Sijećam se da sam, kao dječak sa zagorskih brega, morao pažljivo pod misom slušati nedjeljna čitanja. Nisam razumio zašto baka od mene traži da joj poslije svake mise, kad dođem doma, reknem po kome je bilo Evanđelje danas i da kratko prepričam to Evenđelje koje sam čuo, o čemu je govorilo.
Draga moja subraćo svećenici, drage naše časne sestre, draga braćo i sestre, dragi hodočasnici hvaljen Isus i Marija i sveti Josip sa njima! Ne znam jeste li čuli ili čitali, ali ja jesam nedavno u jednom časopisu, kako je u gradu Karlovcu potekla nova rijeka, kažu da je to rijeka hodočasnika i drago nam je braćo i sestre da mi večeras možemo biti u toj rijeci koja kroz godinu prođe ovim Svetištem, Nacionalnim svetištem svetoga Josipa, možemo biti jedna kap.
Braćo i sestre, često kao ljudi postavljamo si isto pitanje koje si je danas postavio, zapravo ne samom sebi, nego svojim učenicima Isus Krist. "Što ljudi govore tko sam ja?" Kako me drugi doživljavaju, često nam je vrlo bitno, jer bi smo voljeli u očima drugih ljudi ispasti najbolje što možemo.
Sestre i braćo, hvaljen Isus i Marija i sveti Josip s njima!
Malo vam je bilo čudno za odgovoriti, obično kažemo samo hvaljen Isus i Marija, a evo danas smo ovdje u Svetištu svetoga Josipa, pa neki znaju dodati upravo u našem kršćanskom pozdravu i svetoga Josipa. Pa svakako, on je s njima, to vjerujemo i znamo i Crkva nas uči. Ono što je maleno, možemo tako reći pred svijetom, Bog odabire i od toga čini veliko. To na poseban način vidimo na svetome Josipu.
Sestre i braćo, dragi vjernici, dragi hodočasnici, evo nas i ove srijede zajedno okupljeni oko svetoga Josipa u ovom nacionalnom svetištu, koje nas svake srijede poziva da se probudimo i uputimo ka Svetištu, kako bi ova sveta dvorana bila ispunjena živom crkvom i svake srijede sačinjavala sliku i mozaik koji nas zaustavlja iz ovozemaljskoga i želi nas uputiti prema onome nebeskome.