reči da je upoznaovrijednost šutnje i da nije bio čovjek velikih riječi,nego čovjek djela i rada. Upravozato Crkva slavi sv. JosipaRadnika, 1. svibnja.
Takav Josip uzor je i poticaj svim ljudima i danas da i sami nauče cijeniti šutnju i da ne budu tek ljudi govora, jeftinih riječi, nego ljudi djela i rada.
Sv. Josip primjer je povjerenja u Boga i predanog vršenja Božje volje. Bog, preko anđela, priopćava Josipu svoju volju i Josip tada spremno mijenja svoje vlastite ljudske planove o sebi, o Mariji i Isusu i njihovom zajedničkom životu, te ne oklijevajući usklađuje svoje želje i zamisli s voljom Božjom. No on to ne čini iz neke ropske poslušnosti prema Bogu nego zato jer ima povjerenja u Boga, jer je svjestan da Bog zna što je za njih i za sve najbolje.
Papa Pio IX proglasio je sv. Josipa, 1870. godine, zaštitnikom sveopće Crkve, te neslužbenim zaštitnikom od sumnje i okljevanja, kao i zaštitnikom u borbi protiv komunizma te zagovornikom za sretnu smrt. Prema katoličkoj predaji, smatra se da je sv. Josip umro u rukama Isusa i Marije, te se zbog toga smatra uzorom pobožnog vjernika koji prima milost u trenutku smrti, te zagovornikom obitelji, očeva, trudnica, bolesnih i umirućih, putnika , doseljenika, obrtnika, inženjera i općenito radnika.
Sv. Josipa štovali su mnogi sveci kao što su sv. Terezija Avilska, sv. Franjo Saleški, sv. Bernard iz Clairvauxa, sv. Toma Akvinski, papa Siksto IV, sv. Ignacije Lojolski, sv. Vinko Paulski i mnogi drugi sveci.
Svetkovina sv. Josipa u katoličkoj crkvi slavi se 19. ožujka, a sv. Josip Radnik 1. svibnja.
Sv. Josipu posvećen je i mjesec ožujak, a kao njegov dan posvećena mu je srijeda.
Sv. Josip proglašen je zaštitnikom mnogih suvremenih država poput Kanade, Meksika, J. Koreje, Perua, Kine, Vijetnama, Austrije, Belgije, a među njima i Hrvatske. Također, mnogi gradovi, crkve, škole, sveučilišta, bolnice i druge institucije u svijetu nose ime sv. Josipa i proglasili su ga svojim zaštitnikom. Najveća crkva posvečena sv. Josipu je Svetište sv. Josipa u Montrealu, u Kanadi.
1650. godine osnovan je red „Sestre sv. Josipa“ koji danas širom svijeta obuhvća 14 000 sljedbenica.
Pod zagovorom i zaštitom sv. Josipa, a u želji da rade sa siromašnima, 1871. godine osnovan je red „Oci i braća sv. Josipa“.
Hrvatski Sabor proglasio je sv. Josipa zaštitnikom Hrvatske domovine 1687. godine.
Proglašen je i zaštitnikom grada Karlovca u kojem se nalazi Nacionalno svetište njemu posvečeno.
