Mons. Antun Sente ml., župnik i rektor Nacionalnog svetišta i bazilike svetog Josipa u Karlovcu
Bazilika svetog Josipa, srijeda, 9. rujna 2026.

Blago nama – Bog poznaje naše strahove i čežnje

1. Isus podiže oči prema učenicima

Draga moja braćo i sestre!

Jako mi je zanimljivo promatrati Isusove geste. Ne znam jeste li primijetili da današnje evanđeosko izvješće započinje riječima: „U ono vrijeme podiže Isus oči prema učenicima i reče…“ Kada sam počeo čitati taj odlomak, očekivao sam da će pisati kako Isus podiže oči prema nebu. Međutim, Isus podiže oči prema svojim učenicima.

Sjećate li se zgode kada je Isus bio u kući farizeja Šimuna, koji ga je pozvao želeći ga, mogli bismo tako reći, provjeriti? Tada je došla grešna žena, suzama mu prala noge i brisala ih svojom kosom. Šimun je u sebi mislio: „Kad bi ovaj bio prorok, znao bi tko je i kakva je žena koja ga se dotiče.“ Evanđelist zatim izvještava da se Isus, okrenut prema ženi, obratio Šimunu.

Isus je često okrenut jednima, a govori drugima. To ne znači da zanemaruje one prema kojima je okrenut, nego na primjeru konkretnog čovjeka poučava sve nazočne. U ovom slučaju poučava Šimuna. Slično je možda i s pitanjem koje Petar postavlja Isusu: „Evo, mi sve ostavismo i pođosmo za tobom. Što ćemo za to dobiti?“ Isus podiže oči prema učenicima i govori: „Blago vama, siromasi: vaše je kraljevstvo Božje!“

2. Bog poznaje naše strahove

Petar, zapravo, nije bio siromašan. Imao je brod, bavio se ribarstvom, a zasigurno je imao i radnike koje je trebalo plaćati. Bilo je i drugih učenika u Isusovu najbližem okruženju koji nisu nužno bili siromašni.

Ali Isus proniče čovjekove misli. Poznaje i misli kojima se mi svakodnevno bavimo. Poznaje naše strahove potaknute svjetskim vijestima: hoće li izbiti svjetski rat ili je on, kako neki govore, već započeo? Poznaje i naše europske, nacionalne i lokalne probleme: što ćemo s tolikim otpadom, vjerojatno našim, ali zasigurno dijelom i uvezenim? Što će se događati u našem gradu? Hoćemo li konačno piti čistu vodu? Što će biti s našim obiteljima i s djecom koju smo ovih dana poslali u školu?

Bog sve to proniče. Vidi sva naša razmišljanja, strahove, oduševljenja i htijenja. Sve On vidi. Tako je vidio i ono što se događalo u srcima apostola. Zato daje svoj pravorijek, svoju uputu i govori istinu.

3. Slobodni od materijalne navezanosti

Kako onda mogu biti blaženi siromasi? Znamo da su Isus i apostoli imali zajedničku kesu u koju su skupljali novac. Imali su, dakle, određeni fond kojim su raspolagali. Isus nas ne poziva da preziremo materijalno, nego nas želi osloboditi navezanosti na materijalno.

Mi ljudi prečesto postajemo ovisni o materijalnim stvarima. Pritom treba jasno kazati kako materiju ne treba proklinjati ni odbacivati. Ne treba je, samo zato što je materija, smatrati nečim grešnim nasuprot duhovnome. Takav stav ne bi bio u skladu s Božjim djelovanjem. Uostalom, i sam se Bog utjelovio – postao je čovjekom. Opasnost se pojavljuje onda kada materijalno počne upravljati nama i kada zbog želje za još više ne vidimo koliko već imamo.

4. Vidjeti ono dobro

Volim ponavljati kako smo mi koji malo duže pamtimo generacija koja danas živi bolje nego prije trideset ili četrdeset godina. Tome je pridonio cjelokupan napredak čovječanstva. Zar nije lijepo uzeti telefon i nazvati nekoga tko je tisućama kilometara udaljen? Zar nije lijepo sjesti u automobil i odvesti se kamo trebamo? Živimo u stanovima koji su za ljetnih vrućina rashlađeni klima-uređajima, a zimi su nam prostorije ugrijane. Možemo si priuštiti mnoge stvari. Ne moramo svi obrađivati zemlju da bismo imali što jesti. Sve je to naša stvarnost i lijepo je imati takve mogućnosti.

Međutim, usprkos svemu što imamo, često se zateknemo kako jadikujemo, sažalijevamo sami sebe i ostajemo nezadovoljni. Neprestano tražimo neki novi problem te se uvjeravamo kako je upravo ono što se nama događa izvanredno teško i kako baš mi silno patimo.

Postoje stvarne unutarnje patnje i ozbiljni problemi. Ali postoji i mnogo toga dobroga. Znamo li to vidjeti?

5. Stvarni život i virtualni svijet

Ako smo usredotočeni samo na bogatstvo, uspjeh i ugodne osjećaje, upast ćemo u zamku suvremenog društva koje nam poručuje: Ne smiješ se osjećati loše! Ne smiješ dobiti lošu ocjenu! Sve mora biti najbolje i najjače! Takav govor slušamo posvuda.

Više gotovo i ne znamo upotrijebiti neki lijep pridjev, nego posežemo za krajnostima, pa čak i za negativnim pojmovima kako bismo opisali nešto što je dobro. Govorimo da je nešto „brutalno dobro“ ili „brutalno jako“. No to nije stvarnost. To je neki virtualni svijet koji nam se želi predstaviti kao jedini mogući način života.

Možda je Isus, govoreći ove riječi, mislio upravo i na takvo vrijeme. Mogu zamisliti da su slično razmišljali i njegovi učenici. Petar je ostavio svoj ribolov. Imao je određenu sigurnost zarade, premda znamo da je znao loviti cijelu noć i ništa ne uhvatiti. I ribarenje je nosilo neizvjesnost.

Uz Isusa su živjeli od onoga što su dobivali. Isus je katkad čudesno nahranio i pet tisuća muškaraca, ali su zasigurno postojali i dani oskudice. Farizeji su mu prigovarali da sjeda za stol s bogatašima, carinicima i grešnicima.

6. Blago vama i onda kada je teško

Možda su se apostoli pitali: Što će biti s nama? Sada nam je dobro, ali dokle će to trajati? Nije li na Veliki petak uslijedilo veliko razočaranje?

Bit će svega toga i u našem životu. Zato nas Isus jasno upozorava: ako nam je trenutačno dobro, recimo Bogu hvala. Ali ako osjećamo pritisak, bol ili križ; ako plačemo, osjećamo se neprihvaćenima ili nam ništa ne ide; ako se čak osjećamo napuštenima i od samoga Boga – to ne znači da nas je Bog doista napustio.

Ako to ne razumijemo, zagledajmo se u raspetoga Krista koji na križu vapi: „Bože moj, Bože moj, zašto si me ostavio?“ Dobro znamo, na temelju cjelokupnog nauka Crkve i Kristove božanske ostavštine, da je Bog Otac tada bio uz svoga Sina. Ipak, Isus je morao proći kroz iskustvo potpune napuštenosti. Morao je osjetiti ono što toliko puta osjeća čovjek – kao da ga je i sam Bog napustio.

Upravo tada Isus govori: „Blago vama!“ Blago vama jer patnja prihvaćena s vjerom može postati put prema nebu.

7. Sveti Josip – čovjek pouzdanja

To je jednostavna logika koju susrećemo svakoga dana svojega života. Što uistinu imamo, a da se oko toga nismo morali potruditi? Što posebno cijenimo i do čega nam je doista stalo ako u to nismo uložili dio sebe?

Pokušajmo zaviriti u male pojedinosti vlastitoga života. Ako se trudimo urediti djelić vrta, rado mu se vraćamo i s veseljem promatramo kako cvijeće napreduje. Ako lijepo uredimo neki kutak svojega stana ili kuće, često ga gledamo i u njemu uživamo jer smo u njega uložili svoj trud, svoje vrijeme i dio sebe.

Tako je i s duhovnim životom. Oko onoga što vrijedi potrebno se truditi. Taj trud uključuje naš angažman, napor, žrtvu i križ. To je put koji vodi prema raju.

Mislim da je sveti Josip to jako dobro razumio. Zato nije mnogo govorio ni filozofirao, nego je prihvatio trudnu Mariju. Sve sam uvjereniji da je Josip jako dobro razumio što se događa, ali se osjećao nedostojnim. Bio je poput svetoga Petra, koji se osjećao nedostojnim Gospodinove blizine kada je vidio čudesan ulov – lađu ispunjenu ribama usred dana, u vrijeme kada se riba ne lovi.

Tako i mi trebamo otkrivati Božju prisutnost. Poput Josipa, Petra i tolikih velikana naše Crkve, trebamo spoznati koliko je velika Božja ljubav, ali i koliko smo mi nedostatni. Tada nam materijalne stvari neće biti gospodari, nego sredstva kojima ćemo činiti dobro, zahvaljivati Bogu i slaviti ga.

Amen.