Homilije

Treća srijeda velike pobožnosti svetom Josipu, 4.2.2015. – homilija mons. Antun Sente ml.

Draga braćo i sestre! Dragi štovatelji sv. Josipa! Možda bismo ovo večerašnje razmišljanje mogli početi sa zadnjom rečenicom. I čudio se njihovoj nevjeri! Da, uistinu, s vlč. Anđelkom ovdje sam pet mjeseci. I kroz tih pet mjeseci uistinu smo svjedoci, ma usudim se reći, već i  brojnih čudesa!

Draga braćo i sestre! Dragi štovatelji sv. Josipa!

Možda bismo ovo večerašnje razmišljanje mogli početi sa zadnjom rečenicom. I čudio se njihovoj nevjeri! Da, uistinu, s vlč. Anđelkom ovdje sam pet mjeseci. I kroz tih pet mjeseci uistinu smo svjedoci, ma usudim se reći, već i  brojnih čudesa! Uistinu me se dojmi kada sestra Felicita dočekuje ovdje na izlazu iz Svetišta, pa mi govori „vidite velečasni ova žena je dolazila u Svetište pet ili osam godina i nakon osam godina postala majka, a do tada nisu mogli imati djece“. Onda mi drugi dan pokaže jednu drugu takvu gospođu, onda mi gotovo svaki dan ispriča nešto što se dogodilo ljudima koji su imali povjerenja u Boga i upravo ovdje pred likom sv. Josipa to povjerenje i milost isprosili. Onda, dok vas čekam u ispovjedaonici, listam knjižicu „Bijela kronika“ koju je zapisao mons. Marijan Radanović graditelj ovog Svetišta, upravo u želji da pored i nasuprot medija, a on je ovdje djelovao i došao 1955. godine, već tada su dakle te crne kronike uzimale maha i u novinama, ali još ono što je važnije, u našoj pozornosti. Dakle, već tada je on osjetio potrebu pisati bijelu kroniku. Govoriti o milosnom Božjem djelovanju koje se događa, ne samo u Isusovo vrijeme, nego i u ovo naše današnje! Ali sve to nije dovoljno. Mi uvijek iznova tražimo neki novi znak, tražimo neko novo svjedočanstvo, tražimo, usudim se reći, i kruha nad pogačom. Stoga bi bilo dobro da pozornije osluškujemo Božju riječ, pa i ovu Poslanicu Hebrejima koju smo večeras čuli. Dok i sam prebirem po tim Božjim redcima, osobito ovim Poslanicama, često mi dođe u pamet svjedočanstvo jednog mladog muža i oca obitelji, koji ih je nazvao da to nisu Poslanice nego poslastice. Uistinu, onaj koji ih čita, iščitava i primjenjuje u svoj život, neprestano u njima doživljava poslasticu koju nam Bog daje kao konkretne smjernice u našem konkretnom životu. Još se do krvi ne oduprijeste grijehu, spomenuo je i vlč. Duje na početku misnog slavlja. Znate, mi smo često tolerantni prema nekim svojim postupcima. Često opravdavamo svoju mlakost ili nedovoljnu zauzetost. Ali smo jako kritični prema Bogu kada ne dobimo ono što mislimo da trebamo dobiti. Kada nam malo teže ide. Kada nekom drugome, barem kroz naš pogled ili kroz naše naočale, ide bolje nego što to ide nama. Ali smo jako benevolentni kada trebamo opravdavati svoje postupke. Ali ova rečenica je veoma jasna „Još se do krvi ne oduprijeste grijehu“. Pada mi napamet ona Isusova da sotona kao ričući lav obilazi ne bi li nekoga ugrabio. Silna se borba događa u svijetu i đavao se uistinu različitim sredstvima, prepredenostima, svim mogućim dostignućima i ljudskog razuma koristi, ne bi li nas odvratio od puta Božjega. Pa nam onda nudi i prividnu radost i prividnu sreću, čak i ovdje nama prisutnima. U nedjelju smo slušali kako je Isus u hramu, odnosno u sinagogi, propovijedao i tada ga je isprovocirao sotona kroz jednog opsjednutog. Što nam to govori? Da đavao može doći i ovdje među nas! To što smo mi večeras došli ovdje, s jedne strane je silno lijepo, ali to ne znači da je to odmah garancija da će se samo po sebi odjedanput sve riješiti na bolje. I tu nas đavao može provocirati! Ali je dobro da smo ovdje! I bilo bi bolje kada bismo se češće okupljali na ovakvim ili na nekim nama intimnijim mjestima, a tu prvenstveno mislim u našim domovima i u obiteljima. Moram priznati, da i sam sada razmišljam kako preurediti župni dvor u kojega smo vlč. Anđelko i ja došli. I onda tražim različite nacrte kako to urediti i prilagoditi ovom vremenu. I ono što primjećujem kod ljudi, ali i kod sebe, obično u našim stanovima što je na najpovlaštenijem mjestu? Ili, što možda zauzima najveći dio zida u našem dnevnom boravku? Televizor. Nemam ništa protiv dostignuća tehnike. Ali kad bismo samo propitali koliko vremena provodimo klanjajući se pred tom napravom, promatrajući sve ono što nam se nudi, umjesto, da bismo možda i večeras ugasili tu napravu i okrenuli se jedno prema drugome! Ovdje nam apostol Pavao daje jasne smjernice! Kada bi večeras otac ugasio televizor i u sobi svoga sina i zajedno s njim progovorio! Možda će se on i buniti tome, možda će rogoboriti! Ali, upravo ovdje, apostol Pavao daje jasne smjernice! Sine moj, ne omalovažavaj stege Gospodnje i ne kloni kad te On ukori! Jer koga Gospodin ljubi onoga i stegom odgaja! I šiba sina kojega voli! Ovdje nas ne želi pozivati da bi netko htio izazivati nasilje, oslobodi Bože od toga. Ali da se moramo više potruditi oko svojih mladih, roditelji oko svoje djece, to nam je valjda svima jasno! Danas se događa da nam mladež i djecu odgajaju mediji, ulica, ili netko drugi tamo. Reći ću vam još jednu istinu. Magistrirao sam Pastoral mladih, ali od vaših mladih, ja kao svećenik da ne znam kakve diplome imao, mogu samo ušminkati ono što vi učinite doma u svojim obiteljima. Stoga, jedni druge trebamo odgajati i nadahnjivati se na Bogu! Stoga, itekako možemo učiti iz primjera sv. Josipa. Nije mu bilo jednostavno, nailazio je na brojne teškoće, ali je imao muževnu snagu i silan osjećaj za pravednost. često volim spominjati pa ću to reći i večeras njegov odnos sa Blaženom Djevicom Marijom. Dvoje mladih ljudi zavoljelo se, obećalo jedno drugome vjernost, govori nam sveta predaja da su odlučili živjeti u čistoći, što je bila posebna žrtva u onom vremenu, jer, par koji nije mogao imati djece smatrao se da na njemu ne počiva Božji blagoslov. Ali oni ipak uzeli su i tu žrtvu iz poštovanja, ljubavi i strahopoštovanja prema Gospodinu. I sada najedanput Marija zatrudnje. Nije mogla jednostavno objasniti Josipu da nije bila ni s jednim drugim muškarcem. Nije se to samo po sebi razumjelo. To nije bilo sve tako pobožno i sveto kako mi to često krivo u svojim mislima interpretiramo. To najbolje svjedoči Evanđelje koje nam govori kako je Josip smišljao kako Mariju potajice napustiti, jer je vidio, da budem razumljiv i današnjim rječnikom, da joj raste trbuh a on nije spavao s njom. Ali i jer je bio čovjek sa velikim strahopoštovanjem prema Bogu, jer je tražio rješenje, jer nije htio izvrći ruglu Blaženu Djevicu Mariju, jer mu je vjerojatno ona govorila da je to po snazi Duha svetoga, iako su argumenti govorili nešto drugo. Evo tu se vidi njegova pravednost. On je dobio objavu od Boga da ono što je začeto pod srcem Blažene Djevice Marije je uistinu djelo Božje. Tako i u našim odnosima. Siguran sam da ćemo često doživjeti da muž ne razumije ženu niti žena muža, da svatko govori svojim jezikom. Jučer sam slušao gospođu psihologinju koja je zaručnicima govorila da u odnosu između muža i žene, iako koji put govore istim jezikom, treba prevoditelj. Sve je to prošao i naš zaštitnik kojemu smo se i danas došli pokloniti. I upravo nam pokazuje da u susretu s Bogom razumije ono što mu Marija govori. Tako i mi u susretu s Bogom moći ćemo više poštivati i ljubiti i razumjeti jedni druge! I upravo u tom dozvoljavanju da Bog uđe u naše živote pronaći ćemo rješenje kako odgojiti svoje dijete i kako ponovno muž prići ženi i žena mužu, kako obnoviti sklad i ljubav unutar naših obitelji! Tome se, pak, nastavlja ovo Evanđelje koje smo čuli. Nije to jednostavno zaživjeti unutar kruga svoje obitelji. I Isus je to prošao. Nije prorok bez časti doli u svom zavičaju. Čudio se njihovoj nevjeri i nijedno čudo nije mogao učiniti tu jer nisu vjerovali da je On onaj koga je Bog poslao, da je sam Bog među njima prisutan. Kako često mi znamo, koji se međusobno poznamo, s visoka promatrati svoje bližnje. Ili, nije li to i karakteristika za naš hrvatski narod da damo nekome priznanje tek onda kada vani uspije? Možda ne trebamo ići preko granica naše zemlje, možda koji put i susjed više primijeti kvalitetu člana moje obitelji nego što ja sam vidim. Kako lako primjećujemo pogreške jedni kod drugih, a kako nam teško kroz usta prolazi pohvala naših najbližih! Sve su to đavolje spletke kojim nas želi odvratiti od one istinske Radosti. Da, hod prema Radosti zahtijeva krvavu borbu! Možda nismo pozvani na mučeništvo da bismo trebali prolijevati svoju krv, ali da se vazda trebamo hrvati sami sa sobom, sa svojim egom i svojim ponosom, upravo u odnosu unutar obitelji, to je jasno iz ovog Evanđelja kojega danas osluškujemo. Isus je to sam osjetio. Stoga, ako već to i osjećam unutar kruga svoje obitelj, neka nas to ne obeshrabri. Možemo se poput Isusa začuditi nevjeri svojih bližnjih, ali neka nam to još više bude ohrabrenje da zdušnije molimo i,  usudim se reći, da i križeve koje doživljavamo zbog nevjere i neprihvaćanja svojih bližnjih, da im to uzvratimo, ne iz nekog osjećaja osvetoljubivosti, nego upravo iz učenja Kristovog križa. Što je Bog činio? Uzeo je križ na svoja ramena i nosio ga, trpio ga, prikazivao ga, zbog nas i za nas iz ljubavi prema nama! Kad god mi, bez obzira kako križ pritisnuo ili u kojem obliku nam se pojavio, prikazujemo za svoje bližnje, onda smo zapravo slični Gospodinu, idemo Njegovim križnim putem. Stoga, kad god nas netko povrijedi i ne razumije, kad god netko nama nanese bol, vratimo mu tu bol prikazivajući je upravo za njegovo obraćenje i naše prihvaćanje osobe pored nas, jer možda i taj križ koji nas pritišće nije uzrok tog nečijeg drugog pritiskanja, nego našeg nerazumijevanja. A to čovjek može samo koji je ponizan, koji osluškuje Boga i Božju riječ i po njoj se ravna i po njoj djeluje! Mi smo ovdje danas svoji. Lijepa mi je bila misao vlč. Duje koji je rekao da je ovdje obitelj jedna župna zajednica koja je došla u drugu župnu zajednicu. Ali ovo je naše Nacionalno svetište! Tu smo svi jedno! On je zaštitnik naše Domovine. I tu se međusobno poznajemo i to je lijep osjećaj! I zbog toga imamo odgovornost jedni za druge. Ne trebamo se previše pitati zašto nas još više večeras nema ovdje. Hajmo mi koji smo tu, a kažu da ovdje ima oko petsto sjedećih mjesta, mijenjati naš grad Karlovac na bolje! Ako je dvanaest apostola moglo zdrmati, svojom ljubavlju i vjernošću Isusu Kristu, cijeli svijet, onda i nas petsto može doprinijeti da Karlovac bude bolje i ljepši, a onda i cijela naša Domovina! Ali se koji put za to trebamo krvavo potruditi. Siguran sam da nam Josip svojim moćnim zagovorom neće uskratiti zagovaranje kod dragoga Boga! Iskoristimo tu milost i posvetimo se Isusu Kristu, Njegovu poočimu i našem nebeskom zaštitniku Josipu! Amen!

 

Čitaj dalje

Malonogometni turnir Karlovačkog dekanata

Proslavljena sveta Cecilija u Karlovačkom dekanatu

Vlč. Špiljak iz Mahična vodio misno slavlje u Josipovu svetištu