Večernje misno slavlje na svetkovinu svetog Josipa u nedjelju 19. ožujka u dupkom ispunjenom Nacionalnom svetištu svetog Josipa u Karlovcu, uz koncelebraciju je rektora mons. Antuna Sentea ml. i više drugih svećenika, predvodio gvardijan u marijanskom svetištu čudotvorne Gospe Sinjske fra Marinko Vukman.
Propovjednik je govoreći o sv. Josipu rekao da baš i nije bio neki govornik jer u Novom zavjetu nema nijedne njegove riječi, da nije bio čovjek velikih organizacijskih sposobnosti jer je cijelu noć tražio smještaj, a žena mu je ipak rodila u štali, da nije imao ni neke roditeljske sposobnosti jer je izgubio dijete kad mu je bilo dvanaest godina. „Josip je bio pravednik. Izabran je za važnu zadaću – biti čuvar Isusa i Marije, hranitelj i branitelj Svete Obitelji. On je i svetac snova jer mu se Bog sa svojim Josipu nerazumljivim planovima za njega u tri navrata obraćao u snu. Zato je sv. Josip osjetio što znači kriza života i vjere“, istaknuo je fra Marinko i zaključio da je Josip pravi primjer čovjeka koji slijedi svoje snove i Božji glas u njima, da nam je Josip svojim primjerom poručio da budemo ljudi nepokolebljive vjere.
Na kraju je mise rektor svetišta mons. Sente sa suradnicima Sinjanima, među kojima je uz fra Marinka Vukmana bilo i nekoliko alkara, darovao trodimenzionalni kip sv. Josipa, dok su Sinjani Svetištu darovali sliku čudotvorne Gospe Sinjske, Gospin zlatnik koji je izdan 2015. u prigodi 300. obljetnice čudesne pobjede u Sinju, te tri knjige o mučeniku Josipu Kuletinu, skladatelju i rodoljubu koji je rođen u Sinju 1906., a život mu je prekinut u Karlovcu od OZNE 1945. godine. Fra Marinko je podsjetio da je Kuletin živio od 1942. u Karlovcu te o gradu pisao skladbe, koračnice i operete, a da je koračnicu „Naš lijepi Karlovac“ otpjevala operna pjevačica Ivanka Boljkovac, rođena Karlovčanka. Fra Marinko i mons. Sente pojasnili su kako je prijateljstvo između Karlovca i Sinja produbljeno nedavno otvorenom izložbom „Hrvatski sveci i blaženici u našem narodu“ Karin Grenc u Sinju te nedavnim dolaskom nekoliko autobusa sinjskih hodočasnika u karlovačko svetište. „Čekao sam Sinjane, trčao pa pao, za sinjske sam hodočasnike ostavio ne srce, kako se to u nogometu kažu, već ruku na terenu“, u šali je rekao mons. Sente koji je Josipovsku svečanost slavio sa slomljenom rukom.
Ljepoti svečanosti dobrom su organizacijom pridonijeli svećenici koncelebranti i ispovjednici, pjevači, ministranti, redovnice Kćeri Božje ljubavi koje služe u Svetištu te zauzeti vjernici laici.
U nastavku donosimo cjelovitu homiliju.
Braćo i sestre! Koliko god propovjednik unaprijed mislio što bi vam rekao kada vas vidi ovako radosne i raspjevane,pobožne i sabrane onda mu je jasno da vam ne treba ništa govoriti, jer vi ste živa propovijed. Tko vas vidi i čuje vašu pjesmu i molitvu zna da ovdje živi narod koji neće nestati, narod koji želi biti Božji, Marijin i Josipov.I zato se okupljamo na misna slavlja i na molitvene susrete gdje učvrščujemo svoju vjeru, zajedništvo i ljubav. Večeras smo okupljeni na proslavi jedinstvenog i brižnog sveca svetog Josipa koji je u potpunoj predanosti Bogu prihvatio biti dionikom božje ekonomije spasenja. U njemu Crkva gleda uzor čovjeka vjernika poslušna Bogu i potpuno spremna, poput Abrahama, nadati se i onda kada sve upućuje na beznadje. Njemu je dobri Bog povjerio brigu za zemaljski život svoga Sina Isusa Krista. Zato večeras razmišljajmo o poruci koju nam Bog upućuje preko ovog velikog sveca naše vjere. Ukoliko zavirimo u Novi zavjet, nije nam odmah jasno zašto bi baš on bio izabran za tako odgovornu ulogu. Josip očito nije bio neki govornik; u Novom zavjetu ne nalazimo ni jednu njegovu riječ. Nije ni čovjek velikih organizacijskih sposobnosti; cijelu noć traži smještaj da mu žena na kraju rodi u štali. Nema ni nekih velikih roditeljskih sposobnosti; pa izgubio je dijete kad mu je bilo dvanaest godina. Ipak, postoji rečenica koja pogađa bit Josipovog poziva.“ A Josip, muž Marijin, pravedan, ne htjede je izvrgnuti sramoti, nego naumi da je potajice napusti“ tako zapisa evanđelista Matej. Josip je bio pravednik. Jedna, jedina riječ, jedan razlog zbog kojeg je Josip mogao biti izabran za tako važnu zadaću – biti čuvar – Isusa i Marije i hranitelj i branitelj Svete Obitelji. Za Josipa možemo reći da je i svetac snova . A njegov blagdan mogao bi se zasigurno nazvati blagdanom dosanjanih snova. Zašto san i kakve on ima veze sa svetim Josipom i današnjim blagdanom? Prvi san koji je Josip usnuo bio je onaj u kojem ga je anđeo nagovorio da uzme Mariju za svoju ženu. „Josipe, sine Davidov, ne boj se uzeti k sebi Mariju, ženu svoju. Što je u njoj začeto, doista je od Duha Svetoga.“ Drugi Josipov san bio je onaj u kojem mu se anđeo u snu javio i naložio mu da uzme Isusa i Mariju i da pobjegne u Egipat i bude ondje, jer će Herod tražiti da ubije dijete te treći san da se vrati u izraelsku zemlju, jer su umrli oni koji su htjeli ubiti Isusa. U sva tri slučaja Josip je poslušao anđela i slijedio svoje snove, snove u kojima su se zbile odlučujuće odluke za njegov život i život svete obitelji .Nisu li ova tri prizora dovoljna da svetoga Josipa vidimo kao zaštitnika svih onih koji slušaju anđelov glas i snove u kojima Bog govori. Netko je rekao da budućnost pripada umjetnicima, moliteljima i djeci, jednom riječju onima koji znaju sanjati otvorenih očiju. A sveti nas Josip upravo uči kako valja sanjati i slušati anđelov glas i kako se valja izboriti za svoje snove. Svi smo mi ljudi djeca snova – bilo da su nas dosanjali naši roditelji, prijatelji, naša župna zajednica, bilo da mi sami sanjamo i ostvarujemo svoje snove. Svi smo rođeni u krilu snova i svi naši veliki životni projekti su plod božanskoga sna. Pogledajmo samo kako se rađa ljubav – poput sna – ili prijateljstvo ili veliki životni prijelazi – u svemu čovjek sanja otvorenih očiju. Isus je rođen u krugu ljudi koji su bili spremni sanjati i dosanjati, slijediti vjerno svoje snove i još više onaj Božji glas koji je u njima zborio. Istodobno Isus je rođen u svijetu koji prezire snove i koji sve do dana današnjega prezire ljude koji sanjaju, smatrajući ih čuđacima, nedoraslima, opasnima.A kakav je naš svijet. Nije previše različit. Josip je pravi primjer čovjeka koji slijedi svoje snove i Božji glas u njima. Jer da nije sanjao i da nije slušao, on ne bi mogao biti dobar poočim, zaštitnik Marije i Isusa. Josip je bio poput djeteta, umjetnika i molitelja, jer je znao sanjati, stvarati i slušati Boga. I to je njegova poruka: radije slušati Boga i svoje snove, negoli ljude. Nije,doduše bio sačuvan od problema i poteškoća koje život sa sobom nosi, naprotiv našao se u nezavidnoj situaciji. Marija njegova odabranica trudna je i prije nego su se vjenčali, Josip traži načina kako je napustiti, a ona će jedva izbjeći kamenovanje. I zato Josip u tim dramatičnim trenutcima dopušta Bogu da ga trgne, uznemiri, da mu pomrsi planove, probudi iz sivog sna svakodnevice na koju se navikao i kaže mu:“Ustani, kreni i ne boj se!“I Josip je započeo svoju avanaturu s Bogom, ne znajući ni kamo kreće ni hoće li stići do cilja.Zato je duboko osjetio što znači kriza i života i vjere. Poznaje Josip i ono iskustvo „kad ti je pun kufer svega, kad ti se čini da su pred tobom očekivanja kojima nisi dorastao, kad ti ništa ne ide od ruke, kad na najdublja pitanja svog života ni sam ne znaš odgovor. Josip je u takvim trenucima postavljao ista pitanja kao i mi. Ali, Josip je bio pravednik. Znao je komu treba u lice reći: Bože, ti si me u sve ovo uvukao – Bože pobrini se za me! To je temeljno obilježje pravednika: on zna gdje mu je uporište. On zna da ovaj svijet nije romantična bajka u kojoj uvijek vladaju pravednost, mir, ljubav…On zna da raditi znači zarađivati koru kruha u znoju lica svoga, zna da imati obitelj znači odreći se komoditeta, zna da živjeti znači živjeti za druge. Kod pravednika nema tragičnog rascjepa koji od nas čini polovične ljude – da jedno vjeruje, drugo misli, treće govori, a četvrto čini. Josip sve čini u Božjem svjetlu. Josip je jedan od svetaca koje ne možemo svrstati među graditelje misli i kulture, među mistike, nećemo ga pronaći ni među čudotvorcima. Ali pronaći ćemo ga na ključnom mjestu; u jednoj potpuno običnoj, svakodnevnoj, radničkoj, ne baš imućnoj obitelji u kojoj divnoga li čuda – odlučio roditi obični, siromašni, a kojeg li čuda veliki – Bog. Bog je postao čovjekom da bismo mi postali sinovima Božjim, da bi čovjek otkrio svoje istinsko lice, da bi se neprestano otkrivao i neprestano sanjao, da bi u svojem življenju rastao iz milosti, blizine i povjerenja. Što nam drugo poručuje Josip negoli to da budemo i ostanemo ljudi nepokolebljive vjere. DA znademo sanjati i živjeti svoje snove, da znademo uporno slijediti svoju zvijezdu, a to je naš učitelj Isus Krist. Njemu našem Prijatelju i Bratu neka je svaka čast i hvala, sada i u sve vijeke vjekova. / Neka nas ova Euharistija i ovaj blagoslovljeni susret ohrabri i nahrani na tom putu!/ Amen!
