Homilija prigodom uvođenja u službu novoga župnika Župe sv. Franje Ksaverskoga u Karlovcu – Švarči
22. nedjelja kroz godinu, 30. kolovoza 2026.
Mons. Antun Sente ml., rektor Nacionalnog svetišta i bazilike svetog Josipa u Karlovcu i dekan Karlovačkoga dekanata
Misna čitanja: Jr 20, 7-9; Ps 63, 2-6.8-9; Rim 12, 1-2; Mt 16, 21-27
Uvod
1. Draga braćo i sestre, dragi župljani Župe sv. Franje Ksaverskoga na Švarči!
Ponajprije vam želim izreći jedno veliko hvala. Ono što ste prošle nedjelje učinili za svojega dosadašnjeg župnika vlč. Duju Kurtovića izazvalo je mnogo pozornosti u medijima. „Pogledajte što su župljani učinili za svojega omiljenog župnika!“ – glasili su naslovi sadržaja koji su prikazivali vaš oproštaj od župnika u ovom prostoru ispunjenom vjernicima. Darovali ste mu vrijedan dar, ali njegova prava veličina nije u materijalnoj vrijednosti, nego u tome što je postao znakom povezanosti župljana sa svojim župnikom.
Zahvala za vjernički oproštaj i svjedočanstvo zajedništva pastira i stada
2. Živimo u vremenu u kojem se jedva čeka i najmanja pogreška svećenika. Svećenik je katkada ne treba ni učiniti. Dovoljno je da se zbog Evanđelja nekome zamjeri pa da mu se lako pripišu različite etikete. Kao da se jedva čeka da negdje pogriješimo, a katkada i bez ikakve pogreške bivamo stavljeni na stup srama.
Nasuprot tomu, ono što ste vi učinili za svojega župnika stvorilo je u javnosti uistinu lijepu sliku svećenika i njegove zajednice. Što je svatko od vas osobno osjećao prema svećeniku i župniku koji vas je vodio jedanaest godina, najbolje znate vi sami. Svi ostali vidjeli smo vanjsku sliku vašega zajedništva, koja je uistinu bila prekrasna. Stoga vam kao karlovački dekan i izaslanik zagrebačkoga nadbiskupa izričem zahvalnost.
3. Kada sam svojedobno bio premješten u novu župu, u šali sam svojim novim župljanima rekao: „Dajem vam tjedan dana da plačete za starim župnikom, a nakon toga počnite voljeti mene.“ To sada govorim i vama. Tjedan dana je prošao. Primijetio sam da su karlovačke rijeke nabujale zbog vaših suza. Začudio bih se da nije tako i na tim vam suzama zahvaljujem. One su znak vaše povezanosti s dosadašnjim župnikom. No dolazi vrijeme kada treba nastaviti dalje s novim župnikom.
Suze žalosti postaju suze nade
4. Nalazimo se u velikoj devetnici Gospi od Suza. Marijine suze također su znak njezine blizine i osjećaja prema nama. S time se može povezati i životni put svećenika Luje Petraka, sina ovoga kraja, koji je kao kapelan došao u Pleternicu. Svojim je očima gledao kako mu ubijaju župnika i ruše crkvu. Budući da u tadašnjim okolnostima nije mogao izgraditi novu crkvu, hodočastio je u Sirakuzu i počeo se moliti Gospi od Suza. Zahvaljujući njegovu predanom radu, danas je u Pleternici izgrađena crkva i veliko biskupijsko svetište. Deseci tisuća vjernika ovih će se dana, osobito sutra, okupiti oko djela toga svećenika našega kraja.
Suze koje u jednom trenutku pokazuju našu nemoć i bol mogu postati suzama nade.
Vi već imate iskustvo oproštaja od mons. Ferdinanda Vražića, koji je pedeset godina upravljao ovom Župom, i od vlč. Duje Kurtovića, koji ju je vodio jedanaest godina. Tako ste već iskusili redovitu dinamiku života župne zajednice koja je sposobna uvijek iznova prihvatiti novoga svećenika i pastira te u različitosti pastira prepoznavati različite darove Duha Svetoga. Kao što smo svi međusobno različiti, tako smo pozvani u toj različitosti zajedno napredovati. U konačnici, najvažnije je spasenje duša.
Pomozimo jedni drugima ući u raj
5. Kada su se vjenčali austrijski car i naš kralj Karlo te njegova supruga Zita, Karlo joj je nakon vjenčanja rekao: „A sada pomozimo jedno drugome da uđemo u raj.“
Upravo je to smisao zajedničkoga života vjernika i njihova župnika. Župnik treba pomagati svojim župljanima, župljani svojemu župniku, a dekan svima njima, kako bi svi zajedno ušli u raj. To je najvažnije. Zbog toga smo se okupili oko euharistijskoga stola.
Oproštaj od dosadašnjega i doček novoga župnika dio su životne dinamike župne zajednice, dok njezin konačni cilj ostaje isti – doći do spasenja.
6. U tom kontekstu treba razumjeti i Evanđelje koje Crkva stavlja pred nas na 22. nedjelju kroz godinu. Današnji evanđeoski odlomak nastavak je onoga koji se naviještao prethodne nedjelje. Isus je tada pitao apostole: „Što govore ljudi, tko sam ja?“ Potom ih je izravno upitao: „A vi, što vi kažete, tko sam ja za vas?“ Petar je odgovorio: „Ti si Krist – Pomazanik, Sin Boga živoga.“ Isus ga je pohvalio i predao mu ključeve Kraljevstva nebeskoga.
Petru nisu predani ključevi zemaljskoga, nego nebeskoga Kraljevstva: „Što god svežeš na zemlji, bit će svezano na nebesima, i što god odriješiš na zemlji, bit će odriješeno na nebesima.“ Te se riječi poglavito odnose na sakrament pomirenja, ali i na cjelokupno djelovanje Crkve, koja se uime Isusa Krista brine da sve ljude dovede u Kraljevstvo nebesko.
Velika je to moć koju Bog Stvoritelj daje čovjeku, svojemu stvorenju. Ono što čovjek kao stvorenje odluči u skladu s povjerenom mu službom, Bog Stvoritelj uvažava. Petar se možda malo zanio. Možda je zbog priznanja koje je primio počeo drukčije razmišljati. Rasplet toga događaja Crkva nam donosi u današnjem evanđeoskom odlomku.
Isus nas nije spasio lijepim riječima, nego križem
7. Nakon što je Petru povjerio ključeve Kraljevstva nebeskoga, Isus ga vraća u stvarnost. Navješćuje da treba poći u Jeruzalem, mnogo pretrpjeti od starješina, glavara svećeničkih i pismoznanaca, biti ubijen i treći dan uskrsnuti.
Isus nas nije spasio samo lijepim riječima, pa čak ni čudesima koja je činio. Spasio nas je upravo onime što u Evanđelju navješćuje: prihvaćanjem križa i njegovim nošenjem do kraja, do vrha Kalvarije i smrti.
8. Petar uzima Isusa na stranu i počinje ga odvraćati. Takav njegov postupak najprije možemo promatrati iz pozitivne perspektive. Petar voli Isusa. To je toliko puta pokazao. Želi mu dobro i ne može prihvatiti da osoba koju voli mora trpjeti.
Čovjeku je katkada mnogo teže gledati patnju bliske osobe nego podnositi vlastitu bol. Katkada čak poželi preuzeti njezinu patnju. Već se i pri pogledu na tuđu posjekotinu možemo naježiti, dok nam slična vlastita ozljeda ne izgleda toliko strašno. Teško je gledati patnju drugih. Možda je Petar upravo iz takvih pobuda počeo odvraćati Isusa od križa.
Evanđelist pritom posebno ističe da Petar uzima Isusa na stranu. Čovjek drugoga odvodi nasamo kada mu želi reći nešto što ne želi izgovoriti u javnosti. Katkada potajno izgovaramo ono što uistinu mislimo jer se bojimo kako će to okolina prihvatiti.
Upravo tako postupa Petar. Uzima Isusa na stranu i počinje ga odvraćati: „Bože sačuvaj, Gospodine! Ne, to se tebi ne smije dogoditi!“
Petrov postupak može se shvatiti kao izraz iskrene ljubavi prema Isusu, ali iz njega se ne može isključiti ni ono što se dogodilo neposredno prije toga. Nakon što je primio posebno priznanje i ključeve Kraljevstva nebeskoga, Petar si je možda počeo ponešto umišljati. Na to upućuje Isusov snažan odgovor: „Nosi se od mene, Sotono!“
Stani iza mene, a ne ispred mene
9. Isusove riječi Petru u izvornom se tekstu mogu razumjeti i u značenju: „Stani iza mene, Petre!“ Petar ne smije stati ispred Isusa. To što mu je Isus predao ključeve Kraljevstva nebeskoga ne znači da Petar može zauzeti njegovo mjesto. Petar jest Kristov namjesnik na zemlji. I Petar naših dana uime Isusa Krista djeluje i vodi Crkvu, ali on nije Krist.
O tome govori i mala šala koja se pripisuje svetom papi Ivanu XXIII. Nakon što je postao papa, postupno je stekao uvid u sve ono što treba učiniti u Crkvi. Znamo da je pokrenuo Drugi vatikanski sabor. Dok je jedne večeri razmišljao o svemu što još treba napraviti, molio je: „Bože, daj mi snage! Ovo treba učiniti, ovdje vidim problem, ovo treba riješiti…“ Tada mu je Isus, prema toj priči, odgovorio: „Pa dobro, papa Ivane, vodiš li ti Crkvu ili ja? Prepusti nešto i meni da učinim.“
Premda je riječ o šali, u njoj se nalazi duboka istina. Crkvu u konačnici vodi Isus Krist. Svećenici su njegovi suradnici i služitelji, a ne gospodari Crkve.
10. Isto vrijedi i za novoga župnika. Zasigurno će i on prepoznati ono što u Župi treba činiti, nastavljajući djelo svojih prethodnika. Mons. Marijan Radanović preporučio je Zagrebačkoj nadbiskupiji osnivanje nove župe. Zapravo je on prvi župnik ove župe kojom je upravljao s Dubovca. Nakon njega u život ove zajednice ugradili su se mons. Ferdinand Vražić i vlč. Duje Kurtović, a sada njihovo djelo nastavlja vlč. Danijel Hačko. Svaki je od njih prepoznavao potrebe svojega vremena i nastojao župljanima ove Župe donijeti Boga, a njih dovesti do Boga.
Bog računa na našu ljudsku domišljatost i darovane nam talente. Želi da se njima služimo kako bismo druge dovodili k njemu. Svi svećenici koji su služili u ovoj Župi bili su svjesni da vjernike trebaju upućivati na Krista. U riječima zahvale vjeroučiteljice Kristine Mihić više je puta istaknuto kako vlč. Duje vjernike nije upućivao na sebe, nego ih je neprestano podsjećao da se u Crkvi okupljaju zbog Isusa Krista.
Možda je upravo to bio Petrov problem kada je počeo odvraćati Isusa od muke. Zato mu Isus poručuje: „Stani iza mene, a ne ispred mene.“
Sa svećenikom dolazimo do Isusa
11. Novi župnik Danijel pozvan je stajati iza Krista, a njegovi su župljani pozvani zajedno s njim hoditi za Kristom. To je prava slika Crkve. Na misu se ne dolazi radi svećenika. Razumljivo je da ljudima više odgovara ovaj ili onaj način svećeničkoga djelovanja i propovijedanja, ali ne smije se zaboraviti ono što je svima najpotrebnije – ući u Kraljevstvo nebesko.
Svećenik ima službu uime Isusa Krista naviještati Evanđelje i dijeliti sakramente. Nekome se može više ili manje sviđati stil jednoga ili drugoga svećenika. U konačnici, i sam svećenik može biti grešan. I Petru Isus govori: „Nosi se od mene, Sotono!“ Međutim, Isus Krist veći je od naše ljudske ograničenosti i grešnosti. Unatoč Petrovu pogrešnom htijenju, Bog na njemu osniva Crkvu i po njemu je vodi.
Vjernici će katkada uočiti određene nedostatke i mogućnosti poboljšanja. Ipak, nije dovoljno samo prigovarati. Potrebno je biti spreman u život zajednice uložiti sebe, svoje vrijeme, trud, htijenje, znanje i talente.
Petar je to u konačnici učinio. Poslušao je Isusa, ostao vjeran onome što mu je povjereno te je za Krista položio svoj život.
Uzeti svoj križ i poći za Kristom
12. Isus nastavlja: „Hoće li tko za mnom, neka se odrekne samoga sebe, neka uzme svoj križ i neka ide za mnom.“
Svaki čovjek dolazi pred Boga sa svojom životnom pričom, radostima i križevima. U crkvu se ne dolazi zato da bi čovjek bio oslobođen svakoga križa. Isus jasno govori da njegov učenik treba uzeti svoj križ i poći za njim. Pozvan je slijediti Krista upravo sa svojim životnim križem.
„Jer tko hoće život svoj spasiti, izgubit će ga, a tko izgubi život svoj poradi mene, naći će ga.“
To je logika kršćanstva. Oko euharistijskoga stola učimo kako kroz život ići sa svojim križem. Molimo potrebnu snagu i učimo da križevi nisu znak Božjega napuštanja ili nemara prema nama. Upravo suprotno, Bog nas po njima suobličuje Kristu, koji nas je spasio križem, te nas po našim križevima posvećuje.
13. Velika je to istina ljudskoga života. Istinska se ljubav ne dokazuje u lagodi, uživanju i nečinjenju, nego u žrtvi i spremnosti da učinimo nešto za osobu koju volimo. Jednako je tako s vjerom i odnosom prema Bogu.
Osnaženi svećenikom, novim župnikom, djeliteljem Božjih sakramenta, vjernici su pozvani u svojem životu prihvaćati križeve – katkada darovane, a katkada teške i nametnute – kao što ih je Krist prihvatio, te ih nositi do kraja. Tako ćemo svi zajedno jednom doći u Kraljevstvo nebesko i doživjeti radost uskrsnoga jutra.
Zaključak
14. Dinamika oproštaja i novih susreta znak je Božje prisutnosti i njegova vodstva. Svećenici se izmjenjuju, ali Krist ostaje isti. On vodi svoju Crkvu, okuplja vjernike oko euharistijskoga stola i po službi svećenika usmjerava ih prema Kraljevstvu nebeskom.
Neka sve bude Bogu na slavu, a nama na duhovnu korist.
Amen.
Preslušala i zapisala Lukrecija Petrić.
Stilski uređeno i prilagođeno iz govornog u pisani oblik.
