Na Veliku srijedu 1. travnja 2026. godine u Nacionalnom svetištu i bazilici svetog Josipa preč. Tomica Šeštak, rektor Hrvatskog nacionalnog svetišta Majke Božje Bistričke predvodio je misno slavlje. Koncelebrirali su svećenici Jastrebarskog dekanata: dekan preč. Ivan Vučak, župnik Krašića, vlč. Višeslav Foretić, župnik i vlč. Kristijan Kolonić župni vikar Jastrebarskog, vlč. Stjepan Dijaneš, župnik Pribića, vlč. Matija Novački, župnik Petrovine, vlč. Ivan Braovac župnik Draganića i mons. Antun Sente rektor svetišta i bazilike sv. Josipa. Pjevanje su animirali udruženi članovi KUD-ova Karlovačke županije. Pri kraju misnog slavlja mons. Sente predstavio je papinsku baziliku Majke Božje Bistričke, nakon čega su se KUD-ovi Karlovačke županije predstavili korizmenim popijevkama u sklopu 35. svečanosti Pasionske Baštine.
Lijepa i poticajna propovijed
U prigodnoj homiliji preč Šestak je između ostalog rekao kako čovjek nikada nije istinski sretan kada čini zlo. Ono što mu se na početku čini kao dobitak, kasnije mu postaje gorčina. Kao što su i prvi ljudi mislili da će postati kao bogovi, a zapravo su se unesrećili.
Vratimo se na trenutak izdaji i zamislimo taj prizor. Ne znamo je li Juda tada ili kasnije pogledao Isusa u oči. Da jest, vidio bi da u njima nema ni trunke ogorčenosti ni ljutnje. Krist, njegov prijatelj, još ga uvijek gleda istom ljubavlju. Kakvi su naši pogledi prema Isusu? Možemo li ga gledati oči u oči ili se sramimo svoje slabosti? Isus sjeda s grešnicima, sjeda i s izdajnikom za isti stol. Hrani ih, umire i uskrsava radi njih – i radi mene. I danas stojimo pred Gospodinom ne kao savršeni, nego kao ljudi koji trebaju milosrđe. Nemojmo očajavati, nego pristupimo sakramentu pomirenja i stolu Euharistije. Nakon razmišljanja o Judi, zaustavimo se i pred likom svetoga Josipa, koji je njegova suprotnost. O njemu znamo mnogo, iako ni jedna njegova riječ nije zapisana u Svetome pismu. No iza njega govori njegova šutnja, poniznost i jednostavnost. Kod svetoga Josipa vidimo vrline – prije svega čvrstu vjeru. Ona se očituje u trenucima kušnje: kada sazna da je Marija trudna, kada bježi u Egipat, kada traži izgubljenog Isusa u Jeruzalemu. U svemu tome Josip pokazuje povjerenje u Boga. Bio je vjeran Bogu i svojoj obitelji. Brižni otac, pravedan čovjek, pošten radnik. Uzor muža, oca i obiteljskog života. Zato ga Crkva postavlja kao uzor svima nama i zaziva ga kao zaštitnika dobre smrti. Molimo ga i mi danas da svojim zagovorom ozdravi naše obitelji, koje često razaraju nevjera, pohlepa i nevjernost. I na kraju, braćo i sestre, razmislimo: hoćemo li u svome životu slijediti Judu ili Josipa?
Povezanost Josipova i Marijina svetišta
Pri kraju mons. Sente kratko je predstavio povijest Nacionalnog svetišta Majke Božje Bistričke povezujući neke dodirne točke Bistričkog i Karlovačkog svetišta.
Najpoznatije i najposjećenije svetište Majke Božje u hrvatskome narodu jest Nacionalno svetište Majke Božje Bistričke, smješteno među pitomim brežuljcima Hrvatskoga zagorja. Svetište Majke Božje Bistričke imalo je i ima vidno mjesto u marijanskoj geografiji hrvatskoga naroda. U hrvatskom Marijinu svetištu i prošteništu štuje se čudotvorni kip Majke Božje s Djetetom u naručju, najveća svetinja hrvatskoga naroda. Pred njim su tijekom stoljeća milijuni pobožnih hodočasnika klečali, molili te od nebeske Majke dobivali pomoć i uslišanje. Kako je kip kroz svoju povijest nekoliko puta bio skrivan od opasnosti koje su mu prijetile, posljednji je put pronađen i postavljen na oltar u srpnju 1684. godine, od kada započinju organizirana hodočašća u ovo svetište. Važno je primijeti da je proces traženja i pronalaska kipa pokrenuo tadašnji zagrebački biskup Martin Borković isti onaj koji je 4 godina kasnije predložio Hrvatskom saboru koji onda i jest 9. i 10. lipnja 1687. godine izabrao svetog Josipa za zaštitnika Hrvatskog kraljevstva.
Svetište u Mariji Bistrici postalo je nacionalno svetište još 1715. godine, kada je Hrvatski sabor podigao veliki zavjetni oltar. Time je Hrvatski sabor i službeno potvrdio pobožnost hrvatskoga naroda prema Majci Božjoj Bistričkoj. Papa Pio XI. (1922. – 1939.) podijelio je 4. prosinca 1923. godine svetištu Majke Božje Bistričke naslov manje bazilike.
Svoje veliko slavlje Marija Bistrica doživjela je 15. kolovoza 1971. godine, kada je u njoj održan XIII. međunarodni marijanski kongres. Te su godine biskupi svetište proglasili Hrvatskim nacionalnim svetištem Majke Božje Bistričke. Šesnaest godina kasnije hrvatski su biskup karlovačku crkvu svetog Josipa proglasili Nacionalnom svetištem sv. Josipa.
Crkva u Hrvata doživjela je svoj veliki povijesni, crkveni i svenarodni događaj posjetom pape Ivana Pavla II. i proglašenjem blaženim zagrebačkoga nadbiskupa Alojzija kardinala Stepinca 3. listopada 1998. godine. Sveti Otac Ivan Pavao II. to je potvrdio riječima: „Odavno sam želio poći u poznato svetište Majke Božje Bistričke. Providnost je htjela da se ta želja ostvari prigodom proglašenja blaženim Alojzija kardinala Stepinca.“ Zanimljivo je primijetiti da je upravo Alojzije Stepinac htio izgraditi nacionalno svetište svetom Josipu još 1937. godine na zagrebačkoj Trešnjevki, ali ga je u tome spriječio Drugi svjetski rat i komunističko proganjanje crkve i samog Nadbiskupa.
Zavjetni kip Majke Božje Bistričke datira s kraja 15. stoljeća te pripada nizu crnih Madona, premda je restauracijom utvrđeno da njegova tamna boja nije izvorna. Kasnogotički drveni kip bistričke Bogorodice rad je pučkog majstora. Izražajna snaga kipa nije toliko u umjetničkom oblikovanju koliko u njegovu vjerskom i nacionalnom značenju.
U jubilejskom slavlju 250. obljetnice svetišta Majke Božje Bistričke, prigodom svečanosti krunjenja kipa 7. srpnja 1935. godine, sudjelovalo je oko 30.000 hodočasnika.
Uređenje križnoga puta u Mariji Bistrici zamislili su nadbiskup Antun Bauer i njegov koadjutor, blaženi Alojzije Stepinac. Zamisao je nastala promatrajući križni put na Jasnoj Gori tijekom Euharistijskog kongresa 1935. godine u Čenstohovi. Godine 1943. postavljene su prve četiri postaje od kararskoga mramora u naravnoj veličini, isklesane u Italiji. Godine 1972. zagrebački nadbiskup Franjo Kuharić ustanovio je nadbiskupski odbor za uređenje proštenišnoga prostora. U godinama koje su slijedile podignute su nove postaje križnoga puta, djela poznatih hrvatskih akademskih kipara: Krune Bošnjaka (V. postaja), Ante Orlića u suradnji s Marijom Ujević (XIII.), Stanka Jančića (VII., IX., XI., XV.), Ante Orlića (X., XII., XIV.), Josipa Poljana (VI.) i Ante Starčevića (VIII. postaja). Akademski kipar Ante Starčević autor je dvaju kipa u Karlovcu Svetog Josipa i Isusa te Blažene Djevice Marije koji su svoje dovršenje u bronci doživjeli tek prošle, pedeset godina nakon izvedbe. Kardinal Joseph Ratzinger, tada pročelnik Kongregacije za nauk vjere, a kasnije papa Benedikt XVI., posjetio je Mariju Bistricu 8. studenoga 2001. godine. A kardinal Franjo Šeper, Ratzingerov predšasnik kao tadašnji pročelnik Kongregacije za nauk vjere posvetio je crkvu svetog Josipa u Karlovcu 15. rujna 1974. godine. Pored Svetišta i bazilike svetog Josipa do župne crkve BD Marije planira se izgrditi Dubovačka kalvarija po uzoru na onu Bistričku zaključio je mons. Sente.
Korizmeni koncert
Slijedio je korizmeni koncert na kojem su sudjelovali članovi slijedećih KUD-ova. Josip Torbar – Krašić, Sv. Ana – Vučjak, Sv. Rok – Skakavac, Sv. Antun – Zadobarje, Turanj, Sv. Antun – Pokupska Dolina, Rečica, te FA Ivan Mažuranić – Karlovac. Na kraju korizmenog koncerta svi zajedno izveli su pjesmu Tina noć se evo spusti.
