Draga moja braćo i sestre! Dragi štovatelji svetog Josipa!

Kada smo se u sakristiji pripremali poć' k oltaru, onda je ministrant pitao našeg dekana: "A gdje je don Anđelko Kaćunko?" On je rekao: "Ja sam!" Mi znamo da nije on, to je naš dekan, prečasni Dražen, kojemu evo zahvaljujem što je prihvatio predvoditi ovo misno slavlje.A don Anđelko Kaćunko, očito smo se krivo nešto izračunali on i ja. Naime, pa, evo, lijepo je da u ovoj misi spomenemo, da je upravo danas, u njegovoj biskupiji gdje on djeluje, ustoličen i zaređen novi Gospićko-senjski biskup o. Zdenko Križić, pa evo, uključimo ga u ovu molitvu. Sve vas lijepo pozdravljam! Pozdravljam i naše mlade iz Župe sv. Barbare iz zagrebačkog naselja Vrapče, koji, evo, animiraju ovo misno slavlje, našeg dekana, kao i sve vas, ali evo i dragog nam gosta gospodina Dražena Zečića, koji je navijestio Božju riječ u ovom prvom čitanju, i sve vas, dragi hodočasnici, osobito i vas okupljene u obitelji Milašin, koji ste, pred nekoliko trenutaka, ispratili svoju majku na posljednje počivalište Gospodinu u nebesa. Sva čitanja koja smo danas čuli, zapravo govore o poniznosti. Govore o vrijednosti koja je nama ljudima darovana, ali i o našem odnosu prema Bogu, i prema toj darovanoj ljubavi i darovanoj milosti. 'Ajmo polako iščitati što nam to Bog progovara u ovom odlomku Evanđelja kojega je zapisao Marko. Ponajprije, mnogi su bili zaprepašteni i prestrašeni, jer im je nakon onog uvoda kada je Isus ispričao tko je On, kada je učinio nekoliko znamenja, počeo zapravo govoriti zbog čega je došao, o svojem trpljenju i o križu. Teško im je to bilo slušati. Zato su se mnogi prestrašili, pa su i počeli odlaziti. Tada Isus, onako na samotno mjesto, privuče one svoje najbliže, dvanaestoricu apostola, i, onda njima posebno počinje tumačiti što će se to s njim dogoditi; da će njega izbičevati, popljuvati, izrugati, ubiti, ali odmah najavljuje i da će tri dana nakon toga uskrsnuti. Pokušajmo si zamisliti, to je kao kad bismo mi znali što će se nešto važno i teško u našem životu dogoditi i onda prikupimo one svoje najbliže i o tome im sada želimo progovoriti, zapravo povjeriti, to što je nama jako, jako važno. To čini Isus svojim učenicima, svojim najbližim suradnicima. A kako oni reagiraju? Pristupe mu Jakov i Ivan, sinovi Zebedejevi i traže neko povlašteno mjesto u Njegovom kraljevstvu. Drugi evanđelisti nas izviještavaju da, čak, to nisu učini niti sami, nego, na neki način progurali tamo svoju mamu da ona u njihovo ime to "sredi" onako, znate, preko veze. Kako je moguće, dok Bog objavljuje ono što ga trenutno okupira, ono što mu je najvažnije, dok na neki način traži njihovu podršku, suosjećanje, ohrabrenje. Znamo kako je bilo, jer je prije samog čina predanja u ruke zločinačke i krvavim se znojem znojio u Getsemaniju i molio "Ako je moguće neka me mimoiđe ova čaša", dakle, to je istina, cijela drama jednog života. I kada im je Isus u svojem životu naviješta, oni misle samo na sebe i na neki svoj povlašteni položaj. Ova druga desetorica, nisu oni bili puno bolji, oni su se čak naljutili na ovu dvojicu, ali ne zato da bi ih prekorili kako ne "kuže stvar", nego zato što su se pobojali da im neće preoteti mjesta koja su, možda, za njih rezervirana. Najbolje to dokazuje kada ih Isus kasnije poučava. Ne događa li se često i u našim životima slična situacija? Vjerujem da je svaki od nas osjetio, kada se na poseban način darivao, davao i to s jednim posebnim angažmanom, pa, čak, i određenim trpljenjem, oni najbliži koji bi trebali, nisu nas razumjeli. Svaki od nas kada tada prođe jednu takvu životnu situaciju. Kada se u potpunosti preda, a ovi drugi samo gledaju sebe. Imao sam prilike sudjelovati, čak i u nekim razgovorima gdje jedna osoba kaže jedno, a druga umjesto da sasluša i nadoveže se ili da neki odgovor samo priča o svojim stvarima i samo o svojim. Često se to događa da uopće ne doživljavamo jedni druge. I da je čovjek, u ovom vremenu u kojem smo ostvarili takva silna tehnička sredstva koja nas mogu povezivati, da opet se osjećamo sami.  Nisu li upravo znak tome i ove silne društvene mreže u kojima, osim što se događa i neko međusobno zbližavanje, osjećamo jednu veliku otuđenost, pa neki opterećeni svim tim činjenicama, čak izabiru i smrt. Evo, tu situaciju prošao je i naš Gospodin. Ali, opet, kako On reagira? On se mogao tada izderati na njih. Znao se Isus i naljutiti. Sjetimo se one zgode kada je bio u hramu i vidio trgovce, isprevrtao im je sve one njihove štandove, uzeo bič i bičem ih istjerao iz hrama. To je ta sveta srdžba, gorljivost za ljepotu i čistoću Doma Gospodnjega! Ali Isus to tako ne čini svojima, nego im jednostavno kaže: "Nije tako među vama!" Daje im usporedbu onih velikaša koji traže neke svoje poslušnike samo da bi njima dvorili. Isus ih čak ni ne kori, nego, onom blagom, učiteljskom, očinskom blagošću pristupa njima i govorim im:  "Nije tako među vama!" Na neki način, On spoznaje već taj "materijal" koji ima pred sobom koji jesu otvoreni tim dobrim odnosima, ali, evo, opterećeni ovim svijetom, pa i grješćnošću ljudskoga tijela, malo su se ogrezali, da tako kažem, u grijehu misleći samo na svoj ego. Isus ih blago ispravlja: "Nije tako među vama!" I, onda im daje konkretan primjer. Ponajprije ih zapravo ispituje "Možete li piti čašu koju ću ja piti?" On govori o onoj čaši koju je pio u Getsemanskom vrtu, o mučeništvu. Oni očito nisu razumjeli, možda su i dalje mislili o nekakvoj gozbi koju će piti. I, On im je najavio to mučeničku smrti, i kod njih, to ćete doduše piti: "ali sjesti meni zdesna ili slijeva nisam ja vlastan dati!«  Koliko puta smo se i sami našli u situaciji da se stavljamo u ulogu moćnika? Čuj, ja ću ti to srediti. Poznam ja toga i toga, sve ću ti ja to urediti, jer, taj moj, ili ta moja, jest moćna osoba. Koliko Isus ovdje pokazuje poniznosti! On koji je pravi Bog! On koji je Sin Očev, koji je baštinik! Ali nas evo i na tom  primjeru uči poniznosti, nema kod Boga, da tako kažem preko veze, bez zasluge, bez našeg osobnog angažmana ili darivanja. I najavljuje im mučeničku smrt, ali, opet, ponavljam, blago ih upozorava i na neki način njihove misli, poglede, usmjerava iz onog htijenja da dobe neko povlašteno mjesto, da, zapravo, se usmjere na ono što je najbitnije, a to je život vječni! Na sličan način Bog odgaja i nas. Ako smo iskreni prema sebi, siguran sam da ćemo često primijetiti zgode u kojima smo zavrijedili i neku kaznu s Neba, ali smo bili pošteđeni. Ili, pak, ako je došla neka teškoća, onda je to bilo baš kao jedno pedagoško sredstvo, koje nam pomaže da bismo mogli bolje promisliti o svojem stilu života i djelovanju i mogli se okrenuti Bogu, odnosno onim pravim iskonskim vrijednostima i njima se predati. A zamamnost ovoga svijeta itekako je sveprisutna. Zapravo nam se neprestano nameće i teško je čovjeku odoljeti ne uć' u tu zamamnost svijeta i ne prihvatiti je. Stoga je itekako potrebno da evo, od vremena do vremena znamo iz tog svijeta izaći i ući u ovakve prostore gdje promišljamo o tome kako Bog djeluje i što nas sve može spopasti i u što sve možemo ući, što nas sve može, da tako kažem, zaskočiti. Isusov govor je zapravo govor o poniznosti i o trpljenju! On jest najavio svoju muku, detaljno opisuje što će se s njim dogoditi. Ali, s tim ne završava, odmah nagovještava radost uskrsnog jutra. Ako danas u ovom Nacionalnom svetištu svetog Josipa promatramo svetog Josipa, onda i te karakteristike možemo primijetiti i u njegovom životu. Ali mi vjernici moramo se izdići iznad ovog vremenitog životav i gledati i u perspektivu vječnosti. Isus, kraljevska duša, Davidov potomak, jedan od najljubljenijih izraelskih kraljeva, nije se busao u prsa i tražio neka svoja prava i povlašteno mjesto zato što je kraljev potomak, nego je u poniznosti nazaretskog doma, stavio se u službu Boga, Blažene Djevice Marije i Njezinog Sina kome je postao djevičanski otac. I tu ulogu vršio je do svoje smrti. Nijedna rečenica njegova nije zapisana u Evanđelju. Ali, opet ušravo iz te svoje poniznosti tako snažno i danas odjekuje njegova poruka. Kad sam rekao da to možemo razumjeti iz perspektive vječnosti upravo sada u ovoj vremenskoj odmaknosti, vidimo da sveti Josip kao da nanovo blista jednom posebnom snagom. Ovo naše svetište gotovo se iz tjedna u tjedan uvijek iznova puni i Josip prihvaća i uzvraća, opet jest "in", da se poslužim suvremenim rječnikom. Evo, u subotu koja je pred nama, ovdje očekujemo preko tisuću hodočasnika koji će doći ovdje i zamoliti svetog Josipa da zajedno s njima moli Nebeskog nam Spasitelja, Isusa Krista. A i mi smo svjedoci te rijeke hodočasnika koji ovamo zalaze i koji upravo kod Josipa pronalaze utjehu, olakšanje i uslišanje svojih molitava. On koji je bio neznatan čovjek, tek jedna od pratnja Blažene Djevice Marije i Isusa Krista, pokazuje nam se da je upravo zbog toga što se znao poniziti, zasjao kao velikan ljudske povijesti. Neka nam to bude orijentir i u našem životnom djelovanju. Svaki od nas od Boga dobio je posebnu misiju, ali moći će ju ostvariti upravo u poniznosti posluživanja Boga! Bog će već pokazati prave puteve kojim nam je ići! On će dati smjernice i snage! Ali, samo, ako nećemo sebe stavljati na prvo mjesto! Ako ćemo znati biti ponizni, kao što nas poučava u ovom odlomku Evanđelja! Pa, čak, ako nam se i dogodi da se koji put iz ne znam čega razbahatimo, kao što su to učinila i ova dvojica Zebedejevih sinova, znajmo čuti i tu Isusovu opomenu "Nije tako među vama!" Nije tako s tobom brate i sestro! Ja te pozivam na nešto uzvišenije! Dobit ćeš mjesto u Nebeskom kraljevstvu, ali do tada moraš proći kroz čišćenje Velikog Petka, svojevrsnu svoju životnu kalvariju. Stoga se mi kalvarije ne bojimo, nego ju prihvaćamo kao dar kroz koji nas Bog pročišćava i daje neka nova obzorja i nove spoznaje, novu snagu koju i večeras od Boga i svetog Josipa molimo, Amen.

Propovijed mons. Antuna Sente ml., rektora Nacionalnog svetišta svetog Josipa, možete preuzeti i poslušati ovdje: