Povodom obilježavanja spomendana svetog Florijana, zaštitnika vatrogasaca, vlč. Domagoj Koružnjak, upravitelj župa Svete Ane u Svetoj Jani i svetog Jurja mučenika na Plešivici te profesionalni vatrogasac, predvodio je misno slavlje u bazilici svetog Josipa u Karlovac u srijedu 6. svibnja 2026. godine. Koncelebrirao je mons. Antun Sente ml., rektor bazilike, a pjevanje su animirali članovi župnog dječjeg zbora „Iskrice“ iz Rečice, predvođeni bračnim parom Tomislavom i Nikolinom Vrane. Na misnom slavlju sudjelovali su članovi Vatrogasne zajednice Karlovačke županije, predvođeni zapovjednikom Goranom Frankovićem i predsjednikom Robertom Hranilovićem, koji su neposredno prije mise održali svoju svečanu sjednicu u Velikoj dvorani Nacionalnog svetišta svetog Josipa.
U prigodnoj homiliji vlč. Koružnjak, ujedno i profesionalni vatrogasac, protumačio je Božju riječ povezujući je s pozivom vatrogasaca, ističući kako je njihova služba duboko ukorijenjena u evanđeoskim vrijednostima. Govoreći o svetom Florijanu kao uzoru vjere, hrabrosti i solidarnosti, naglasio je da vatrogasci svojim djelovanjem svakodnevno svjedoče Kristovu zapovijed ljubavi prema bližnjemu, osobito kroz spremnost na žrtvu i služenje bez obzira na razlike među ljudima.
Poseban naglasak stavio je na vrijednost nesebičnosti i požrtvovnosti vatrogasaca koji, kako je rekao, „ne pitaju tko je čovjek kojemu pomažu, nego bezuvjetno pružaju pomoć svakome u potrebi“. U tom je kontekstu podsjetio i na evanđeoske riječi o najvećoj ljubavi – položiti život za svoje prijatelje – ističući kako vatrogasci tu ljubav konkretno žive u svojoj svakodnevici.
U homiliji se osvrnuo i na bolna iskustva gubitka vatrogasaca stradalih na intervencijama, spominjući konkretne primjere iz novije hrvatske stvarnosti. Kroz osobno svjedočanstvo o gubitku prijatelja i kolege vatrogasca, vlč. Koružnjak progovorio je o suočavanju sa stresom i potisnutim emocijama, naglasivši važnost njihove obrade i duhovne potpore. Vjernike je pritom ohrabrio da u trenucima teškoće ne ostaju sami, nego da traže pomoć u zajedništvu i vjeri.
Govoreći o svetom Josipu, istaknuo ga je kao uzor odgovornosti i poslušnosti Božjoj volji, osobito u teškim i neizvjesnim situacijama. Usporedio je njegovu spremnost na djelovanje s pozivom vatrogasaca koji, čim začuju poziv u pomoć, bez oklijevanja kreću izvršiti svoju dužnost.
U drugom dijelu homilije vlč. Koružnjak dotaknuo se i povijesne povezanosti vjere i vatrogastva u Hrvatskoj. Podsjetio je na lik blaženog Alojzija Stepinca, koji je u mladosti bio aktivan u radu DVD-a Krašić, kao i na Đuru Deželića, utemeljitelja hrvatskog vatrogastva, koji je vatrogasnu službu oblikovao na trima temeljnim načelima: bogoljublju, čovjekoljublju i domoljublju.
„Ti temelji nisu slučajni“, istaknuo je propovjednik, „nego proizlaze iz evanđeoske poruke i kršćanskog pogleda na čovjeka i društvo.“ Dodao je kako upravo ta povezanost vjere i služenja bližnjemu daje dublji smisao vatrogasnom pozivu.
Tumačeći evanđeoski ulomak o trsu i lozama, vlč. Koružnjak pozvao je okupljene da ostanu povezani s Kristom, jer bez njega, kako je naglasio, „ne možemo učiniti ništa trajno i plodonosno“. Vatrogasce je potaknuo da svoju službu ne žive samo kao profesionalnu ili dobrovoljnu obvezu, nego i kao duhovni poziv u kojemu se ostvaruje ljubav prema Bogu i bližnjemu.
Zaključujući homiliju, zahvalio je vatrogascima na njihovoj požrtvovnosti i svjedočanstvu vjere u djelima, istaknuvši kako njihova služba često ostaje skrivena, ali nikada ne prolazi nezamijećeno pred Bogom. Pozvao ih je da ustraju u dobru, nadahnjujući se primjerom svetog Florijana i svetog Josipa, te da i dalje budu čuvari života, imovine i dostojanstva svakoga čovjeka.
Misno slavlje završilo je zajedničkom molitvom za sve poginule vatrogasce, kao i za sigurnost i blagoslov svih koji obavljaju ovu zahtjevnu i plemenitu službu.
Homilija vlč. Domagoja Koružnjaka, upravitelja župa Svete Ane u Svetoj Jani i Svetog Jurja mučenika na Plešivici povodom proslave Dana vatrogasaca sv. Florijana izrečena u bazilici sveto Josipa u Karlovcu u srijedu 6. svibnja 2026. godine
Draga braćo i sestre, dragi štovatelji sv. Josipa, dragi štovatelji sv. Florijana,
Neizmjerno mi je drago što smo se danas, upravo na ovu srijedu – dan koji je na poseban način u Katoličkoj Crkvi posvećen sv. Josipu, zaštitniku naše domovine – okupili u nacionalnom svetištu sv. Josipa ovdje u Karlovcu. Svetištu koje odnedavno nosi i počasni naslov papinske manje bazilike. Okupila su nas danas ovdje dva velika i važna sveca: sv. Josip i sv. Florijan.
Kad su vatrogasci odlučili uzeti sv. Florijana za svog zaštitnika, prepoznali su u njemu jednu cjelovitu osobu, primjer vjere i solidarnosti. Upravo poput spremnosti i solidarnosti vatrogasaca, koja se ubraja među najveće uzore humanosti, dobrote i nesebičnosti. Kršćani u tim vrlinama vatrogasne službe prepoznaju Isusove zapovijedi ljubavi prema bližnjemu. Znamo koja je uloga vatrogasaca: čuvati imovinu i materijalna dobra od požara i elementarnih nepogoda, a ono najvažnije – braniti ljudske živote. Iz toga vidimo kolika je hrabrost, plemenitost i ljubav ovih ljudi na djelu.
Iz toga se razloga neću nikada umoriti ponavljati istu stvar: vi, moja braćo i sestre vatrogasci, izrazito ste kristolike osobe. Vi ste osobe koje u svome pozivu koji vršite odražavate Krista u današnjem svijetu, a da toga često možda niste ni svjesni.
Vršite Isusovu zapovijed ljubavi prema bližnjemu. U Matejevu evanđelju zapisane su Isusove riječi: „Ljubi svoga bližnjega kao sebe samoga.“ Tko to ljubi bližnjega kao sebe samoga ako ne upravo vatrogasci, koji su spremni svakoga dana i svakoga časa položiti svoj vlastiti život za druge? „Veće ljubavi nitko nema od ove: da tko život svoj položi za svoje prijatelje“, rekao je Isus svojim učenicima na Posljednjoj večeri.
Vi, dragi moji vatrogasci, tu i takvu ljubav – najveću ljubav, kako kaže Isus, koji je i sam utjelovljena Ljubav Božja i koji će ispuniti upravo to što je rekao, dati svoj život za svoje prijatelje, a to smo svi mi – živite svakoga dana.
Vi, dragi moji vatrogasci i vatrogaskinje, tu ljubav iskazujete svaki put kada sjedate u vozila i odlazite na intervenciju. Jer znate – i svatko od vas zna – da se s te intervencije možda nećete vratiti svome domu, svojoj obitelji, svojim prijateljima. Da kada se čujete sa ženom ili djevojkom, mamom ili tatom ili djecom i kažete da odlazite na intervenciju – da je to možda zadnji put da se s njima čujete.
Svi ste vi toga itekako svjesni. Riskirate svoje zdravlje, pa na kraju krajeva i vlastiti život da biste spašavali sve ljude. Bez obzira na boju kože, rasu, nacionalnost, vjeru. Pomažete i Filipincima, i Indijcima, i Nepalacima, i Pakistancima, i crncima, i Azijatima, i pravoslavcima, i Židovima, i muslimanima – svima. Ne pitate ih tko su i što su, odakle dolaze ili kako im se zovu roditelji i u koju crkvu idu. Nego bezuvjetno i bezrezervno pomažete svakome tko vašu pomoć zatreba.
Toga bismo se svi trebali češće sjetiti kada ih počnemo gledati ispod oka ili s prijezirom. I oni su ljudi. Stvorenja Božja. I za njih će ovi ljudi ovdje izložiti i svoj vlastiti život da bi ih spasili. Žrtvovat će najdragocjeniju stvar koju imaju – svoj vlastiti život – da bi spasili svakoga.
U zadnjih nekoliko godina, nažalost, svjedočili smo upravo tome. Svjedočili smo pogibiji nekoliko naših kolega na intervencijama.
20. srpnja 2019. u Velikoj Gorici, prilikom gašenja požara obiteljske kuće, život je izgubio Ivan Galeković, 24-godišnji vatrogasac, pripadnik JVP-a Velika Gorica. Božja je providnost htjela da svoju prvu godinu svećeništva služim upravo u župi kojoj je on pripadao – župi Pohoda BDM u Vukovini, točnije u selu Mraclin, gdje je bio i pripadnik DVD-a Mraclin…
Njegov otac, Dražen, također je vatrogasac, no zbog smrti sina nije mogao više dolaziti na posao u JVP Velika Gorica pa je dao otkaz jer ga je, kaže, sve podsjećalo na sina. Kada morate sahraniti sina koji još nije ni počeo živjeti, koji je imao djevojku i pripremao vjenčanje, onda možete samo zamisliti koliko mu je teško bilo. Proveo sam sate i sate u razgovoru s gospodinom Draženom.
Zaista je dobra i pobožna duša koja se s tragedijom gubitka sina ipak lakše nosi kako godine prolaze. Ali rana koja je ostala ne samo u njegovu srcu nego i u srcu njegove supruge, njihove mlađe kćeri (Ivanove sestre Klare), kao i svih njegovih prijatelja i kolega iz DVD-a i JVP-a Velika Gorica, može iscijeliti samo Bog.
Znam o čemu govorim jer sam točno godinu dana nakon Ivanove pogibije i ja izgubio vrlo dobrog prijatelja i kolegu vatrogasca Davora Kovačića. Dana 24. srpnja 2020. otišao je na svoju zadnju intervenciju. I to je Bog tako u svojoj providnosti odredio da bude baš na njegovoj, na našoj Kustošiji. Jer mogao ih je dispečer iz Savske poslati na bilo koju drugu lokaciju, s obzirom na to da su toga dana u Zagrebu bile mnogobrojne poplave uslijed velikih oborina, pa je Javna vatrogasna postrojba angažirala nas DVD-ovce da im pomognemo. Davor je svoj ovozemaljski život završio u podrumu jedne kuće u ulici Mije Goričkog, na našoj i njegovoj Kustošiji.
Srce, nažalost, nije moglo izdržati pritisak koji je Davor, svojim entuzijazmom i vedrim duhom kojim je uvijek zračio, stalno nametao. Nikad mu nije bilo teško ništa napraviti. Bio je u vojnoj mirovini, što mu je dopuštalo da bude maksimalno aktivan u DVD-u, što je zaista i bio. Mogu reći da sam jako puno toga što sam i sam naučio o vatrogastvu naučio baš od njega. Rijetko je koja intervencija ili dislokacija prošla, a da se on nije odazvao. Rijetko koja vježba, pospremanje doma, pripremanje opreme pa čak i neformalna druženja, a da on nije bio prisutan.
Na svoju zadnju, na prvi pogled neopasnu intervenciju (tehničku, kako se to vatrogasnim žargonom kaže – ispumpavanje podruma), otišao je tog 24. srpnja 2020. i više se nije vratio. Iza sebe je ostavio troje djece – Filipa, Luku i Luciju – te ljubav svoga života, suprugu Lidiju.
Volio bih s vama večeras biti izuzetno iskren, otvoren i podijeliti nešto što nisam do sada ni s kim podijelio. Naime, kažu psiholozi da većina muškaraca ima jedan obrambeni mehanizam u našem psihičkom ponašanju. Psiholozi ga nazivaju „potiskivanje“. To znači: u trenutku kada se dogodi neka stresna i možda čak po život opasna situacija, mi kao da tu spoznaju (da je to nešto opasno, taj stres) potisnemo negdje „iza“ i fokusiramo se na izvršenje zadaće. Naravno, pri tome ne mislim da ne pazimo na okolinu oko sebe i da jurišamo kao muhe bez glave u opasnosti.
To ima svoju prednost u tome da ćemo najvjerojatnije izvršiti zadaću koja je pred nama bez obzira na rizik koji ona nosi sa sobom, ali isto tako ima i jedan nedostatak. A to je da ćemo se s tim stresovima kad-tad morati pozabaviti. Da će kad-tad to što smo gurali „u pozadinu“ izaći na vidjelo i da ćemo se s time morati hrvati i boriti.
Kada sam rano ujutro 25. srpnja 2020. dobio poziv tajnika našeg DVD-a Edija Povrženića, koji mi je kroz suze i jecajući rekao da je Davor noćas na intervenciji preminuo, na brzinu sam se obukao i odjurio u DVD. Tamo je već bila obješena crna zastava, kolegice i kolege bili su iznevjerenih lica i uplakani, a novinarske ekipe polagano su počele stizati u dvorište našeg DVD-a Kustošija. Toga jutra, zanimljivo, kada sam se doma oblačio, nisam obukao svoju vatrogasnu radnu uniformu (iako bi to bilo sasvim prirodno jer sam išao u naš vatrogasni dom), nego sam obukao svoju svećeničku odjeću – kolar košulju. Bio sam tada bogoslov četvrte godine, čini mi se.
Nekako sam osjetio da sam im tamo potreban ponajprije kao onaj koji im može nastojati pružiti duhovnu utjehu u trenucima velike boli i tuge. Sasvim je prirodno da su i kolege vatrogasci, a i novinari, vidjevši me upravo u svećeničkom odijelu, odlučili pristupiti i pitati me za komentar. Tko bi bolje mogao govoriti o životu vječnome od onoga čija bi zadaća trebala biti da nas za taj vječni život i pripremi?
Možda zbog toga stresa, možda zbog tih velikih očekivanja, možda zbog tko zna čega – nisam taj dan ni suzu pustio. Toga sam postao svjestan tek kasnije. A bio sam s Davorom jako vezan. Bili smo jako dobri prijatelji. Nebrojene intervencije, nebrojena osiguranja, šale, zezancije… bio sam kod njega doma, kao i on kod mene više puta, družio se također i s njegovom djecom (Filipom, Lukom i Lucijom)… mogu stvarno reći da smo bili prijatelji.
A toga dana za svojim prijateljem nisam ni suzu pustio. Nisam plakao ni par dana poslije, na samom sprovodu na zagrebačkom krematoriju.
Tri mjeseca kasnije, nakon što je sve prošlo, jedne sam večeri peglao košulje u svojoj sobi i molio krunicu s Radio Vatikanom, jer je tamo obično u 22:00 sata krunica na latinskom jeziku. I dok sam tako peglao i molio krunicu, samo mi je jedna misao prošla kroz glavu: „Pa Davora više nema. Ne možeš ga nazvati. Ne možeš se s njim više naći. Ne možete se više zezati. Kad dođeš u DVD, nećeš više vidjeti njega, njegov osmijeh, čuti njegov smijeh. Neće te dočekati s nekom šalom…“
I u tom trenutku sam sjeo i isplakao Davora. Ali onako pošteno. Jedno pola sata nisam mogao doći k sebi. Samo sam jecao, ridao i plakao.
I to je bilo to. Morao sam proraditi u sebi ono što sam tri mjeseca gurao negdje „iza“. Ne znam ni sam gdje sam to gurao. Te emocije koje sam potisnuo nisu nestale, nisu se rasplinule. Samo su čekale pravi trenutak. I kad je tijelo osjetilo da je psiha opuštena, da više nema stresa, reklo je: „E, sad je pravi trenutak. Sad ćeš sve to lijepo proraditi u sebi. Sve to što si mjesecima gurao negdje ‘iza’, jer si se bavio drugim stvarima – sad ćeš to sve lijepo prožvakati.“
Što želim time reći? Želim reći da je sve ono s čime se susretnemo u životu – ne mora to biti smrt prijatelja, može biti bilo koja druga stresna situacija u životu, a svakome je stresno nešto drugo – nešto što ćemo kad-tad morati „proraditi“, „prožvakati“, suočiti se s time. Doći će trenutak kada to više nećemo moći gurati negdje „iza“, nego će tvoja psiha reći: „E, ne, ne, faco… sada ćeš se s time pozabaviti. Sada ćeš se s time suočiti.“
I kada dođe taj trenutak, volio bih da znate da sam tu. I da sam spreman s vama to proraditi. Iskreno, prijateljski, povjerljivo. Ja na to gledam kao na ispovijed. Što god da mi u tom razgovoru kažete, ostaje samo između nas i dragoga Boga.
U toj karakteristici ili osobini kao da mi se nekako nazire i lik sv. Josipa. Razmišljam: možda je i on proživljavao sličnu situaciju kada mu se anđeo u snu, usred noći, objavio i rekao: „Ustani, uzmi dijete i majku njegovu te bježi u Egipat i ostani ondje dok ti ne reknem, jer će Herod tražiti dijete da ga pogubi.“
To je izuzetno stresna spoznaja. Da kralj jedne cijele države želi ubiti tvoje dijete. I sada ti moraš usred noći, po mrklom mraku, uzeti novorođeno dijete, ženu koja je tek rodila i kroz relativno pustinjski kraj otići u nepoznato. U daleku zemlju. Zamislite koliko je stresa nakupljeno u toj jednoj rečenici Svetoga pisma.
Je li u tom trenutku i u sv. Josipu proradio taj mehanizam „potiskivanja“? Je li on tu spoznaju potisnuo negdje „iza“ i krenuo na izvršenje onoga što je po Božjem naumu i po riječima anđela morao izvršiti? Kako kaže Sveto pismo: „On ustane, uzme noću dijete i majku njegovu te krene u Egipat.“ Čovjek od akcije. To mi je dužnost. To moram izvršiti.
Kao i vi, drage vatrogaskinje i vatrogasci. Kad zazvoni telefon, kad se čuje sirena na DVD-u, znate koja vam je dužnost. Kao što je znao i Davor.
Zanimljivo je, opet Božjom providnošću, jer to zaista nisam planirao, nego smo se tako spontano dogovorili, da sam svoju mladu misu u svojoj rodnoj župi sv. Nikole Tavelića u Kustošiji slavio točno na „rođendan za nebo“ svoga prijatelja, kolege i brata vatrogasca, 24. srpnja 2022., dvije godine nakon njegove pogibije.
Ponovno u srpnju, ali ovoga puta 2022., točnije zadnjega dana mjeseca srpnja, poginuo je kod Dubrovnika Goran Komlenac, 42-godišnji pripadnik JVP-a Dubrovnik. Iza sebe je ostavio suprugu i dvoje maloljetne djece.
Opet u srpnju, točnije 19. srpnja 2023., na intervenciji je poginuo član DVD-a Tovarnik, Zvonko Drmić.
Pa i u kolovozu, kada se sjećamo jedne od najvećih tragedija u vatrogastvu u Hrvatskoj – kornatske tragedije, u kojoj je te 2007. život, nažalost, izgubilo čak dvanaest naših kolega.
U zadnjih nekoliko godina hrvatsko vatrogastvo, usprkos sve boljoj opremljenosti, sve boljoj obučenosti, sve većim ulaganjima u sigurnost i sve novijim tehnologijama i pristupima izazovima koji su pred vama, pogodile su, nažalost, brojne tragedije. Ali na temeljima tih ljudi, koji su ispunili Isusove riječi iz Evanđelja po Ivanu: „Zaista, zaista, kažem vam: ako pšenično zrno, pavši na zemlju, ne umre, ostaje samo; ako li umre, donosi obilat rod. Tko ljubi svoj život, izgubit će ga. A tko mrzi svoj život na ovome svijetu, sačuvat će ga za život vječni.“ Oni su postali to pšenično zrno koje je palo na zemlju i umrlo sebi da bi živjelo za druge; za one koje su spašavali, za nas. Oni su „mrzili“ svoj život da bi ga sačuvali za vječni život.
Poput našeg zaštitnika, sv. Florijana, koji je žrtvovao svoj život, ali vjeru u Krista nije zanijekao niti je se odrekao.
A to da su vjera i vatrogastvo u Hrvatskoj neraskidivo povezani, govore brojni primjeri.
Dolazim večeras k vama kao upravitelj dviju župa: župe sv. Ane u Svetoj Jani i župe sv. Jurja mučenika na Plešivici. Predivan je to kraj iz kojega je niknuo, Bogu hvala, veliki broj duhovnih zvanja. Jedan od najpoznatijih svakako je bl. Alojzije Stepinac, koji je svoje prve, ali i posljednje godine života proveo u neposrednoj blizini, u župi Krašić.
Ne znam jeste li znali i jeste li ikada čuli, ali upravo on, bl. Alojzije Stepinac, ima jako veliku i značajnu poveznicu s vatrogastvom.
Naime, kao dvadesetogodišnjak, vrativši se iz Zagreba, s neuspjelog studija agronomije, u svoj Krašić, odlučuje se priključiti skupini entuzijasta koja je odlučila obnoviti rad DVD-a Krašić, koji je pomalo zastao s radom početkom Prvoga svjetskog rata. I te 1920. godine rad društva biva obnovljen s novim rukovodstvom. A jedna od glavnih rukovodećih pozicija u DVD-u Krašić biva povjerena upravo Alojziju Stepincu. On je, naime, imenovan u službu tajnika DVD-a Krašić. Tu je službu obavljao sve do 1924. godine, kada odlazi na studij u Rim te kasnije biva zaređen za svećenika, a kasnije, kao što znamo, postaje zagrebački nadbiskup i kardinal.
U knjigama DVD-a Krašić, osobito u njihovoj spomenici, na više se mjesta spominje upravo Alojzije Stepinac. Tako krašićki vatrogasci pišu kako su bili na njegovoj mladoj misi, na njegovu biskupskom posvećenju u zagrebačkoj katedrali, kako su prisustvovali sprovodu njegove majke Barbare itd. Svugdje, ali baš svugdje, u tim zapisima s ponosom ističu kako je on bio njihov bivši tajnik, a sada zagrebački nadbiskup. Dakle, i bl. Alojzija Stepinca možemo pronaći u vatrogasnom okruženju.
Druga nepoznanica jest to da je otac hrvatskog vatrogastva, Đuro Deželić, bio bogoslov u Nadbiskupskom bogoslovnom sjemeništu u Zagrebu. Odnosno, od 1856. do 1862. pripremao se u bogosloviji da postane svećenik. Pri kraju svoga studija napustio je svoju svećeničku formaciju i odlučio da se ipak neće zarediti za svećenika. Postao je pravnik i gradski vijećnik u Gradu Zagrebu. A nama vatrogascima poznat je kao osnivatelj Hrvatsko-slavonske vatrogasne zajednice 1876., koja je kasnije prerasla u Hrvatsku vatrogasnu zajednicu, krovnu organizaciju za vatrogastvo u Republici Hrvatskoj.
Skladatelj je vatrogasne himne te onaj koji je započeo izdavanje Vatrogasnog vjesnika, časopisa posvećenog vatrogasnim temama, koji izlazi i dan-danas. Najveće odlikovanje koje jedan vatrogasac u Hrvatskoj može dobiti nosi njegovo ime: Povelja Đure Deželića.
Nije bez razloga otac vatrogastva u Hrvatskoj, Đuro Deželić, vatrogastvo postavio na tri stupa, a to su: bogoljublje, čovjekoljublje i domoljublje. Na ljubav prema Bogu, ljubav prema bratu i sestri u nevolji i prema domovini. I on sam bio je na putu prema svećeništvu i sam je, kroz teološki studij, učio što nas Katolička Crkva podučava o Bogu, vjeri, ljubavi prema bližnjima, spremnosti na žrtvu, spremnosti na žrtvovanje i vlastitoga života za svoje bližnje, kao što je i Isus to učinio na križu.
Vjerujem da je upravo zbog toga bivša komunistička vlast odlučila 1963. ukloniti Deželićev spomenik u Zagrebu. On je vraćen dolaskom demokracije. I ponovno postavljanje spomenika ima za cilj oživjeti vrijednosti za koje je živio i za koje se zalagao, a koje je prije njega živio i sveti Florijan.
Što nam govore primjeri bl. Alojzija Stepinca i Đure Deželića? Govore nam da su vaši korijeni ovdje. U Crkvi!
Što piše na vašim vatrogasnim zastavama? „Pomoz’ Bog!“ „Vatru gasi, brata spasi!“ Neka to ne ostane samo na tom pozivu, nego neka se to prelije i u vaš osobni molitveni život. Zazivajte Gospodina redovito u svim nedaćama i poteškoćama. I zahvaljujte Mu na svim milostima koje od Njega primate.
Kao što već rekoh, dolazim iz izuzetno vinorodnog kraja pa mi ovo današnje evanđelje snažno progovara. „Kao što loza ne može donijeti roda sama od sebe ako ne ostane na trsu, tako ni vi ako ne ostanete u meni. Ja sam trs, vi loze. Tko ostaje u meni i ja u njemu, taj donosi mnogo roda. Uistinu, bez mene ne možete učiniti ništa. Ako tko ne ostane u meni, izbace ga kao lozu i usahne. Takve onda skupe i bace u oganj te gore.“
Riječi su to pod kojima su se okupili i naši mladi prošloga vikenda na susretu Hrvatske katoličke mladeži u Požegi. Preko 10 000 mladih pod geslom: „Ja sam trs, vi loze.“ I mi smo večeras okupljeni baš pod tim istim riječima.
Ostanite u Kristu da budete kao ona loza koja ostaje na trsu i koja donosi mnogo roda. Ne odvajajte se od Krista jer su vatrogastvo i vjera neraskidivom vezom povezani. Tome svjedoče i primjeri poput bl. Alojzija Stepinca, Đure Deželića, ali i temelji vatrogastva koji počivaju upravo na onome čemu nas Krist uči.
Ljubi Gospodina Boga svojega svim srcem svojim, svom dušom svojom i svim umom svojim. I ljubi svoga bližnjega kao sebe samoga.
Za vatrogasce nema neradnog dana, nema slobodnog vikenda. Koliki dobrovoljci svake godine odlaze s kontinenta na razne dislokacije po Dalmaciji pomoći kolegama dok se bore s vatrenim stihijama koje gutaju našu predivnu domovinu. Nema slobodnoga dana, nema: „Danas neću otići na intervenciju, bude netko drugi, bude netko mlađi.“ Nema toga. Kad zazvoni telefon, ostavljaš sve i juriš do spremišta da se obučeš. I upravo to jest ispunjavanje onoga što Krist kaže: „Zaista, zaista, kažem vam: ako pšenično zrno, pavši na zemlju, ne umre, ostaje samo; ako li umre, donosi obilat rod. Tko ljubi svoj život, izgubit će ga. A tko mrzi svoj život na ovome svijetu, sačuvat će ga za život vječni.“
Vi ne morate umrijeti na intervenciji da biste dali svoj život za nekoga, da biste bili to pšenično zrno koje pada na zemlju i umire samome sebi da bi donijelo roda. Svaki put kada se odreknete sebe, svoje ugode, svoga užitka i učinite nešto za svoj DVD, za cijelu vatrogasnu zajednicu, vi ste u tom trenutku umrli sebi, svojim ugodama, svojim nasladama, svojim užicima, da biste živjeli za druge. Jer uvijek je lakše ostati ležati doma na kauču pred televizijom ili otići s dečkima na pivo.
Ali kada napraviš nešto za svoje vatrogasno društvo, pa makar i ne bila intervencija, nego obično pospremanje doma, preslagivanje opreme, neka radna akcija, već se osjećaš bolje u sebi. Jer znaš da si iz ljubavi napravio nešto za nekoga drugoga. Žrtvovao si se u tom trenutku za nekoga, za društvo, za zajednicu. Žrtva nikada nije besplodna. Čak ni ona koju mi često ne vidimo. Jer vidimo vas samo na intervencijama. A toliko toga radite što se i ne vidi. Ali ne brinite. Bog to sve vidi. Žrtva u Božjim očima nikada neće biti nenagrađena.
Zato neka vam pred očima uvijek bude lik Isusa Krista, koji je dao svoj život za druge. Da i vi budete spremni svakoga dana umrijeti sebi da biste živjeli za druge. Da biste malim žrtvama doprinijeli tome da Kristova ljubav preobražava ovo naše predivno mjesto, ali i čitav ovaj svijet.
Budite, poput našeg zaštitnika, sv. Florijana, i hrabro svjedočite svoju vjeru u današnjem svijetu. Potrebni ste svijetu. Itekako ste potrebni!
Budite poput sv. Josipa, čuvari nas ostalih. I čuvajte nam ovu našu predivnu domovinu od svih nevolja i nedaća.
Hvala vam za sve što činite i neka vas u vašem daljnjem radu uvijek prati naš nebeski zaštitnik, sv. Florijan, a zagovor sv. Josipa neka vam da snage da poput njega nastojite osluškivati Božju volju u svome životu i vršiti je hrabro i odvažno.
Amen.
