Mnoštvo okupljenih hodočasnika predvodili su župljani svetog Franje Ksaverskog iz karlovačkog naselja Švarča sa župnikom vlč. Dujom Kurtovićem, koji je koncelebrirao u zajedništvu s mons. Antunom Senteom, rektorom Josipova svetište. Vjeru je svjedočio Jerry Joseph Grcevich, skladatelj i aranžer, hrvat iz Amerike. Pjevanje su animirali župni pjevči sa Švarće i Dubovca uz orguljsku pratnju s. Blandine Rakarić, KBLJ.
Tumačeći navješteni odlomak Evanđelja o sijaću koji sije sjeme o. Gudencije je između ostalog kazao kako sijanje Riječi Božje sve nas otvara velikom i važnom pitanju kakvo sam ja tlo za Riječ Božju? Nema radosti života, nema sreće, nema mira ako ja ne želim živjeti po Riječi Božjoj. Fasciniraju me uvijek one reklame za mršavljenje ili za neke druge ljudske potrebe. Kako može netko biti tako smiješan da vjeruje da će ispijanjem tablete odmah smršaviti. No, ljudi žele u to vjerovati pa ih kupuju, a ne žele vjerovati da ih življenje Riječi Božje može učiniti sretnim, te da samo s Bogom ljudski život može biti smislen i ispunjen. Stoga nam se pitati može li čovjekov život biti sretan ako je tvrdo tlo za riječ Božju. Ne može. Može li ljudski život biti sretan ako očekuje od drugih da budu pravedni, a ne od sebe. Ne može. Pozvan sam biti taj pravednik, ja moram biti taj koji će živjeti po Riječi Božjoj. Tada mogu očekivati čuda u svojoj sredini u svojoj obitelji, u svojoj domovini. Ako Riječ Božja usahne jer nema korijena u mom kamenitom srcu ili sam ja čovjek koji živi na putu ili uz put, stalno negdje trčeći bez mira i sabranosti da bi ta Riječ mogla niknuti, ako dopuštamo trnju grijeha i briga da me obaspe, imamo li pravo očekivati da moj život bude sretan? Bog nas poziva da budemo oni koji će nasljedovati svece i biti primjer koji potiče, povezuje i obavezuje na nasljedovanje kako bi s Bogom mogli pronaći istinsku sreću i radost kazao je u svojoj homiliji o. Gaudencije.
Pri kraju misnog slavlja o svom životu i povjerenju u Boga progovorio je Jerry Grcevich, glazbenik, aranžer i skladatelj, hrvat iz Amerike.
Jerry, punim imenom Jerome Joseph Crcevich pripada trećoj generaciji hrvata rođenih u Americi u Turtle Creeku kod Pittsburgha u Pennsylvaniji. Sviranju tamburice podučili su ga otac i stric, koji su se ozbiljnije bavili tamburaškom glazbom. U svojoj 21. godini, Grcevich je učio tamburicu uz slavnog vojvođanskog tamburaša Janiku Balaža. Od 1980. godine sklada i snima svoje vlastite skladbe. Kao svirač svih pet tamburaških instrumenata – bisernice (prima), brača (basprima), bugarije (kontre, tamburaške gitare), begeša (berde, tamburaškog kontrabasa) i tamburaškog čela, često sam snima sve dionice na svojim albumima. Ubraja se među najbolje svirače bisernice (prima) na svijetu, a mnoge tamburaške skupine u svijetu i u samoj Hrvatskoj izvode njegove skladbe.
Gospodin Jerry jako dobro zna da su njegovi preci došli u Ameriku iz Sigeca pored Koprivnice, te Pisarovine, Malog Erjavca, Gradeca Pokupskog i Jaškova malih mjesta u neposrednoj i malo daljoj okolici Karlovca, a po navedenim precima dobio je i ime Jeronim i Josip. Kako su mu otac i stric imali tamburaški sastav vrlo je rano, već u svom djetinjstvu zavolio tamburu te često uz oca i strica nastupao na različitim manifestacijama za Hrvate u Americi.
Moj tata i stric i moj djeda svirali su tamburice. Često su vježbali sa orkestrom u našoj kući. Osluškujući kao dijete njihovo sviranje, ta je glazba ušla u moje srce, kasnije sam im se pridružio te s njima svirao. Usvojivši sviranje tamburice i tamburašku glazbu počeo sam skladati, ali mi je nedostajao majstor za tekst, kojega sam pronašao u gospodinu Miroslavu Škori, od tada zajedno stvaramo. Treća pjesma koju smo zajedno stvorili bila je „Ne dirajte mi ravnicu“ Miroslav Škoro je napisao tekst i glazbu, a ja sam napisao aranžman, te odsvirao sve instrumente i otpjevao prateće vokale kazao je tom prigodom.
Jerry se ne odvaja od tambure tako je i u Josipovo svetište došao s tamburom koju mu je darovao Antun Nikolić Tuca koji je puno surađivao s Krunoslavom Kićom Slabincem, za koga je Jerry pisao melodije i aranžmane, kao i za Zvonka Bogdana, Stjepana Jeršeka Štefa i druge glazbenike tamburaše.
Ljubav prema tamburi usadili su mi otac i stric, a vjeru u Boga i dobrotu prema čovjeku usadila mi je moja baka. Ona mi je još uvijek veliki uzor, iako se preselila u vječnost. One me učila poštenju i povjerenju u Boga. U blizini moga doma u Americi postoji jedna crkva koja je otvorena i po danu i po noći. Rado uđem u tu crkvu često u sitne sate po noći te u tišini, molim na svoj način. Sviram svoju tamburu uvjeren da melodiju čuje baka, roditelji i dobri Bog. To je moja molitva. U tim trenucima uvijek pronađem mir, ali i nadahnuće za neke nove skladbe.
Ovaj sam put došao u Hrvatsku pred Božić s kartom u jednom smjeru. Možda ću morati otići u Ameriku, a to znači da ću se vratiti opet u Hrvatsku, jer moje srce je uvijek ovdje, i u cijelom svijetu gdje ima naših ljudi, naših Hrvata, tamo sam ja!, ustvrdio je Jerry.
Gospodin Jerry tom je prigodom na svojoj tamburici odsvirao svjetski poznatu duhovnu pjesmu “Milost” s mnoštvo prekrasnih vlastitih improvizacijskih ukrasa, te “Josip o oče sveti” ujedinjen s zvukovima orgulja i glasova dirnutih vjernika.
