Predraga, kršćanska braćo i sestre! Dragi hodočasnici! Dragi štovatelji sv. Josipa! Draga braćo svećenici! Božja Riječ središte je našega života! Kad god se kao Isusovi učenici sabiremo da slavimo tajne naše vjere, da slavimo one koji su živjeli za Boga, svece, čitamo navještaj Božje Riječi. Osobito je to bitno u ovoj godini koju je papa Franjo proglasio Izvanrednom godinom Božjeg milosrđa. U toj godini treba se dublje promišljati kako nam to Božje milosrđe dolazi kroz Božju Riječ u naš život da bi nas mijenjala, da bi nas vodila, da bi nas upravljala novim životom. Puno toga smo mogli čuti u današnjoj Božjoj Riječi povezanoj s ovim blagdanom Josip radnik! Ovaj blagdan novi je u katoličkoj crkvi, nastao je 1955. godine kada je papa Pio XII osjetio potrebu zaštite rada i radnika, da rad je Božje djelo. I upravo ovo prvo čitanje govori nam o vrijednosti i Božjega rada. Ali sa jednom vrlo važnom crtom, Bog stvara šest dana svijet! Vrhunac stvorenja je čovjek, muško i žensko stvori ih da budu jedno! Da li je to danas tako? Da li su muž i žena danas jedno prema želji Stvoritelja? I druga važna crta, odmori Bog sedmoga dana i posveti Bog sedmi dan za dan odmora, dan kada će ono izvorno stvorenje čovjek slaviti Gospodina, zahvaliti Bogu za sve ono što ima i otvoriti se Bogu za sutra. Da li smo to iskvarili? Što se to danas događa da zbog takozvanog rada tolike obitelji trpe, tolike naše majke moraju visjeti u toliko dućana svake nedjelje! Nije isto da li je Dan Gospodnji u nedjelju ili u utorak! Slobodni je dan slobodni dan, ali Dan Gospodnji! Zaboravili smo na njega! U komunizmu, sjetite se, nisu radili od petka na dalje. A danas, kada smo u takozvanoj demokraciji, kada svatko može raditi što hoće, nedjelja je postala obični radni dan za tolike žene i majke, za tolike očeve. I, onda se čudimo da nam je svaki treći brak rastavljen. Nitko se za te duhovne vrijednosti ne brine! Itekako je to važna poruka ovoga blagdana, Josip radnik! I, to, ako ste u Evanđelju zamijetili, vrlo kratko govore oni koji prigovaraju Isusu o Josipu. Kaže Isus je naučavao u svom zavičaju. Kada dođeš među svoje, jako lijepo te prime, ali te ne žele čuti. Tako ni Isusa. Lijepo su ga primili, a kada je tumačio o Božjem kraljevstvu, kada je tumačio da se moramo međusobno razumjeti i ljubiti, a tko si ti, ma mi te poznamo, ma ti si drvodjeljin sin, šta ćeš ti nama soliti pamet! I odbacuju Isusa, jer je njihov, jer im smeta! Drvodjelja, obični zanatlija, postavljen nam je danas za uzor. Promatrati svetog Josipa koji čitav svoj život ulaže u Božje povjerenje, ako ste čitali Sveto Pismo, a vjerujem da jeste, Novoga Zavjeta, nećete naći ni jedne jedine riječi koju je Josip izrekao. Tu su Josip i Leopold slični. Leopold koji je sanjao biti misionar, ni jedne jedine propovijedi nije održao jer je imao govornu manu, mucao. Josip ni jedne jedine riječi ne izgovara u Svetome Pismu, ali sluša Božji glas, ali vrši Božje odredbe sve tamo od prvog trenutka kada je Marija snagom Božjega Duha začela, on pravedan razmišlja kako pobjeći i Bog mu se javlja "Ne boj se Josipe, ono što se dogodilo Marijinom srcu na snazi je Duha Svetoga, rodit će sina i ti ćeš mu nadjenuti ime Isus, on će biti spasitelj svijeta!" I Josip uzima odgovornost ljubavi. Ovo što kaže apostol Pavao, čuli smo, braćo povrh svega ljubav, to je sveza savršenstva. Josip se kao zaštitnik Svete obitelji trudi da svojim radom, svojom požrtvovnošću, svojom molitvom itekako ulaže sebe u Svetu obitelj Marije i Isusa. Sebe daruje! I druga važna dimenzija Josipova, odgaja svoje dijete u radu. Možda je ovo zanimljivo danas kada imamo u našoj Domovini sve više neradnika, sve više ljudi koji su odmalena učili da ne trebaju ništa raditi, škola ih ne zanima, na interentu su 24 sata i onda se čudimo kuda sutra dalje! Rad, vratiti dostojanstvo rada, nije sramota raditi! Pogledajte kako su nam našu najljepšu Domovinu razorili, više nitko na selu ne želi živjeti, svi bi bili u neboderu, svi bi bili u Zagrebu, svi bi bili negdje, a ono što imaju ne znaju cijeniti. Ovo se ne isplati, ono se ne isplati, lijenost se jedina isplati. Katastrofa! Sveti Josip nam zapravo želi otvoriti oči. Bez običnog ljudskog rada, bez znoja ljudskih ruku nema budućnosti. Mi ćemo to teološki izreći "bez kalvarije Velikoga petka, nema Uskrsa, nema novoga života". Da Isus nije dokraja otvoren Ocu išao da bi nas na križu otkupio, ne bi nas uskrsnućem doveo do Neba, a mi smo ljudi putnici na ovoj zemlji gdje se spremamo, kako bi nakon svoga zemaljskoga života ušli u Nebo, ušli u vječnost. Druga osoba o kojoj želim malo progovoriti to je moj kapucin, naš Leopold. Vjerujem da ste mogli osjetiti, prije nekoliko dana, kada je u Zagrebu bila njegova prisutnost njegova tijela, čitava Hrvatska u molitvi, čitava Hrvatska oko tijela svetog Leopolda Bogdana Mandića. Postavljamo si pitanje čime to zrači taj čovjek? Postavljamo si pitanje nije li papa Franjo duboko osjetio da je Leopold čovjek kojega su nazvali "ljudima prijatelj", da je Leopold čovjek koji je sve u svome životu činio iz ljubavi prema Bogu i prema poslušnosti, a ništa prema svojoj volji! Sve ono što je on sanjao nije ostvareno. Za njega je već veliko svjedočanstvo dao današnji blaženik blaženi Alojzije Stepinac već 1946. godine, a on je prije četiri godine, 1942. godine, umro. Stepinac je u srpnju 1946. godine napisao svjedočanstvo o Leopoldu, kaže: "on je bio niska rasta, uvijek bolestan, ali orijaš duhom"! Ona snaga koju je on pronosio, ono milosrđe Božje koje je širio i dijelio je neizmjerno! I zato, more ljudi i oko Katedrale, more ljudi i oko crkve sv. Leopolda u zagrebačkoj Dubravi da bi dodirnuli tijelo velikoga sveca. Ono što je dobro, a možda i ne znate što želim reći o Leopoldu, vrlo kratko, sveti Leopold priča, on sam o sebi, kada je imao sedam godina, kaže, doživio je nešto što ga je u životu promijenilo. Kaže, napravio je doma neku nepodopštinu, neku bedastoću. Sestra ga je korila i dovela župniku da ga kazni. I župnik umjesto da dijete zagrli, da ga utješi, ohrabri, kao veliki čovjek milosrđa, naređuje mu da na sredini crkve mora za kaznu klečati. I kaže Leopold, tada sam donio odluku, kad budem velik, a imao je čak 135 cm, kaže, kad budem velik, bit ću kapucin, bit ću ispovjednik i bit ću vrlo blag. To je čitav njegov život! To je ono što najdublje ocrtava, zapravo,lik Leopolda Mandića! Blagost! Toliko se trudio oko pokornika! I kada čovjek rekne "kajem se", a on kaže "je li ti je žao što ti nije žao za grijeh?", kaže "da", "e već si se pokajao"! I otvori čovjeku vrata Neba. Srce Leopolda i danas kuca za čovjeka i kada nam ga papa Franjo stavlja u Godini milosrđa uz drugoga kapucina patera Pia da budu suzaštitnici u ovoj Godini milosrđa, tada nam papa Franjo, nama svećenicima, progovara u onoj enciklici za ovu Godinu milosrđa "ne budite suci u ispovjedaonici, Bog je blag, Bog je pun ljubavi i milosrđa, Bog prašta, nemojte nikoga suditi, imajte srca, ako se čovjek optužuje nemoj mu postavljati bedasta pitanja da ga činiš čovjeka neugodnim. Osluškuj ljude!" To nam fali. To je Leopold. On je osluškivao ljude. Otvorio je svoje srce da bi slušao rane ljudi. Drugo što je važno za njega, njegova misao koju bi možda trebalo u svom životu itekako razumjeti i živjeti jeste slijedeća, Leopold je rekao o čovjeku "nijedan čovjek nije satkan sav od blata, a da u njem nema zrnce zlata". I, onda se trudio u svakoj osobi to zlato prepoznati! U svakoj osobi otkriti ono što je Božje u njemu! A kako se mi ponašamo? Mi prečesto imamo sasvim drugu logiku. Nijedan čovjek nije sav od zlata, a da ne bi bilo blata, i, udri po blatu, ogovaraj brata, napadaj brata, mrzi brata! Kako nam samo treba ljubavi povrh svega! Kako nam samo treba u našem životu svjedoke koji će nam pokazati put poniznosti, malenosti, jednostavnosti, živjeti za druge! Biti za svoju braću i sestre! Evo, to bi želio, ovdje u ovom Nacionalnom svetištu svetoga Josipa radnika, molimo sve one koji imaju moć u ovome svijetu, u ovoj državi, da promisle zakone! Da promisle, što nam se to događa da nam Dan Gospodnji nije više nedjelja! Itekako bi to bilo dobro kada bi se to na razini zakona riješilo, jer bi obitelji mogle biti više zajedno, jer bi obitelji mogle više ljubiti i živjeti jedni za druge! Netko će reći pa kako ćemo kupovati? Kako ti u nedjelju ideš kupovati? Pa, jesi li ti kršćanin? Jesi li ti vjernik? Kad 80% katolika u Hrvatskoj ne bi stupilo u dućan ne bi radili! Ali zbog nas rade! Kako ne shvaćamo da smo sve izokrenuli? Ako je Dan Gospodnji, onda nema dućana! Je, ali ide po kruh, ide, uvijek ide, neprestano ide i više začarani krug. I više mi ne znamo jesti kruh od dva dana. Sjetite se one države kako je cijenila svoje svetinje! Kad je bio onaj dan, njihov, četiri dana nisu radili, jer slave, a mi više ni Dan Gospodnji ne znamo slaviti! Evo, molimo zagovor i svetoga Josipa i svetoga Leopolda da naše srce otvore. Božje milosrđe, koje nam Papa određuje u ovoj godini, nije samo da se mi divimo da je Bog dobar, to nije smisao ove godine, nego da mi postanemo dobri! Da mi postanemo za naše bližnje ljubav! Da mi učinimo sve u svome životu, da u našim obiteljima zavlada molitva! Pogledajte, televizor je u središtu kuće, bulji se 24 sata, nitko ga ne gleda, ali on uvijek govori. Ali nemamo pola sata zajednički sjesti u razmatranju, Gospodinu moliti. To nam treba, obnova hrvatskog naroda, a nalazimo se u svetištu koje je Nacionalno svetište, znači hrvatsko svetište svetog Josipa. Evo, neka nam zagovor svetoga Josipa i služenje svetog Leopolda, budu pomoć da i mi bar mrvicu budemo bolji od jučer, Amen!
Propovijed fra Branka Lipše možete preuzeti i poslušati ovdje:
