Rektor katedrale i manje bazilike svetog Jakova u Šibeniku mr. Krešimir Mateša predvodio je misno slavlje u Nacionalnom svetištu svetog Josipa u Karlovcu u srijedu 25. veljače 2026. godine. Domaćin mons. Antun Sente ml., rektor Josipova svetišta na počeku misnog slavlju s posebnom radošću pozdravio je sve hodočasnici koje su predvodili župljani župe Pohoda Blažene Djevice Marije iz Mahićna sa svojim župnikom vlč. Nikolom Špiljkom. Srdačno su dočekani i vjernici iz Župe Pohoda Blažene Djevice Marije iz Vukovine, predvođeni župnikom vlč. Sinišom Hegedušićem i župnim vikarom Markom Šimundićem. U zajedništvu s njima sudjelovali su i župljani župe sv. Mateja, apostola i evanđelista iz Garčina, koje je predvodio njihov župnik vlč. Leon Noudeviwa Sagbohan iz Đakovačko-osječke nadbiskupije. Liturgijsko pjevanje animirali su članovi župnog zbora iz Mahićna, uz orguljsku pratnju mo. Krešimira Klarića. Posebnu ljepotu slavlju dala je izvedba psalma koji je otpjevala sopranistica Monika Pranjić, solistica Mješovitoga zbora zagrebačke katedrale. Sklad zajedničkog pjevanja, orguljske pratnje i solističke interpretacije pridonio je molitvenom ozračju i svečanosti euharistijskog slavlja.
U prigodnoj homiliji prečasni Mateša, je između ostalog istaknuo kako je „lijepo biti zajedno“ kao braća i sestre okupljeni oko nebeskoga Oca koji nam je u Kristu darovao novo zajedništvo. Crkva je mjesto gdje učimo biti obitelj, gdje slušamo Božju riječ koja donosi svjetlo i istinsku mudrost, drukčiju od mnoštva glasova i interesa koji svakodnevno ispunjaju naš život. Tumačeći Isusove riječi da je „ovaj naraštaj opak jer traži znak“, naglasio je kako je kušnja našega vremena upravo nedostatak povjerenja u Boga. Tražiti stalno nove znakove znači stavljati Boga na kušnju, umjesto živjeti iz vjere. Jedini znak koji nam je dan jest Krist sam – poput Jone koji je bio znak Ninivljanima.
Kako bi bilo lijepo kada bi se dogodilo ono obraćenje o kojemu slušamo da se zbilo u Ninivi – od kralja do posljednjega stanovnika, pa čak i svega blaga koje je ušlo u pokoru – da se sve promijeni i otvori Bogu. Kako bi bilo lijepo kada bi sve skupine naših mladih, sa svih strana, umjesto spremnosti na međusobne obračune, često kroz navijačke skupine, postale jedni drugima potpora; da se radosno primaju u svome gradu, na svome području; da budu zaštita jedni drugima; da znaju stajati zajedno u zajedničkom bodrenju svoga kluba, primjerice. Imali smo prilike osjetiti, upravo kroz sport, koliko možemo biti jedinstveni, koliko se znamo zajedno radovati. Nedavno smo to doživjeli i na Trgu bana Josipa Jelačića u Zagrebu, kada smo slušali pjesme i bili puni ushićenja – zajedno s našim mladima koji su se ondje okupili i s našim rukometašima. Koliko je ljepote u takvom zajedništvu!
A svi smo pozvani biti suodgovorni jedni za druge – i u molitvi i u javnom nastupu – kako bismo bili jedno i bliže Bogu. No to je ono što svatko treba činiti najprije na sebi. Neka nam u tome pomogne sveti Josip, koji je znao biti tako tih, a ipak činiti sve što je potrebno, odnosno što je Bog od njega tražio zaključio je preč. Mateša .
Pri kraju misnog slavlja mons. Sente iznio je osnovne podatke o katedrali i manjoj bazilici svetog Jakova u Šibeniku.
Gradnja katedrale započela je 1431. godine, a njezin konačni izgled oblikovali su Juraj Dalmatinac i Nikola Firentinac, skladno povezujući gotičke i renesansne elemente. Posebna je po jedinstvenoj tehnici gradnje isključivo od kamena, bez vezivnog materijala, kao i po nizu od 71 isklesane ljudske glave na vanjskim apsidama.
Na čast bazilike uzdignuta je 1895. godine, a 2000. uvrštena je na Popis svjetske baštine UNESCO. Tijekom Domovinskog rata pretrpjela je teško oštećenje, no obnovom joj je vraćen izvorni sjaj.
U katedrali se nalazi prvi oltar posvećen sv. Nikoli Taveliću, Šibenčaninu i prvom proglašenom svecu iz Hrvatskog naroda, dok je još bio blaženik.
Srijednje slavlje još je jednom potvrdilo kako se u Svetištu svetoga Josipa susreću molitva, baština i živa vjera – u zahvalnosti za darove prošlosti i u otvorenosti milosti koja i danas preobražava srca.
