Čuli smo kako Knjiga Izlaska govori o izraelskome narodu na putu kroz pustinju. Za njima je ostala drama oslobađanja iz ruku tlačitelja, čudesna iskustva Božje blizine i sada su slobodan narod pred kojim je zemlja, dugo čekana i obećana, prema kojoj trebaju ići s pouzdanjem. No, za njima su godine pustinje koje donose kušnje.
Čuda koja je narod doživio kao da nisu dovoljno snažna. Poteškoće su oslabile sjećanja na radost. Narod je toliko toga primio kao dar da u početcima nije ni sam mogao vjerovati da se to dogodilo, ali kušnja pustinje ima moć narušiti osjećaj sigurnosti, pa čak ga i izbrisati.
Dani i godine sreće su daleko, a pogled na pustoš nameće sumnje i misao da su grozote ropstva i nečovječnost postupanja bili podnošljivi. Štoviše, sada im izgleda da je njihov boravak u sužanjstvu bio lijep i poželjan. Vrijeme života u Egiptu odjednom je viđeno onakvim kakvo nikada nije bilo. Jer sada Izraelci govore: „… sjedili smo kod lonaca s mesom i jeli kruha do mile volje“ (Izl 6, 3)
Ali, u sužanjstvu nije bilo tih lonaca niti je bilo kruha po volji. Sužanjstvo je život u patnji i u gladi, u bijedi i u poniženju, a ne u slavlju i obilju.
No, takva je, braćo i sestre, snaga pustinje koja je slika naših odnosa prema izazovima svih vrsta. Njena kušnja ima moć dovesti sve u pitanje i najcrnje dane učiniti svijetlima, a prošlost prikazati ljepšom i dopadljivom. Dovoljno je da u sadašnjim mukama netko kaže da je prije bilo bolje.
U takvim se trenutcima pojavilo mrmljanje protiv Mojsija i protiv Boga. Javljaju se pitanja: Zašto smo uopće krenuli na put? Što nam je to trebalo? Želi li Bog da nas nestane, da trpimo, da nemamo ni kruha? Zar ne vidi što nam je potrebno; zar je slijep i gluh na naše vapaje?
Braćo i sestre, najveća pustinja nastaje tamo gdje počinjemo misliti da nas je Bog napustio; da smo prepušteni besmislu, nemoćni, izigrani i bez nade. Istinska kušnja pustoši upravo je taj poremećaj, izokretanje stvarnosti i sumnja koja narušava vjeru u Boga ljubavi.
Budimo pozorni na važnu zanimljivost. Naviještena Božja riječ kaže da ih je Gospodin, nakon mrmljanja, stavio na kušnju, da bi vidio hoće li se držati njegova puta i živjeti po njegovu Zakonu (usp. r. 4). Kako Gospodin stavlja na kušnju svoj narod? Ne pustinjom i trpljenjem, nego darom hrane, onim što im daje sigurnost življenja. Upravo se tada pojavljuje opasnost da se Boga zaboravi.
Ovdje je u jasan suodnos stavljena glad naroda, mana, hrana s neba i Zakon. Božji zakon nije viđen kao teret, nego kao nauk, pouka, smjernice i ponajprije kao dar – dar Boga svomu narodu.
Tako vidimo da postoji Božji odgovor. On je u njegovoj Riječi. Međutim, životne su okolnosti ponekad tako teške i tamne da potamni i primljeni dar, da nemamo snage živjeti od početne radosti.
Pred darom koji je Gospodin dao da narod preživi; s pitanjem koje je postalo imenom za tu hranu (jer su ljudi pitali: man-hu – što je to?), navještaj završava rečenicom vjere: To je kruh koji vam Gospodin daje za hranu. Znamo da je Bog prisutan i da nas prati, ali ponekad nam se čini da je naša glad neutaživa; ponekad izgleda da nam Bog ne daje ono od čega se živi ili pak da nam je oduzeo najnužnije.
Primjera za takav osjećaj ima puno: u osobnim životima, u obiteljima, u našemu narodu. I ne treba previdjeti ono što je teško, ali nas Bog danas poučava da dobro razlikujemo mrmljanje od izraza tuge, od vapaja koji postaje tužaljkom.
U Bibliji nalazimo puno izražaja koji su prožeti tužaljkom. Tužaljka je oblik molitve čovjeka na rubu snaga; molitve koja liječi, pomiruje nas s Božjim planovima koje ne razumijemo. Puno je konkretnih životnih prilika i neprilika u kojima dolazimo pred Boga sa žalopojkom.
Koliko ih je samo ostalo u vapajima onih ratnih godina; koliko ih je produženo u bolima nakon stradanja, u samoći i na javi, u izgovorenim riječima i u suznim pogledima!
U svojoj biti tužaljka je molba da nas Bog pogleda, da vidi trpljenja koja podnosimo. To je prostiranje pred Bogom one gorčine koju smo prihvatili, koju smo spremni nositi u svojim slabostima i s pouzdanjem u njega. Tugujemo, ali pred Gospodinom, ne bez njega; tugujemo, da bi nam dopustio da barem malo shvatimo smisao svoje patnje.
Ali, mrmljanje protiv Boga je nešto drugo. To nije tužaljka, nego optužba. To je zatvaranje Bogu, prigovaranje u ljutnji. Mrmljanje nema tračak svjetla i opterećuje srce, puni ga gorčinom, hladnoćom i oduzima osjećajnost. Ono se pretvara u predbacivanje koje pokazuje našu umišljenost i odbijanje Božje volje, osobito kada je teško. Svoju oholost svjedočimo time što mrmljanje želimo prikazati kao veliki doseg svoga razmišljanja i ponuditi ga drugima kao zdravi realizam.
U mrmljanju na vidjelo izlazi zlo kojemu smo dopustili da nam zarobi srce. Jer takav stav ne želi susret, ne želi suodnos s Bogom kojega ne prihvaća kao dobroga Oca. Mrmljanje unosi razdore, potiče na očajavanje, donosi zahtjeve i puno je puta plod proračunatosti; ne trpi oduševljenja za dobro niti mu je prihvatljiva ljubav bez očekivanja uzvrata.
Suprotnost mrljanju nalazimo u blagoslovu i u blaženstvima. Tamo vidimo one koje Bog ne zaboravlja, premda izvanjski djeluju kao da su kažnjeni. Po riječima našega Spasitelja, blaženi su: siromašni, krotki, čisti srcem, mirotvorci, progonjeni…
Gledajući Krista na križu možemo birati: prihvatiti ga ili odbaciti. I jedan i drugi izbor ima svoje posljedice: živjeti novost koja će ponekad biti tužaljka ili ostati zarobljenima u negodovanju koje postaje mrmljanjem.
Bog ne želi da patimo, nego da živimo puninu. Istinski kruh koji nam On daje jest Krist na križu koji je uskrsnuo. On omogućuje da osjetimo pravi okus i onoga životnog kruha koji je gorak i teško probavljiv. U tome je otajstvo života.
Vi ste, braćo i sestre, u Karlovcu i u karlovačkome kraju živi svjedoci da ljudi koji su prošli kroz razna teška zlostavljanja, kroz noći i dane u nemiru, suočeni s duhovnim i materijalnim ruševinama i prazninama; da su ti ljudi sačuvali slobodno i velikodušno srce. Znam da su i tu među nama. I svatko tko makar i površno, usputno, upozna ovaj grad i njegovu prošlost prije dvadesetak godina, u vrijeme nasilja nad Hrvatskom, vidjet će kako blaženstvo i snaga vjere pobjeđuje zlo i mrmljanje. Izmjenjivale su se kušnje i kao da smo bili stavljeni pred svaku vrstu zla koje je nudilo odgovor u mržnji, ali i pred svako blaženstvo: siromaštvo, krotkost, mirotvorstvo, progonstvo… Danas zahvaljujemo što smo prihvatili blaženstva.
To je moguće onomu tko je htio učiti kako treba živjeti svoje pustinje, a da se ne gleda smo vlastitu patnju. To je mana, to je kruh koji nam je ostavio Isus u euharistiji, u Crkvi, u zajednici vjere.
Dar s neba, koji je narod primio u pustinji, trebalo je skupljati svakoga dana, baš onako kako i mi molimo za kruh svagdašnji u molitvi 'Oče naš'; ne za kruh koji će nam dati dugotrajnu ili vječnu sigurnost na zemlji. Jer takav je uvijek kušnja da se zaboravi Boga i bližnje. Svakoga dana moliti za kruh i znati da ne živimo samo od kruha pruža smisao i puninu života; da se ne udaljimo od bližnjih i da budemo zahvalni.
Draga braćo i sestre, govorim vam to, jer nisam ravnodušan na tužaljke i mrmljanja koja proizlaze iz kušnja u kojima danas živimo. U susretima s hrvatskim braniteljima susrećem tek mali dio njihova trpljenja i muka, njihovih razočaranja i tuge, dok istodobno možemo čuti gorka pitanja o tome čemu je služila borba za slobodu domovine; što se njome postiglo i kakva nam je Hrvatska.
Istodobno, negdje u pozadini postoje primjedbe, ispunjene ruganjem: Evo vam vaša Hrvatska. Je li to ono što ste očekivali i čemu ste se nadali? Sve je to premazano debelim namazima otrova koji smo susreli kod naroda u pustinji, a to je otrov neistine o životu u neslobodi; otrov koji se širi tvrdnjom: Prije je bilo bolje. To 'prije' prikazuje se kao vrijeme izobilja, veće pravednosti, blagostanja koje, dakle, nije trebalo mijenjati.
Ciljanim medijskim djelovanjem te upornim i obilatim iznošenjem prerađevina iz totalitarističke komunističke prošlosti namjerno se obescjenjuje hrvatska žrtva i sloboda.
U novim poteškoćama čovjek lako izgubi kriterije i brzo zaboravlja prijašnju muku. Nakon radosnoga poduzimanja puta slobode, dolazi kriza i osvrtanje unatrag.
Zato je važno učvrstiti spomen, učvrstiti ga na istini. Neka se u tome spomenu čuju i tužaljke, ali – ako želimo dobro sebi i domovini – ne smiju prijeći u mrmljanje koje bi zaboravilo dar slobode. Kada se govori da je prije bilo bolje, tada se ne kaže da je vladala nesloboda, da je pogažen čovjek u svojoj biti, da se o slobodi hrvatskoga naroda nije smjelo ni govoriti.
A kolika je laž o tadašnjemu blagostanju uistinu nije teško pokazati, osim ako se ne misli na poželjne i podobne tadašnjemu režimu. Kakav je to bio boljitak mora svakomu biti jasno iz djela koja su učinjena u nastojanju da se zadrži to takozvano blagostanje. kakav je bio boljitak koji je razarao hrvatska sela i gradove, koji je ubijao i protjerivao ljude, koji je proganjao istinu i svaku želju poštivanja pravde. Karlovac ostaje svjedokom tih godina i dana. Tokovi njegovih rijeka nosili su vijesti i slike, donosili su i nebo, sivo od boli i zločina prema Hrvatskoj.
Opravdane su tužaljke najzaslužnijih za slobodu pred pojavama koje žele obezvrijediti polazišta slobodne Hrvatske. Hrvatski branitelji znaju da su i tada mnogi oklijevali, odvagivali, računali na razne ishode. A oni su pak prepoznali istinu; Bog im je dao hrabrosti i mudrosti da ne odustanu.
A danas? Danas, dragi branitelji, ne dopustite kušnjama da u vas uvuku u gorčinu.
Vi ste učinili da polazište, da temelj Hrvatske bude ljubav, istina i sloboda. A Hrvatska treba istinu, jer slobode bez istine nema, jer su istina i sloboda sastavnice ljubavi. Naša sloboda uvijek treba istinu, kako o godinama obrane domovine, tako i o godinama hrvatskoga sužanjstva.
Obećanja o 'punim loncima' puno su naroda razjedinila i oduzela mu istinski kruh od kojega ljudi ne gladuju. Jer pobjedu nad zlom nisu donijeli puni lonci iz sužanjstva, nego puna srca čežnje za slobodom. Danas smo svi pozvani još dublje prihvatiti Božju riječ da čovjek ne živi samo o kruhu i da kruh koji nije blagoslovljen istinom i ljubavlju nema okus slobode, nego tuge i ropstva. Draga braćo i sestre, ako bi nas privuklo prividno blagostanje ropstva, ne bismo mogli govoriti o pobjedi.
Hvala onima koji su to posvjedočili svojim životom prije dvadeset godina; hvala Karlovcu što je, poput hrvatskoga srca, u središtu domovine ostao kucati istinom i ljubavlju. Osjetili smo koliko nam je čuda Bog darovao na našemu putu kroz pustinju. Čudo je i naša pobjeda i naša sloboda koja mnogima nije draga, ali se na njih ne treba osvrtati, nego biti zahvalan i vjeran Gospodinu. Jer tuga porobljivača nije plod radosti slobodnih; ta je tuga plod mržnje i nepravde koju su izabrali.
Dragi vjernici, nipošto nije slučajno da se u ovome gradu nalazi Nacionalno svetište sv. Josipa, zaštitnika Hrvatske. On je čuvao i pratio Isusa i Mariju od Nazareta i Betlehema do Jeruzalema. Osjetio je silu zla koja ih je prognala u Egipat, ali je slušao Božji glas i spremno se vratio u svoju domovinu.
Imam dojam da Karlovac nosi odražaj glavnih odlika svetoga Josipa. Poput njega sjaji nutarnjom ljepotom, osjetljiv na pravdu, vjeran i brižan u susretu, zaštitnik i čuvar u opasnostima, šutljiv i velikodušan. Molimo da naša domovina i narod nasljeduju te vrline koje su očitovali osloboditelji Hrvatske.
A kada vas, dragi branitelji, u grlu nešto stegne, kada osjećate razočaranja, kada se čini da dalje ne možemo, Kruh života, Kristova mana u euharistiji poučava da živimo i da smo opstali od dara – prije svega vašega – i od uzajamne blizine i spremnosti da se založimo za istinu. Kad vas nešto u duši zaboli, to je otvorena rana koja i ne smije zacijeliti, to je ljubav koja izvire iz Kristova probodenog boka; ljubav prema domovini u snazi Kristova križa. I prestanimo slušati kako je prije bilo bolje, jer to prije isključuje slobodu i slobodnu domovinu. A Bog nama povjerava ovo vrijeme u kojemu smo mi pozvani svjedočiti ljubav koja nam je predana.
Hvala vam! Amen.
