Velika pobožnost svetom Josipu počela je u Nacionalnom svetištu svetog Josipa u Karlovcu molitvama svetom Josipu i misnim slavljem u srijedu 17. siječnja 2024. godine. Nakon pobožnosti koju je predvodio mons. Antun Sente, ml., rektor Josipova svetišta slijedilo je svečano misno slavlje koje je predvodio prof. dr. sc. Josip Šimunović, dekan KBF-a Sveučilišta u Zagrebu uz koncelebraciju 14 svećenika i asistenciju dvojice đakona. Brojne hodočasnike prvu srijedu predvodili su hodočasnici župe Presvetog Srca Isusova iz karlovačkog naselja Novi Centar sa svojim župnikom i karlovačkim dekanom preč. Draženom Karačićem. Pjevanje su animirali članovi istoimene župe uz orguljsku pratnju mo. Krešimira Klarića. Vjeru u Boga i povjerenje u svetog Josipa svjedočila je gospođa Ksenija Abramović, direktorica Laudato televizije.
U prigodnoj homiliji između ostalog dekan Šimunović je kazao kako su srijede u čast svetog Josipa u Svetištu svetog Josipa ovdje u Karlovcu postale više nego samo puki dolazak. Odišu svjedočanstvom vjere i života, pouzdanjem u onoga u koga je imao pouzdanje i sam dobri Bog, stoga započnimo još jedan niz srijeda kao pripravu za prelijepu svetkovinu svetoga Josipa, kazao je dr. Šimunović te nadahnut blagdanom svetog Antuna pustinjaka progovorio o kreposti šutnje. Iako nismo redovnici ipak smo pozvani da dinamiku vlastite svakodnevice obogatimo trenucima tišine i šutnje u kojima možemo osluškivati Božji govor. Ne bismo se trebali bojati tišine niti šutnje, već ih njegovati. Šutnja svetog Josipa može u mnogo čemu biti poticaj i nama. Njegova pouzdanost i poslušnost ispunjene su šutnjom koja nama progovara kako se otajstvo utjelovljenja Boga ne može izraziti riječima. Matej evanđelist predstavlja svetog Josipa kao nekoga tko iz strahopoštovanja nije u stanju izreći otajstvo koje je nosio na rukama u liku malenog dječaka.
Bitno je njegovanje šutnje u životu Isusovih učenica i učenika. Njegovanje šutnje oplemenjuje, daje snagu, govori, usmjeruje. Nismo baš naviknuti na šutnju u svakodnevici. Bojimo se šutnje, a šutnja nam može mnogo toga korisnoga otkriti o nama samima i o drugima oko nas. Uvijek imamo ili slušalice u ušima, ili otvoreni radio samo da neko nešto priča, ali malo šutnje mislim da bi dobro došlo. Šutnja je također izvrstan i prokušan put prema Bogu i Isusu Kristu. Ima svoju svrhu u danima našega darovanog života. Pomaže nam na različite načine da budemo i ostanemo ljudi, te nam srce i duh usmjeruje prema Stvoritelju i njegovu Sinu. Iako je svijet koji nas okružuje svijet buke, zvukova i brzine, trebamo biti sposobni tišinu i šutnju oživjeti u vlastitom životu. Kada osjetimo i upoznamo svrhovitost i životnost šutnje u vlastitom životu, onda svijet, život i ljude oko sebe gledamo i doživljavamo bistrim očima i zdravijim srcem, a onda tu korisnu vježbu možemo svakako preporučiti i drugima. Zato je dobro da u svijetu buke i strke naučimo u određenim trenucima šutjeti pa uz pomoć šutnje otkrivati Boga i Isusa Krista, otkrivati sebe i sa svojim plus i sa svojim minus stranama.
Nadalje, iako nije zapisana ni jedna Josipova riječ ne znači da nije govorio, on je bio itekako odlučan i poduzetan. On je čovjek koji djeluje, a njegova suzdržanost upozorava na to kako je često nužno učiniti ono što je potrebno i onda o tome ne brbljati. Dobro ne stvara buku. Premalo se čuje govor onih koji čine samo dobro. Stoga nam Josipova šutnja svjedoči o savršenom procvatu krijeposti i razboritosti koja se sastoji u ispravnom spoznanju što je dobro činiti, a što treba izbjegavati. Ta je krijepost očita milost, ali se također stječe i vježbom i naporom. Draga braćo i sestre neka i ova godina svima nama uveća ljubav prema ovom velikom svecu, neka potakne zazivanje njegovog zagovora, neka na potakne na nasljedovanje njegovih krijeposti i njegova žara, zaključio je propovjednik Šimunović.
Pri kraju misnog slavlja pouzdanje uz Boga i o zagovoru svetog Josipa govorila je gospođa Ksenija Abramović, direktorica Laudato televizije posebno se osvrćući na nedavno održan veliki koncert domoljubnih pjesama “Domu mom” na kojem je sudjelovalo dvadesetak tisuća posjetitelja.
Trideset dana smo molili svetog Josipa za uspjeh koncerta “Domu mom”, a sada nastavljamo moliti dalje i kroz ovu devetnicu od devet srijeda. Sveti Josip je uvijek s nama, zapravo sveti Josip je naš ministar financija i bez njega ne idemo nikuda, kazala je gospođa Ksenija.
Gospodin Tiho Orlić jedan od naših glazbenih izvođača sve je to sažeo u nekoliko riječi: „Ako je lako onda nije za nas“. Laudato televizija i sami znate ima svoj put. Krenula je na Božić 2015. godine sa jednim velikim pouzdanjem u Boga. Bog je pozvao jednu ženu. Kada sam čula taj glas, “Nisi prva koju sam zvao, ali si prva koja se odazvala” slijedio je svojevrsni križni put, no da nema križnih putova ne bi bilo ni Uskrsa, ali s pouzdanjem u Božju providnost, s oslanjanjem na Gospodina našega Isusa kao najčvršću stijenu u našim životima, tko nam zapravo što može. Nema toga potresa, nema te pošasti, nema te korone, nema toga tko može srušiti čovjeka kojemu je stijena Gospodin Isus Krist. Priznajem da se često pitam, ali samo na trenutak, Gospodine što je meni ovo trebalo, i onda to brzo ispovijedam jer ta sumnja i tuga i strah ne dolaze od Gospodina i sve naše probleme i sva nadahnuća koja dolaze, što raditi, što organizirati, kamo se okrenuti, dolaze u našoj Kapelici svetoga Ivana Pavla II. na jednom klecalu koje se nalazi ispred tabernakula na kojem često dugo, kasno u noć provodimo vrijeme. Kane tu i koja suza jer i zdravlje i financije, osjećaj osamljenosti pritišću, ali onda po molitvi, po predanju u kojem osjetite taj Božji zagrljaj, kada vidite Isusa u svome srcu, dobijete snagu da ne kritizirate, ne tražite od nekoga drugoga da nam pomogne, već se jednostavno zagledamo u to svoje srce, smjestimo tu malog Isusa i onda shvatimo da kada mijenjamo sebe nekako nam se čini da se mijenja i svijet oko nas, jer pronoseći Isusa, pronoseći tu Božju riječ, pogotovo naviještajući je na ovaj način putem malih ekrana u bolnicama u staračkim domovima, jest ona snaga koja nas nosi svaki puta kada nam malo ruke otežaju. Podari dobri Bog tada i neka svjedočanstva ljudi koji su svoje zadnje trenutke dočekali s molitvom upravo preko Laudato televizije, u bolničkoj postelji. Poznato nam je da mnogi umiru u bolničkoj postelji sa zaustavljenim prstom na gumbu daljinskog upravljača Laudato televizije. Bogu hvala na tome i daj Bože da naša Laudato televizija dobije i nacionalnu koncesiju, da uđe u svaki hrvatski dom, ljudi dragi molite se po toj nakani. Poznato nam je da imamo gledatelje ne samo u Hrvatskoj, u Bosni i Hercegovini, već i u Sjevernoj Americi i u Južnoj Africi. Snažno je to bilo vidljivo i na nedavnom koncertu “Domu mom” na kojega su došli ljudi i iz Australije. Njih pet je sjelo na avion i došlo na koncert „Domu mom”.
Organiziranjem domoljubnog koncerta “Domu mom” Laudato tv je izašao iz svoje niše duhovnih koncerata iz svojih projekta „Progledaj srcem“, a po Gospodnjem nadahnuću. Krenuli smo u organizaciju. Tražili smo datum, jedini koji je bio slobodan bio je 13. siječnja. Poželjela sam da bude 15. siječnja, jer je to međunarodni dan priznanja naše Republike Hrvatske, no kada smo već i potpisali ugovor sa Arenom, zapravo smo spoznali da je taj 13. siječnja 1992. bio dan kada je naš omiljeni papa Ivan Pavao II priznao našu Hrvatsku. Shvatili smo da je to zapravo najbolji dan za organizirati koncert domovini. Zato smo na koncert pozvali apostolskog nuncija monsinjora Giorgia Lingua koji je na početku izmolio molitvu Oče naša, Zdravo Marijo, Slava Ocu. Uistinu je bilo prekrasno gledati kako su se na znak križa počeli dizati ljudi prvo na donjim, pa na gornjim tribinama. Na koncu su se svi digli i jednostavno sam osjetila kako se po toj našoj prekrasnoj molitvi Oče naša spušta predivan mir i znala sam da će sve biti dobro. I onda kada je krenulo završno kolo iz opere Ero s onoga svijeta, kada smo s pjesmama “obletili” našu Hrvatsku, kada sam vidjela mladost, mlade ljude, roditelje, majke, bake i djedove koji vode sa sobom svoju djecu, shvatila sam da nije važno što u udžbenicima nekada ne piše dovoljno o našem Domovinskom ratu, nije važno, jer mi imamo obitelj koja je ćelija svega. Obitelj koja moli zajedno, ostaje zajedno, u kojoj se djeca uče što znači voljeti svoju domovinu, što znači biti ponosan Hrvat, što znači bez straha reći ja sam Hrvatica i katolkinja i nije me sram.
Ovaj nam je koncert još više pokazao kako smo pozvani učiti svoju djecu zdravoj katoličkoj vjeri, dakle, vrijednostima koje imamo. To je ljubav prema Bogu, ljubav prema domovini, ali i ljubav prema svojoj obitelji. I nitko nam ništa neće moći, jer to jamče scene očeva koji nose djecu na svojim ramenima, a djeca umotana u naše hrvatske zastave, mladi ljudi od 17, 18, 19 godina koji svjedoče, kako im je ovo najljepši koncert na kojem sam bili. Promatrajući sve te naše iz mnogih krajeva netko je rekao, te večeri skoro nas 20 000, bila je jedna najveća obitelj na svijetu, okupljena oko Gospodina Isusa Krista u ljubavi za svoju domovinu Hrvatsku.
I koliko god je teško i koliko god su plaće male, i koliko god smo možda ljuti na politiku i političare, pustimo ljutnju ljudi moji, uzdajmo se u Gospodina jer Bog je taj koji čini čuda. Ja bih rekla probudi se moj hrvatski narode, zagrli svoju obitelj, zagrli svoga susjeda i gledaj u nebo. Naš blaženi kardinal Stepinac često je znao govoriti gledajte u nebo, nebo će se otvoriti.
Tko će nama biti voditelj, tko je nama redatelj, režiser, montažer, tko je nama direktor? U našoj Laudato televiziji to je Isus Krist, nema boljega, vjerujte nema boljega. Tako i vi u svojim obiteljima, na radnim mjestima. Što znači voljeti domovinu? Voljeti domovinu, ne samo kroz pjesmu, znači rađati djecu, časno obavljati svoj posao, o bilo kakvom poslu da se radi. Volimo ljude. Ja eto mogu reći volim ovaj narod, volim ovaj jezik, volim vas ljudi. Volim, zaključila je svoje svjedočanstvo gospođa Ksenija Abramović.
