Događanja

Preminula Milka Sente, majka devetero djece

U četvrtak 9. veljače u obiteljskom domu u Sekirišću kraj Svetoga Križa Začretja u 90. godini života umrla je zauzeta vjernica Milka Sente, majka svećenika Zagrebačke nadbiskupije mons. Antuna Sentea ml., rektora Nacionalnog svetišta sv. Josipa u Karlovcu.

U četvrtak 9. veljače u obiteljskom domu u Sekirišću kraj Svetoga Križa Začretja u 90. godini života umrla je zauzeta vjernica Milka Sente, majka svećenika Zagrebačke nadbiskupije mons. Antuna Sentea ml., rektora Nacionalnog svetišta sv. Josipa u Karlovcu.
Rođena je u obitelji Vrček 13. rujna 1933. godine u selu Sekirišću od oca Ivana i majke Anke r. Kobešćak. Imala je starijeg brata Antuna koji je preminuo od dječje bolesti u trećoj godini života, te tri godine mlađu sestru Maricu, cjeloživotnu družicu koja je preminula prije pet godina. Tri su godine djeca živjela samo s majkom jer su im na tri godine zatvorili oca u lepoglavskom zatvoru, samo zato što je pomogao unesrećenima.

Milka je svoju životnu ljubav pronašla u Slavku Senteu iz susjednog sela Martinca koji se nakon vjenčanja s Milkicom (kako su je svi od milja zvali) godine 1955. priženio u njen dom u Sekirišće. Blagoslovljeni su s devetero djece, sedmoricom sinova i dvije kćeri: Josip, Dragutin, Ivan, Stanko, Ljubica, Franjo, Petar, svećenik Antun i Đurđica. Iza sebe je ostavila obitelj koja s unucima i praunucima broji oko 70 članova. Njezina su snaga i uspjeh bila njezina djeca, sva veoma uspješna i dobro odgojena. Jednako su se rado s njom družili i slušali njene savjete njeni sinovi i kćeri, kao i snahe i zetovi te unuci i praunuci. Svi su je od milja zvali naša mamek.

Prilikom 40. obljetnice braka Milke i Slavka papa Ivan Pavao II. poslao im je pismeni blagoslov, a uoči zlatnog pira primio ih je na Trgu svetog Petra u Rimu te im udijelio svoj blagoslov za uzoran obiteljski život. Suprug Slavko preminuo je 2004. u 75. godini života, a sin Dragutin 1993. u 35. godini.

Snagu za životne radosti i poteškoće uvijek je pronalazila u molitvi i pouzdanju u Boga. Najviše je voljela Boga i svoj Sentijev breg, tako je odgojila i svoju djecu. Cijeli život bila je pastoralna suradnica u svojoj župi u Svetom Križu Začretju. Kao vrsna je kuharica bila osobito poznata po svojem bijelom i kukuruznom kruhu za koji je dobivala i lijepe nagrade, a koji je pekla u svojoj krušnoj peći. Kruhove je pekla još za ređenje biskupa Marka Culeja, a pekla ih je i poslije za goste zagrebačkog nadbiskupa kardinala Josipa Bozanića kada su mu u goste dolazili visoki dužnosnici te nadbiskupi i kardinali iz cijeloga svijeta. Svakodnevno je slušala Hrvatski katolički radio. Poticala je svoju obitelj na redovito praćenje katoličkih medija. Uvijek je branila istine vjere, a na osobit način svećenike.

Sprovodne je obrede u subotu 11. veljače na mjesnom groblju u Svetom Križu Začretju, uz sisačkoga biskupa Vladu Košića, generalne vikare Zagrebačke nadbiskupije i Šibenske biskupije mons. Tomislava Subotičanca i mons. Marinka Mlakića, te uz sudjelovanje oko 60 svećenika, više desetaka redovnika i redovnica, i brojnoga okupljenog puka, vodio pomoćni zagrebački biskup Ivan Šaško. Sažalnicu zagrebačkog nadbiskupa kardinala Josipa Bozanića pročitao je mons. Subotičanec. Pisane izraze sućuti uputili su nadbiskupi Ante Jozić, apostolski nuncij u Bjelorusiji, Mate Uzinić, riječki ordinarij, mostarski biskup Petar Palić, karlovačka županica Martina Furdek Hajdin, te mnogi drugi. Na sprovodu je sudjelovao i karlovački gradonačelnik Damir Mandić i načelnik općine Sveti Križ Začretje Marko Kos. Misu je zadušnicu nakon sprovoda u župnoj crkvi u Svetom Križu Začretju, uz domaćega župnika Vladimira Drnetića i ostale svećenike, predslavio biskup Šaško.

 

Ivan Šaško

pomoćni biskup zagrebački

Uvodni nagovor u sprovodu

i homilija u euharistijskome slavlju

za preminulu Milku Sente

(13. rujna 1933. – 9. veljače 2023.)

majku mons. Antuna Sentea

 

Groblje u Svetomu Križu Začretju (sprovod u 14 sati)

i župna crkva Uzvišenja sv. Križa (sveta misa u 15 sati)

Subota, 11. veljače 2023.

 

Monsignore Antune, dragi Toni,

dragi sinovi i kćeri s obiteljima, draga rodbino preminule Milke,

dragi biskupe Vlado, župniče Vladimire,

draga subraćo svećenici,

redovnici i redovnice, draga braćo i sestre,

dionici otajstva Kristova uskrsnuća i novoga života!

• Svjestan sam da ovomu našem snažno govorljivomu zajedništvu nisu potrebne moje dodatne riječi; djeluju mi pomalo suvišno, dok gledamo sebe; ponajprije ove ljude pokraj lijesa koji su životne najbliže povezani sa životom naše sestre u vjeri.

Život rađa život. I dok se čini da je njezin život na zemlji stao u lijes, zapravo vidimo kako se prelio u predivne plodove koje zemlja ne može zadržati za sebe.

Istodobno ovi su zagorski bregi, ne samo Sentijev breg na kojemu je rođena, neodvojivi od života preminule sestre Milke, od milja zvane Milkica, od njezinih osjećaja ljubavi prema obitelji i domu, Crkvi i hrvatskoj domovini. I oni danas govore.

U toj združenosti poseban su govor ovdje i danas u svojim molitvama svećenici sa svojim subratom svećenikom Antunom, s majkom koja je tjelesna majka devetero djece, ali je njezino duhovno majčinstvo puno šire.

 

• Dragi Toni, znamo koliko ti je draga tvoja zemaljska majka i velika obitelj koja ti je zacijelo u srcu i u očima, u zanosu promicanja čašćenja sv. Josipa i Svete obitelji u našemu karlovačkom svetištu.

Braćo i sestre, u pojedinim trenutcima, kako što je nečija smrt, čitaju se određene podudarnosti koje inače ne primjećujemo. Meni je bilo znakovito vidjeti da je gospođa Milka rođena 13. rujna, dan prije župne svetkovine Uzvišenja svetoga Križa i da je umrla 9. veljače, dan prije spomendana bl. Alojzija Stepinca.

Otajstvo križa, uzvišenoga, dobro opisuje njezin život, a zanimljiva je i poveznica s bl. Alojzijem budući da joj je komunistički režim zatvorio oca Ivana u lepoglavskom zatvoru, samo zato jer je pomogao unesrećenima na hrvatskome 'Križnom putu'; u to je vrijeme u zatvoru u Lepoglavi boravio i bl. Alojzije.

Danas ju pak sprovodimo na spomendan Majke Božje Lurdske koji govori o predivnome Božjem planu i blizini Majke po kojoj se ostvarilo spasenje za sav svijet. Jednostavnost, neočekivanost i otvorenost malene Bernardice ostaje znakom za svako zatvaranje u materijalizam, za bijeg od Boga, za malodušnost i gubitak nade.

I ova je vjernica dio toga plana, a ljepota devetero djece, koja već po broju u današnjim okolnostima izgleda nestvarno, pokazuje grane i pupoljke proroštva, darivanja drugima, povezanost s Crkvom i blagoslov. Zato sam izabrao i Božju riječ koja govori blagoslovno. Smatram primjerenim ovdje nad njezinim lijesom izgovoriti imena njezine djece, kao 'litanije ljubavi': Josip, Dragutin, Ivan, Stanko, Ljubica, Franjo, Petar, Antun, Đurđica.

 

• Ova je draga nam pokojnica od rođenja na zemlji ispunila skoro devedeset godina. Taj je životni put započeo u sasvim drugačijim životnim okolnostima koje danas teško zamišljamo.

Zbog toga lako zaboravimo i podnesena trpljenja i žrtve koje su trebali podnijeti naši stari. Njezin je život prošao kroz društvene mijene koje su preoblikovale ritmove i načine življenja. U svemu tome ljudska mudrost i vjera njoj su bili siguran kompas i u životnim teškoćama.

Mi danas susrećemo dobro svjedočanstvo koje nam je ostavila i molimo Gospodina da ju primi u svoj mir, gdje će susresti i Blaženu Djevicu Mariju i sv. Josipa, i sv. Ivana Pavla koga je osobno susrela na zemlji, i bl. Alojzija koji joj je davao snagu pouzdanja; gdje će vidjeti slavu križa u kojega je toliko puta bila zagledana, kako u župnoj crkvi tako i u svome domu i kraj putova koji su vodili po ovome dragom kraju.

Gospodine, službenicu Milku

dobrostivo obdari svojom vječnom milinom!

 

• Svoje molitveno zajedništvo u ovome sprovodu i duhovnu blizinu očituje i zagrebački nadbiskup, kardinal Josip Bozanić, a njegovo će pismo sućuti pročitati moderator Nadbiskupskoga duhovnog stola, mons. Tomislav Subotičanec.

 

 

Homilija

 

Čitanja:

Rim 8, 28-30; Iv 2, 1-11

 

1.„Bog u svemu na dobro surađuje s onima koji ga ljube.“ Mislim da se te Apostolove riječi lako mogu primijeniti na život preminule Milke. Ona je svoj poziv: supruge, majke, bake i prabake živjela u ljubavi prema Bogu i u suradnji s njime, a Bog je uzvratio plodovima dobra. Poput Blažene Djevice Marije, koja je najprije sama, a onda sa svetim Josipom, svjedočila svoju ljubav i služenje, da bi drugi bili radosni.

Za ovu euharistiju izabrao sam Božju riječ, osobito Evanđelje, koje progovara marijanski, onu Riječ koja se čita i sluša na današnji spomendan Majke Božje Lurdske.

Neobično je to svadbeno slavlje u Kani. Iznosim tek nekoliko misli koje nam mogu pomoći čitati i svoje živote u svjetlu dara majčinske blizine. Siguran sam da ćete u tome hodu, vi koji ste preminulu Milku izbliza poznavali, vidjeti sličnosti postupanja u susretima i življenju s njom.

 

2. Najprije: Ozračje se mijenja u trenutku spoznaje o nedostatku vina. O nedostatku… To kao ljudi i kao vjernici ostavlja na nama najdublji trag. Rjeđe prepoznajemo ljepotu dara i obilja. Već se u tome nalazi predivan poticaj i nadahnuće za zahvaljivanje, i u trenutcima zemaljskoga rastanka od dragih nam osoba. U prvi plan stoga stavimo ono zbog čega su nam dragi, što nam je darovano.

Nadalje, usvojili smo tumačenje da su u Bibliji vino i gozba metafora ljubavi, odnosa Boga i čovječanstva. Taj odnos tijekom življenja, zahvaćen svakidašnjicom, dobiva obilježja umora, iscrpljenosti, praznine i nalazi se u slici praznih amfora koje treba napuniti nečim novim.

Ali nisu dovoljni izvanjski postupci, po sebi itekako govorljivi, kao što je pranje ruku. Oni su nijemi, ako nije oprano srce. Potrebna je Božja novost, životna, majčinska.

 

3. Evanđelje znamenje u Kani, zove prvim, početnim, temeljnim za sva druga čudesna djela. Ako 'razumijemo' Kanu, 'razumijemo' velik dio Evanđelja. U Kani je novo Božje lice, lice našega Gospodina: neočekivano, prisutno u slavlju svadbenoga blagovanja; lice koje više voli prihvaćanje obiteljskoga doma od nedostupnosti Hrama; koji se dopušta naći za stolom, u zajedništvu s ljudima više negoli u pustinji, na uzvisinama, svetištima. Kako je zgodno primijećeno: Premda Bog voli svu djecu, kao da su mu draža radosna, razigrana (i pomalo nestašna) djeca od tužne i poslušne djece.

Svoje javno djelovanje Isus započinje u brizi za ljudsku radost. Kao da zanemaruje toliko boli, trpljenja svoga naroda; suze i bolesti, bijede i siromaštva. Mogao je početi od tih ozračja i očitovanja milosrđa. No, on nam povjerava srž odnosa Boga i čovjeka te ostaje s nama ponajprije za stolom i žrtvenikom svoje ljubavi.

 

4. Marija pozorno živi sve što se oko nje događa, onom pozornošću koja je već u sebi molitva. Primijetimo njezine riječi: Vina nemaju. Nije rekla: Nestalo je, potrošeno je vino, nego misli na mladence: njih dvoje nemaju vina; njihovo je slavlje ugroženo. Ona vidi koga najviše pogađa taj nedostatak.

Na Isusove grube riječi, koje pripadaju njegovim najgrubljim riječima (uz one izgovorene apostolu Petru ili onomu čovjeku koji je želio pokopati oca prije negoli pođe za njim); na te riječi Marija odgovara predivnim naputkom koji ostaje vrijediti za sve naraštaje Kristovih učenika i učenica: Što god vam rekne – učinite!

Ne samo: Slušajte ga, nego: Činite, dajte da postane vašim tijelom i krvlju ono što je darovao u euharistiji, kada nam je rekao da njegovu ljubav činimo njemu na spomen. I amfore koje u sebi nisu imale ljubavi, ispunjene su; životi su preobraženi. Čuvajmo taj okus slavlja s Gospodinom i s Marijom.

Ovdje je Mariju lako mogući zamisliti (ne dodajući ništa Evanđelju) i susresti ju nasmijanu, vedru, u razgovoru i plesu, i baš zato pozornu i punu brižnosti, da bude uvijek dovoljno Božje prisutnosti. Nju molimo i za svoje živote, da se kod Gospodina nađe njezin osmijeh za Milkicu i za nas.

 

5. Vjerojatno vam je poznat primjer onoga desetgodišnjeg paraliziranog dječaka, koji je 1928. godine došao u Lourdes s roditeljima, na svoje 'hodočašće nade'. Bilo je popodne; jedan je u mnoštvu vjernika u molitvi i blagoslovu s Presvetim. Kada je svećenik s pokaznicom prolazio pokraj njega da bi ga blagoslovio, dječak je rekao: Ako me ne ozdraviš, reći ću to tvojoj Mami.

Majka mu je pripovijedala o čudima u Lourdesu, o beskrajnoj ljubavi koju Bog i Blažena Djevica imaju prema nama i kako nas Marija zagovara i moli za nas svoga Sina. Svećenik je otišao dalje, ali se ponovno vratio, a dječak je ponovio svoju rečenicu punu sigurnosti. Uistinu, ozdravio je nakon opetovanoga glasnog povika: Isuse, ako me ne ozdraviš, reći ću to tvojoj Mami!

Ta djetinja 'ucjena' ostaje i nama znamen čvrste vjere, ne samo u Marijin zagovor, nego još više Kristovu euharistijsku prisutnost. Tako jednostavno, tako istinito i tako duboko.

I vi, sinovi i kćeri pokojne Milke, sigurno ste između sebe rekli: reći ću te mami. Ali, na to se nadovezuje stav majčinske dobrote. Sveta Bernardica govori da ju nitko nikada nije tako gledao kao Marija.

I prije razgovora i prije riječi u prvome ukazanju prisutan je Marijin osmijeh. Pred nasmijanim Marijinim licem – najprije uplašena – Bernardica osjeća prihvaćenost, dobrostivost, voljenost i mir.

Taj osmijeh obnavlja život pred svakom zatvorenošću i beznađem. Taj osmijeh je konačni djelotvorni lijek za svaku bolest koji nema štetne popratne pojave. Taj pogled Majke Božje Lourdske preobrazio je u radost ili utjehu bezbrojne živote: grješnikâ u obraćenike, bolesnikâ u ozdravljenike, zalutalih u pronađene. I to Gospodin po Njezinu osmijehu čini i danas.

 

6.Hvala ti, Gospodine, za dar naše sestre u vjeri; hvala Vama, draga gospođo Milka, za svaki majčinski osmijeh neba; hvala za produžetak radosti slavlja, za život koji ste podupirali i svojim životom povezali prolaznost i vječnost.

Jer, mislim da je najveći poziv majčinstva u tome da na jasan, vidljiv, zadivljujuć način rađanjem i ljubavlju unosi vječnost u prolaznost i da iz prolaznosti upućuje na besmrtnost.

U sigurnoj nadi naše vjere molimo da i nas dočeka u radosti našega Gospodina.

Amen.

 

Čitaj dalje

Rektor Lakušić o obnovi zagrebačke katedrale u Josipovu svetištu u Karlovcu

Misa zahvalnica za Molitveni hod

Župni listić 15. nedjelja kroz godinu 14.7.2024.