Na Pepelnicu 5. ožujka 2025. godine misno slavlje u Nacionalnom svetištu svetog Josipa predvodio je don Anton Šunjić, svećenik. Koncelebrirao je mons. Antun Sente, ml., rektor, a đakonsku je službu vršio vlč. Ivan Iviček. Mnoštvo hodočasnika predvodili su domaći župljani župe BD Marije Snježne s Dubovca koji su posluživali kod oltara, a članovi župnog zbora iste župe pod vodstvom s. Blandine Rakarić animirali pjevanje. Pri kraju misnog slavlja vjeru je posvjedočio Božidar Petrač, povjesničar književnosti. Nakon misnog slavlja već tradicionalno održana je Pepelnica umjetnika na temu Bog u knjigama na kojoj su govorili dr. sc. Daniel Miščin, filozof, mr. sc. Božidar Petrač, povjesničar književnosti, dr. sc. Vladimir Lončarević, povjesničara književnosti te don Anton Šuljić, svećenik i pjesnik. Raspravu je moderirao mr.sc. Antun Sente, ml. organizator Pepelnice umjetnika u Karlovcu.
U prigodnoj homiliji don Anton Šuljić između ostalog je kazao kako mu je drago da večeras ovdje može slaviti euharistiju koja je uvijek srce i duša našeg vjerskog postojanja i opstojanja. Euharistija je ona stvarnost koja u nama proizvodi učinke koji nam daju snagu, sposobnost i darove potrebni nam da bi smo kroz ove pustinje četrdeset dnevne ili četrdeset godišnje i kroz pustinje života mogli proći. Nećemo reći neokrznuti, nego mogli proći, a da nismo izgubili glavu i život. Evanđelje koje smo upravo slušali govori nam o dvije temeljne važne stvarnosti našega zauzetog života. Ponajprije riječ je o tome da se vjera nikada ne bi smjela shvatiti kao neka vrsta privilegija ili neka vrsta stjecanja ugleda važnosti ili bilo kakvog probitka bilo čega što bi trebalo koristiti našem egu. A to nažalost nije ni tako mala napast.
Isus zapravo hoće pounutrašnjiti naš stvarni odnos s Bogom koji nas uvijek vidi. Bog je u nas položio svoje oči. I on nas iz nas gleda, on je kako kaže sveti Augustin u nama dublje od nas samih. Bog je dakle u Isusu Kristu nama pojasnio da je prisutan u nama. Krist se na neki način poistovjetio sa svakim čovjekom. Prepoznati dakle Boga u čovjeku i poslužiti mu, voljeti ga, praštati mu to je onaj program kojeg Isus naviješta i od toga nema nečega što bi trebalo koristiti mome ugledu, mojoj važnosti, mojem egu koji je katkada nezasitan pa čak i u stvarima vjere. Ta Isusova poruka vrijedi i za molitvu i za post. Ima takvih napasti da bismo svoju vjeru htjeli na neki način učiniti nekom vrstom ideologije. Vjera to nije. Vjera je duboki unutarnji čin predanja onome tko živi u tebi i tko te iznutra gleda svojim očima i tko te ljubi i želi do kraja.
Druga važnost je zaključku koji se kaže na kraju svake od ove tri poruke. Otac tvoj koji vidi u skrovitosti. Bog skrovitosti i skriveni Bog, to nije isto. Isus ovdje govori o tome da Bog prebiva u skrovitosti, dakle, tamo gdje si sam s njime, gdje on jest, gdje se može naći, gdje se može sresti. Ta je tema silno važna za nas. Jer skrovitost zapravo otkriva njegovu transcendenciju. Bog je uvijek više, veće, bolje, Bog je uvijek i bliže i dalje, Boga ne možeš upotrijebiti za potkosturivanje nekih svojih egoističnih zahtjeva. Boga ne smiješ instrumentalizirati. Bog je dublje u meni od mene samoga da podrži ono što je u meni prvo stvoreno, što je u meni sveto. Ova riječ o skrovitosti zapravo govori o tome što je nama kao ljudima također vrlo važno da bismo ostvarili svoje živote i da bi smo na neki način otkrivali onoga koji u skrovitosti nije ostao neobjavljen. Dapače on koji je katkada i sakriven kao što je to davno napisao Ivo Andić da Bog tako dobro šuti da se već pomišlja da ga i nema, a on je mirno srce svih atoma.
Umjetnici svih vrsta i svih generacija našli su se pred tom velikom tajnom. Bog je žalostan kada ga prestanemo tražiti. Tražiti ga u skrovitosti, tamo gdje je on blizu, gdje progovara u svojoj riječi, tamo gdje progovara u sakramentima, gdje ga traže neki naši prijatelji, umjetnici vjernici čak i oni drugi koji možda nisu vjernici. Jer umjetnost je iskorak prema transcendenciji. Umjetnik zapravo u stvarima, u bojama, u zvukovima, u pokretima, u riječima zapravo traži sama sebe, ali traži i smisao, traži onoga koji se rodio da bude smisao.
Skrovitost je zapravo blagotvorna i u nju se povlače i umjetnici i mistici i ljudi vjere. Svatko tko je ikada istinski doživio Božju ruku znade što znači tražiti Boga i naći Boga u skrovitosti. U toj skrovitosti često se dogodi da i oni najveći dožive kako Bog ne govori svaki trenutak. To je ta skrovitost koja izaziva jednako vjernika kao i umjetnika da čini korak, da se potrudi. I tada kada se potrudi tada Bog dolazi, tada očituje svoju blizinu i svoju snagu i pruža svoju ruku.
I Bog Otac tvoj koji vidi u skrovitosti uzvratit će ti – jest ključna riječ. To je osvjedočenje vjere. Vjera nije zbroj nekih naših dogmi nekih učenja, vjera je zapravo osvjedočenje o Bogu koji u skrovitosti uzvraća. Koji uzvraća na naš korak, na naše traženje, na ono što smo učinili da bismo bili bliže njemu, da bismo bili jedno s njime. Pepelnica je. Počinjemo četrdeset dnevni post, pokoru, molitvu i činjenje djela ljubavi. Pepelnica koja uozbiljuje našu raspršenost. Zaboravljamo na Boga, na uzimamo ga ozbiljno, ne vidimo ga u svojoj svakodnevnici, ne vidimo ga u skrovitosti svoga postojanja i zato je potrebno da upravo na način pepeljenja i sebi pojasnimo i napravimo korak poniznosti i odlučnosti te krenemo u skrovitost u kojoj Bog pokazuje svoju blizinu i svoje lice, kazao je tom prigodom don Šuljić te završio homiliju jednom svojom meditacijom.
Pri kraju misnog slavlja progovorio je povjesničar književnosti Božidar Petrač
Vratio bih se šezdesetak godina unatrag. Naime, 1968. naš je Đuro Kokša u Rimu objavio Hrvatsku duhovnu liriku. Bio sam tada mlad čovjek, ali ta mi je knjiga mnogo značila jer je okupila na jednom mjestu hrvatsko pjesništvo tijekom niza stoljeća. Riječ je dakako o autorskom pjesništvu. Sve je počimalo s Markom Marulićem, a Kokša je to protegnuo do naših dana. Bila je to zapravo prva takva antologija poslije 1945. godine koja se pojavila istina u Rimu, ali je određenim kanalima uspjela doći i do nas u Hrvatsku. Zahvaljujući toj knjizi i toga vremena, a za vrijeme i poslije studija nastojao sam svjedočiti ono što hrvatska književnost stoljećima jest. Dakle, ne samo od vremena Marka Marulića kao oca hrvatske književnosti nego od Bašćanske ploče jer Bašćanska ploča započinje vrlo svečano: „U ime Oca i Sina i Duha Svetoga“, dakle, od te Bašćanske ploče, od početka jedanaestoga stoljeća pa sve do naših dana ono što je Kristom obilježeno, ono što je obilježeno svetošću proteže se kroz cijelu hrvatsku književnost do dana današnjega. Unatoč svim mogućim protivštinama koje su dolazile do izražaja tijekom modernizma i onih vremena kada se pokušavalo filozofski ili kojim drugim načinom osporiti Božje postojanje, pa i nakon 1945. za vrijeme komunističkoga jednoumlja. Spominjanje kršćanskog nadahnuća u književnosti tada nije bilo odveć popularno, nije se moglo dakle govoriti na sva zvona, o tome se govorilo prilično šutke. I tek nakon 1990. – iako moram naglasiti i to da smo 1987. objavili u Kršćanskoj sadašnjosti zahvaljujući pokojnom Josipu Turčinoviću Antologiju u sjeni transcendencije dakle, hrvatsko pjesništvo od Matoša do danas do onoga vremena, a godinu dana poslije Antologiju novije hrvatske marijanske lirike, uspjeli smo negdje potkraj ili na izdisajima komunizma ipak ostvariti te dvije velike antologije koje su svakako značile određeno proljeće književnosti religioznoga, duhovnoga i kršćanskoga nadahnuća.
Osim toga podsjetio bih na neke stvari koje nam ostaju od pape Ivana Pavla II. koji je uvijek naglašavao potrebu tijesne povezanosti vjere i kulture, vjere i umjetnosti. Drugi pak papa koji dolazi iza njega i posjećuje Hrvatsku 2011. je Benedikt XVI. koji u svojem obraćanju hrvatskim intelektualcima u Hrvatskom narodnom kazalištu govori da je važna savjest kao kritički čimbenik razlikovanja dobra i zla, ali i onaj punktum ono sidrište ljudske odgovornosti prema sebi samomu, prema bližnjemu i prema Bogu. Dakako iz tih se onda napora, iz takve se odgovornosti mogu vinuti svijetu svima nama epifanije ljepote. Epifanije ljepote koje možemo doživjeti ili preko ovoga lijepoga mozaika i vitraža našega umjetnika Botterija ili preko umjetnosti riječi poezije kao možda najsuptilnijeg izražaja ljudske duše u traženju, vapaju, pronalaženju svetoga, pronalaženju onoga što nas čini bogolikima, što nas čini kristolikima.
Posjetit ću i na lijepe rečenice koje je filozofkinja Simon Weil izrekla ovim riječima: „U svemu što u nama potiče čisti autentični osjećaj za ljepotu, stvarno postoji Božja prisutnost. Postoji gotovo neko vrsno utjelovljenje Boga u svijetu čiji je znak ljepota. Lijepo je opipni dokaz da je utjelovljenje moguće. Stoga je svaka prvorazredna umjetnost u svojoj biti religiozna.“ Evo ove riječi izriču nam najdublji razlog nerazdvojive povezanosti između vjere i umjetnosti.
A što se tiče današnjega dana pepelnice, naravno rekli ste na samom početku nije to nikakav motiv za naše trapljenje i dokazivanje nama samima da smo mi veliki krivci i veliki grešnici. Ovo je prigoda za nov život, za oživljavanje, za sve ono što nam se lijepo u životima našim i naših bližnjih i našega naroda može dogoditi. A kako se nalazimo i u godini 1100-te obljetnice Hrvatskog kraljevstva onda je lijepo reći na ovom mjestu, dakle u ovom Nacionalnom svetištu svetoga Josipa koji je znamo zaštitnik hrvatskoga naroda i naše domovine odlukom Hrvatskoga sabora, lijepo je reći da nam ta obljetnica dolazi u pravo vrijeme i da ju valja iskoristiti u toj kulturi sjećanja i prisjetiti se cijeloga povijesnoga hoda hrvatskoga naroda od svojih banova do svojih kraljeva, do napokon svoje vrlo krvave povijesti naših datuma od onih davnih dana 1202. godine kada smo izgubili svoju suverenost i neovisnost pa do ponovnog stjecanja suverenosti, slobode i demokracije 1990. 1991. godine.
Dobro se sjetiti svih onih naših velikih ljudi koji su tu povijest kreirali, ostavili nam u zalog da bismo na njihovim temeljima mogli dalje raditi i graditi našu budućnost u onom smislu u kojem kršćani, ljudi vjere, dakle proroci nade trebaju i mogu raditi.
Čovjek koji živi svoju vjeru nastoji ju plodovima raznih vrsta, a onda kako umjetnici i ljudi koji se bave književnošću, vjekovnom umjetnosti ili glazbom nastoje svijetu darovati određene vrijednosti. Duboko sam uvjeren da je taj posao vrednovanja pjesnika i književnika koji su bili u doba socijalizma zanemareni upravo zbog svoje vjere iznimno važan. Stoga mi je drago da sam uspio mnoge od njih revitalizirati i nekako ih približiti današnjem čovjeku i vratiti ih u njihovu maticu hrvatske književnosti kojoj pripadaju, ali zbog vjere naravno nisu mogli biti priznati. A oni koju su čak i bili priznati djela koja su im bila religioznog nadahnuća nisu objavljivala.
Tako na primjer jedan od najvećih hrvatskih pjesnika dvadesetog stoljeća Nikola Šop, koji je bio objavljen u onoj ediciji Pet stoljeća hrvatske književnosti, bio je lišen vjerom odnosno kršćanski nadahnutih pjesama. Dakle u tom smislu pokušao sam neke ljude koji su bili zaboravljeni oživjeti ili ukazati na određene vrijednosti toga segmenta hrvatskoga pjesništva koje prati hrvatsku književnost od samih njezinih početaka od Bašćanske ploče, toga dragog kamena, do naših dana i vjerujem da će to i dalje tako trajati kazao je tom prigodom Božidar Petrač.
