Brojni Josipovi hodočasnici i ove su srijede 1. dana mjeseca veljače 2023. godine predvođeni župljanima BDM Snježne iz Kamenskog hodočastili svetom Josipu u Karlovcu. Tom prigodom misno je slavlje predvodio provincijal Pavlina u Hrvatskoj otac Ivan Šarić, OSPPE, kamenski župnik, u koncelebraciji s mons. Antunom Senteom, ml., rektor Svetišta. Svojim pjevanjem misno su slavlje animirali članovi župnog zbora iz Kamenskog. Vjeru u Boga i moćni zagovor svetog Josipa posvjedočila je Katarina Čavar, djevojka iz Ivanić Grada.
U prigodnoj homiliji između ostalog otac Ivan je kazao da kada se čovjek zalijepi samo za zemaljsko ugasi se u njemu ono božansko. Zato nam je potreban sveti Josip koji je jako blizak Isusu i koji nas može vratiti u Isusovu blizinu. Kakve su bile Josipove želje i zašto je sveti Josip iako nije imao lagan život bio sretan i zadovoljan svojim životom? Vidio je u Isusu Boga iako je Isus na zemlji bio isto tako i čovjek, ali i Bog. Možda smo se i mi prestali pitati na čiju sliku smo mi stvoreni. Zaboravljamo to, a trebamo se pitati. Stvoreni smo na sliku Božju. Što to znači? To znači da u svakom čovjeku ima nešto Božje. Da u svakom čovjeku ima nešto dobra. Upravo je sveti Josip to Božje nastojao živjeti u onom svom ljudskom. A bez Isusa, bez Boga u našem životu nema ni čuda. Tek tada kada vratimo Isusa u svoj zavičaj, u svoju obitelj onda ćemo vidjeti da je naš ljudski život pun čuda, kazao je propovjednik te ispričao vlastito iskustvo. Znate jednom prilikom prije nekoliko godina jedna gospođa iz naše župe jako se razboljela. Dobila je rak. Sva uplakana dođe k meni. Imala je svega u izobilju, a najviše grijeha. Ispovjedila se, primila bolesničko pomazanje i ode ona k Bogu. A zamislite da nije bilo te njene bolesti, otišla bi ona s tim teškim grijesima ravno u pakao. Ovdje je draga braćo i sestre bolest bila čudo. Današnjem je čovjeku teško prihvatiti bolest, siromaštvo, ljude koje nam je Bog poslao na naš životni put. Teško je prihvatiti svoj rad, svoje obaveze. Zašto? Zato što danas oko nas i u medijima sve vrvi od zdravlja. Sve vrvi od hrane, luksuza, grijeha. I zato radije težimo onome imati nego biti. Imati kuću, imati zdrav život, biti bogat nego li biti čovjek. Zato nam je potreban sveti Josip, kazao je između ostalog otac Ivana i zaključio molitvom: Sveti Josipe moli i ti za nas večeras i pomozi nama da budemo sveti, prihvaćajući čuda koja Bog šalje u naše živote svakodnevno.
Pri kraju misnog slavlja svoju vjeru u Bogu i snagu Josipova zagovora posvjedočila je Katarina Čavar, povratnica iz Njemačke, a trenutno studentica pedagogije na Zagrebačkom sveučilištu. Tom je prigodom između ostalog je kazala.
Hrvatska je Hrvatska. Ovdje je život puno drugačiji, puno, puno bolji i život u Hrvatskoj stvarno može biti čisti blagoslov. Pitanje je samo motivacije i čime se čovjek vodi i kako gleda na neke životne stvari. Naime moji su roditelji dok sam još bila u srednjoj školi otišli živjeti u Njemačku i nekako se očekivalo da ću im se i ja pridružiti. Nakon srednje škole stvarno sam otišla kod njih u München i nakon godinu dana uspjela sam upisati studij pedagogije. Završila sam preddiplomski studij dobila diplomu i vratila se kući u Hrvatsku. Dakle u Njemačkoj sam sveukupno bila četiri i pol godine. Moji su roditelji ostali tamo, a ja sam se vratila u Hrvatsku. Svjesna sam da su u Njemačkoj veće mogućnosti za posao. Poznato mi je da ljudi odlaze iz različitih razloga i da ima puno stvari koje utječu na njihove odluke, ali život ovdje u Hrvatskoj, osobito društveni život, život s Bogom i one vrijednosti koje se ovdje prenose iz generacije u generaciju, te način na koji smo ovdje odgajani za mene ima veliku vrijednost koja je jednostavno neprocjenjiva i ne može se usporediti s onim izvan Hrvatske i životom u tuđini.
Možda nisam poput drugih mladih, naime ima dvadeset i četiri godine, kojima je važan uspjeh karijera, fizički izgled ili druge stvari. Meni je uzor sveti Josip, a on je bio jednostavan, malen. Ja imam poseban odnos sa svetim Josipom. Kada sam se odlučila vratiti kući imala sam potrebe i želje i brzo sam shvatila koliko je to zapravo bio hrabar potez. Dakle, povratak kući rezultirao je određenim potrebama i željama, pa su svetom Josipu bile povjerene dvije nakane: auto i posao. Šestu srijedu velike devetnice prošle godine moj je stric u Zagrebu pogledao i zakapario auto, kojeg sam ja istog tjedna uspjela kupiti. Posao sam dobila pola godine nakon toga, a onda sam i upala na fakultet, radi čega sam posao ipak morala odbiti. Iako nisam mogla istovremeno i jedno i drugo – i posao i fakultet – Bog mi je po zagovoru svetog Josipa darovao i više i bolje od očekivanog i traženog!
Naime, upis na faks je bio posebno izazovan, trebalo je položiti obvezatni prijemni ispit. To me je poprilično strašilo jer sam do sada sve učila na njemačkom i nisam baš bila sigurna hoću li moći na hrvatskom jeziku dobro položiti prijemni ispit, stoga sam molila svetog Josipa da tog ispita ne bude. Na kraju ispita te godine nije bilo. Naime, bilo je više mjesta nego što se javilo nas studenata za tu godinu, i obzirom da sam predočila svoju diplomu preddiplomskog ispita iz Njemačke upisali su me na fakultet bez ispita, što je u biti izdvojen slučaj. Trenutno sam uspješna studentica na četvrtoj godini studija. A što se tiče posla, sveti mi Josipu uvijek pronađe neke posliće koje mogu obavljati uz studiji, a i roditelji nisu prestali brinuti o svojoj kćerki u Domovini.
Znam da ljudi iz različitih razloga odlaze iz Hrvatske i planiraju svoju budućnost u inozemstvu, ali život u Hrvatskoj uistinu može biti i jest čisti blagoslov!
