Izvanredni profesor Daniel Patafta na Katoličkom bogoslovnom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu predvodio je misno slavlje srijedom 24. rujna 2025. godine u Nacionalnom svetištu svetog Josipa u Karlovcu. Koncelebrirao je mons. Antun Sente, ml., rektor i vlč. Ivan Iviček, župni vikar u Josipovom svetištu u Karlovcu.
Pozdravljajući okupljene vjernike i Josipove štovatelj mons. Sente pozvao ih je da molitvom prate upućenu molbu za proglašenjem Josipova svetišta manjom bazilikom, ali i objavljivanje Zbornika radova sudionika znanstvenog skupa Protector Croatiae koje je organiziralo Nacionalno svetište svetog Josipa zajedno sa zagrebačkim Katoličkim bogoslovnim fakultetom predvođeni upravo dr. sc Danielom Pataftom.
U prigodnoj homiliji prof Patafta je između ostalog kazao kako je sveti Josip uz Blaženu Djevicu najpopularniji svetac. Što ga čini posebnim? Iz Evanđelja znamo da malo priča, manje od Blažene Djevice. No, nije sve u govoru. Mnoge stvari trebamo znati tumačiti i ključem vjere, geste, čina i stvari koje sveti Josip čini. Josip je pravedan, kada je spoznao da je Blažena Djevica zatrudnjela, na sebe preuzima brigu, želeći je zaštitit od kamenovanj. Josip pokazuje ljubav prema Mariji i prema djetetu koje se ima roditi do te mjere da je svu sramotu htio uzeti na sebe. Gospodin mu kaže da to ne treba činiti. Josip vjeruje jer je čovjek vjere. Ne samo ljubavi nego i vjere. Sveti Josip tihim skrovitim životom svjedoči življenje kršćanskih kreposti. Živi kreposti koje čovjeka čine najbliže Bogu. Vjera, nada i ljubav. Jedna se na drugu nadograđuju.
Živimo u Godini nade. Josipov nam primjer pokazuje kako se ponašati u teškim, bezizlaznim situacijama, ili situacijama koje su društveno uvjetovane, a na štetu ljudskog života, ljudske časti, ljudskog dobra. Puno toga ide protiv čovjeka. Sveti Josip nam poručuje: Vjeruj Bogu. Ne samo da postoji Bog, nego vjeruj Bogu, to on sve vodi. Takvo povjerenje, odnosno takva vjera u čovjeku stvara nadu, a čovjek koji vjeruje i nada se ima krepost ljubavi. Jer onaj koji vjeruje i nada se, želi dobro ne samo sebi nego i onima oko sebe. On želi pravedan svijet u kojem će biti više Božjega, više ljudskoga, ali onog pozitivnog ljudskog, a ne lažnog humanizma, kojemu nije sveto ni nerođeno, ni staro, ni bolesno, ni nemoćno. To nije ljudsko. Ono istinsko ljudsko uvijek je povezano s Bogom.
Nadalje, možemo se poput Josipa i Marije pitati, ima li smisla rađati dijete koje već drugi dan netko hoće ubiti. Zar se slično ne događa i danas, nakon obećanog obilja sigurnosti koju su nam mnogi obećavali, ne nužno političari, već mnogih ideolozi suvremenog društva i vremena, obećavali su nam društvo obilja, sigurnosti, demokratičnosti u kojem će svatko imati svoje mjesto, svoj glas, svoje pravo. A u stvarnosti vidimo da čovjek danas živi u egzistencijalnom strahu, u strahu za sutra, u strahu od rata i to u neposrednoj blizini. Sve nove tehnike koje bi trebale biti na pomoć čovjeku okreću se protiv čovjeka. Da bismo to mogli razumjeti i iznijeti potrebna nam je Godina nade i primjer svetog Josipa. Usmjerimo se tamo gdje je usmjeren sveti Josip, tamo gdje su bili usmjereni Izraelci kada su se vratili u pustoš i ruševine svoje zemlje, tamo gdje su išli apostoli nakon Isusovog razapinjanja. Vjerovali su i nadali se, jer su vjerovali da će Bog učiniti dobro.
Suočavajući se danas s nesigurnošću, strahovima, egzistencijalnim problemima počevši od loših odnosa na radnom mjestu, unutar obitelji, ljudi s kojima se družimo, vjerujmo nadajući se kao pravi vjernici da će Bog, koji se brine za svoje, pomoći kao što je pomogao svetom Josipu. Stoga je potrebno naučiti slušati Boga, zatim promišljati o onome što Bog govori, a Bog progovara po ovoj riječi koju smo upravo čuli, progovara nam kroz gestu, kroz djelo, najviše kroz bližnjega. Na mnoge načine Bog progovara. Josipu je u snu progovorio putem anđela. Slušajmo što Bog govori, usmjerimo se na Boga. I nemojmo dati da išta u nama ubije ni vjeru, ni nadu, ni ljubav nego znajmo baš u ovoj Godini nade imati veće povjerenje u Boga koji uvijek izvodi stvari na dobro.
U ovoj Jublejskoj godini nade budimo svjetlo svijeta. Nemojmo se pokriti pod nešto i svijetliti sami sebi. Ne, nego živimo takvu vjeru koju će mnogi primijetiti i vidjeti i koja će ih privući jer svjetlo privlači ljude koji hodaju u mraku. Na žalost puno je onih koji još tapkaju, hodaju ili se još vrte u mraku. Tko će im pokazati svjetlo? Onaj koji je Kristov. Pa iako nas mnogi odbiju, otresimo prašinu. Ima puno onih do kojih možemo i moramo doći jer nam je poslanje donijeti Krista svakom čovjeku koji ga treba. Netko će prepoznati, a netko neće. Prva stvar koju trebamo učiniti jest ne dopusti da se zapadne u očaj, u strah, u nemoć nego jačati vjeru koja će probuditi nadu. Bog je kroz ljudsku povijest i kroz povijest našeg Hrvatskog naroda pokazao kako oni koji u Boga vjeruju Bog ne ostavlja. Zato živimo kao narod nade, narod kojemu su govorili da će nestati, da će izgubiti državu ili da ju neće nikada imati, uvijek iznova osvijestimo da je naša nada i povjerenje u Boga garancija sigurnosti i mira. Zemlja u kojoj živimo i ovaj prostor u kojem se molimo sve je to plod ljudi koji su vjerovali, koji su ljubili, koji nikada nisu izgubili nadu, zaključio je propovjednik Patafta.
