Uvečer onoga istog dana, prvog u tjednu, dok su učenici u strahu od Židova bili zatvorili vrata, dođe Isus, stane u sredinu i reče im: »Mir vama!« To rekavši, pokaza im svoje ruke i bok. I obradovaše se učenici vidjevši Gospodina. Isus im stoga ponovno reče: »Mir vama! Kao što mene posla Otac i ja šaljem vas.«
To rekavši, dahne u njih i kaže im: »Primite Duha Svetoga. Kojima otpustite grijehe, otpuštaju im se; kojima zadržite, zadržani su im.«
Riječ Gospodnja.
Već sam više puta konstatirao da svoje svećeništvo najviše doživljavam kroz sakramenat svete ispovijedi. Ne umanjujući susret sa živim Bogom u sakramentu euharistije, kao i svim drugim sakramentima, sakrament pomirenja ima posebnu ljepotu, draž i snagu.
Ne, nije to zato što tada osluškujem tuđe muke, već zato što sam tako često svjedok silne Božje ljubavi koja se tako snažno očituje pred mojim očima, a nikakvom mojom zaslugom.
Važnost, ljepotu, potrebu i snagu sakramenta ispovijedi na osobit sam način osjetio u ovom proteklom korona-vremenu. Naime, bilo je to vrijeme ograničenja, ali i posebnih ostvarenja. Zapravo, ispovijedao sam cijelo vrijeme. Bilo je zanimljivih situacija. Zbog ograničenog kontakta ispovijedao sam na način da s pokornikom šetam po dvorištu, na primjerenoj daljini, osluškujem i odriješujem grijehe.
S jedne strane rizik, a s druge strane velika radost, kako pokornika tako i mene ispovjednika.
I još nešto. Nabava kamera, iako su mi neki savjetovali da budem oprezan te da dobro promislim je li potrebno uložiti u kamere kad se već ionako Svetište dobro razvija, pokazalo se kao pravo nadahnuće Duha Svetoga. Nakon samo nekoliko mjeseci, dolaskom korona-ograničenja, naše su kamere prenosile misna slavlja i na taj način mnogima pomogle da izdrže vrijeme izolacije.
