Srijeda sv. Josipu

Bog svjetlom rastjeruje našu tamu

I ove srijede, 15. veljače 2023. godine, pete u nizu od devet srijeda Nacionalno svetište svetog Josipa bilo je ispunjeno Josipovim hodočasnicima koje su predvodili župljani župe svetog Martina biskupa iz Hrnetića sa svojim župnikom vlč. Dragutinom Šengulom. Tom je prigodom svečano misno slavlje predvodio mons. Marinko Mlakić, generalni vikar Šibenske biskupije, a koncelebrirali su vlč. Šengula i mons. Antun Sente, ml., rektor Josipova svetišta. 

I ove srijede, 15. veljače 2023. godine, pete u nizu od devet srijeda Nacionalno svetište svetog Josipa bilo je ispunjeno Josipovim hodočasnicima koje su predvodili župljani župe svetog Martina biskupa iz Hrnetića sa svojim župnikom vlč. Dragutinom Šengulom. Tom je prigodom svečano misno slavlje predvodio mons. Marinko Mlakić, generalni vikar Šibenske biskupije, a koncelebrirali su vlč. Šengula i mons. Antun Sente, ml., rektor Josipova svetišta. Svojim pjevanjem liturgiju su uljepšali članovi župnog zbora iz Hrnetića, a vjeru i snažnu Josipovu duhovnu zaštitu posvjedočila je Patricija Gojani, studentica teologije na Katoličko bogoslovnom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu.

Tumačeći odlomak evanđelja u kojem Isus slijepcu daje da vidi između ostalog mons. Mlakić je kazao kako cijeli postupak u kojem Isus ozdravlja slijepca trebamo razumijevati kao pouku, odnosno katehezu o procesu obraćenja, na koji smo svi pozvani. U svega nekoliko rečenica koje nam donosi evanđelist Marko ukratko je sažet proces duhovnog ozdravljenja, obraćenja, koje nas dovodi do toga da čujemo i vidimo Spasitelja i njegovo spasenje. Mi se ljudi u snalaženju u svijetu u kojem živimo jako oslanjamo na svoj vid. Zato je sljepoća ponajveći hendikep za nas. Biti slijep znači biti uskraćen za istinsku ljepotu i dostojanstvo ljudskog života. Vrlo često to znači biti ovisan o drugima. Tada nas obuzima osjećaj nemoći, straha. Nadalje, u biblijskom govoru sljepoća označava život u tami grijeha i smrti, život nedostojan čovjeka, život za koji nas Bog nije stvorio. Nasuprot sljepoći i tami je svjetlo, sposobnost jasno vidjeti i snalaziti se. Svjetlo redovito znači mudrost, istinu, spasenje, a Bog je taj koji je izvor svjetla, kazao je mons. Mlakić.

Slijepac iz Evanđelja slika je svakog čovjeka, svakog od nas, i cijelog ljudskog roda koji živi u tami smrti i bez milosti spasenja. I svi trebamo Božji dodir koji će nas osloboditi naše sljepoće. Sami to ne možemo. Isus, koji obilazi gradove i sela Galileje, dolazi k nama od Boga da nam donese svjetlo, da nam otvori oči te progledamo. Isus je Bog koji nam dolazi da bude naš suputnik. Što Isus čini sa slijepcem? On ga vodi izvan sela. Selo ovdje predstavlja grješni svijet, grješno okruženje u kojem je slijepac živio. Da bismo vidjeli Božje svjetlo, potrebno je da se oslobodimo svijeta tame. Tama je zarazna, zavodljiv, zato ga Isus upozorava, kada ga je potpuno ozdravio, da ne ide ponovno tamo gdje će oslijepiti. Isus slijepca liječi svojim dodirom i pljuvačkom (pljuvačka je po tadašnjem uvjerenju imala ozdraviteljska svojstva). Čini do postupno. Slijepac najprije vidi nejasno, a zatim, ponovnim Božjim zahvatom, jasnije. Ozdravljenje je proces. On se ne događa odjedanput, preko noći. Zapravo obraćenje je proces koji traje cijeli naš zemaljski život, traži od nas trajnu sakramentalnu vezanost za Isusa. Isusov dodir i pljuvačka predstavljaju sakramente. Isus nas ozdravlja sakramentalnom snagom, koju nam daje po Crkvi. Nije dovoljno jednom primiti milost krštenja, jednom ili tu i tamo se pričestiti, jednom ispovjediti vjeru, povremeno otići na misu ili ispovijed. Potrebna je stalna povezanost s Isusom otkupiteljem.

Današnji čovjek ne voli riječ poslušnost. A ona je ključ za istinsko življenje vjere. To nije slijepa i ropska poslušnost nego razumna i svojevoljna u kojoj se vjernik podlaže onomu koji je sve stvorio, sve uzdržava i sve privodi k spasenju. Takva poslušnost vrhunac je zrele vjere, vrhunac mudrosti i vrhunac ostvarenja ljudske slobode. Biti mudar znači spoznati Boga i njegovu volju za sebe i za svijet, a biti slobodan znači biti kadar uvijek i do kraja tu istu njegovu volju izvršiti, upravo kako je to činio pravednik Josip, zaključio je mons. Mlakić.

 

Patricia Gojani, studentica 3. godine teologije na Katoličkom bogoslovnom fakultetu tom je prigodom posvjedočila. Živim u jednoj vjerničkoj obitelji. Zahvalna sam svojim roditeljima, posebno majci koja me odmalena učila vjeri i pobožnosti svetom Josipu. Svaku su nas večer roditelji okupljali na molitvu krunice koja je uvijek završila zazivima i zagovorom svetom Josipu. To je za mene uvijek bio poseban trenutak, cijela obitelj na okupu i svi se zajedno molimo našoj Nebeskoj Majci i svetom Josipu. A gdje su njih dvoje tu je i Isus. Najčešće smo molili krunicu, koja me prati cijeli život. Vjera koju su mi roditelji usadili od malena davala mi je, a i sada mi daje vjetar u leđa i hrabrost da kročim kroz život. Pred nama je korizma, koje sljedeće srijede počinje Pepelnicom. Roditelji su nas djecu uvijek učili da je korizma posebno vrijeme u kojem trebamo više razmatrati i propitkivati sami sebe i to u tišini. To vrijeme, vjerojatno zbog tišine jako me podsjeća na svetog Josipa. Sveti Josip me uvijek pratio kroz život. S njim sam se više upoznala kada sam bila na hodočašću u Svetoj Zemlji. Posebno me se dojmilo ta Josipova domovina, mjesta kroz koja je prolazio. Ipak za svetog sam se Josipa posebno vezala u vremenu pandemije izazvane virusom Covid, a osobito za vrijeme (lockdowna) postupne zatvorenosti. Prije pandemije samo sam jednom bila u ovom Josipovom svetištu, a za vrijeme zatvorenosti svakog dana. Naime, redovito sam pratila misna slavlja iz ovog Svetišta. To je vrijeme za mene bilo posebno milosno, a stan nam je postao kao kapelica. Pratila sam svakodnevno misna slavlje, te zapisivala svaku propovijed. Te zapise čuvam kao uspomenu na to razdoblje. Moram priznati da su me te propovijedi uvijek ohrabrivale i davale mi snagu. Iako je to bilo posebno vrijeme, imalo je i neku ljepotu. Mene je na poseban način podsjetilo na krunice koje sam molila u djetinjstvu. Kako su kamere često zumirale lik svetog Josipa, počela sam još više o svetom Josipu razmišljati, razmatrati. Postao mi je uzor strpljivosti, poniznosti i povjerenja i predanja Bogu. Ovaj kip svetog Josipa iz Nacionalnog svetišta je poseban. Gledajući kip shvaćam koliko je potrebno držati Krista za ruku. A kada držimo Krista za ruku onda smo sigurni da će nas On voditi pravim putem. Taj put neće biti jednostavan, ali je sigurno da je taj put onaj koji nas vodi u vječnost. Promatrajući svetog Josipa shvatila sam da i ja kao i sveti Josip želim služiti Bogu ponizno, hrabro i predano. Zato vjerujem da ću nakon završetka studija teologije moći ući samostan i postati redovnica zaključila je Patricia.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

Foto: Zlatko Stipković

 

Čitaj dalje

Otvorena izložba „Hrvatski sveci i blaženici u našem narodu” s. Zdravke Milić u Rijeci

Sv. Josip čovjek vrlina kojima Hrvati teže

Komentari Josipovih hodočasnika