Aktualnou Župi BDMS i Nacionalnom Svetištu Svetog Josipa

 

U ono vrijeme: Isus se uputi na Maslinsku goru. U zoru eto ga opet u Hramu. Sav je narod hrlio k njemu. On sjede i stade poučavati. Uto mu pismoznanci i farizeji dovedu neku ženu zatečenu u preljubu. Postave je u sredinu i kažu mu: »Učitelju! Ova je žena zatečena u samom preljubu. U Zakonu nam je Mojsije naredio takve kamenovati. Što ti na to kažeš?« To govorahu samo da ga iskušaju pa da ga mogu optužiti.

Isus se sagne pa stane prstom pisati po tlu. A kako su oni dalje navaljivali, on se uspravi i reče im: »Tko je od vas bez grijeha, neka prvi na nju baci kamen.« I ponovno se sagnuvši, nastavi pisati po zemlji. A kad oni to čuše, stadoše odlaziti jedan za drugim, počevši od starijih. Osta Isus sam – i žena koja stajaše u sredini. Isus se uspravi i reče joj: »Ženo, gdje su oni? Zar te nitko ne osudi?« Ona reče: »Nitko, Gospodine.« Reče joj Isus: »Ni ja te ne osuđujem. Idi i odsada više nemoj griješiti.«
Riječ Gospodnja.

Što mislite, je li onima koji su Isusu doveli ženu uistinu stalo do ispunjenja zakona ili koriste jadnu ženu da poraze Isusa? Koliko puta takvo postupanje primjećujemo u svojem životu, bilo da sami tako činimo ili netko nas na sličan način želi iskoristiti? Dalje vam donosim tekst iz studenske skripte jednog prof.:

Preljub jest kršenje zapovijedi u Izl 20,14; Lev 20,10; Pnz 22,20-24. No, u praksi kažnjavane su samo žene. Isusovi protivnici misle da su ga stavili u zamku: ili mora prekršiti Mojsijev zakon ili se zamjeriti rimskoj vlasti (ona je morala odobriti smrtnu kaznu). Ne zna se zašto je Isus pisao po tlu. Patristički komentatori vide aluziju na Jr 17,13: koji se odmetnu od tebe, bit će u prah upisani, jer ostaviše Izvor žive vode. Kao i kod sinoptika, Isus ovdje ne ide za kršenjem Zakona, nego za njegovom primjenom u svjetlu Božjega milosrđa.

Tužitelji svojim iščeznućem potvrđuju da su se i sami ogriješili o Zakon! Relicti sunt duo, misera et misericordia (ostadoše dvoje bijednica i milosrđe) (sv. Augustin). Isus, opraštajući ženi grijehe (usp Lk 7,46), pokazuje brigu za spasenjem grešnika čije biće ne vapi za kaznom, nego za promjenom i ulaskom u puninu života; stoga prema njoj nastupa skladnim i ljekovitim spojem istine i ljubavi.

Prije Isusove intervencije na pozornici su bili „dobri“ i „loši“. Svojom riječju razmaskirao je „dobre“ i pokazao da pred visokim zahtjevima Zakona nitko od „dobrih“ nije bez grijeha. Ironično je što su se pravili „dobrima“ pa su čak i Zakon i ženu uzeli kao oružje samo da bi porazili Isusa – i sama „dobrota“ njima je samo sredstvo za potući Isusa!"