Treću srijedu Velike pobožnosti svetom Josipu predvodio je vlč. Kristijan Gatarić, župnik Presvetog Srca Isusova i karlovačkog Novog Centra. Koncelebrirali su vlč. Dragutin Šengula, župnik Hrnetića i karlovački dekan mons. Antun Sente ml., rektor Josipova svetišta. Pjevanje i čitanje su animirali članovi župnog zbora i liturgijske zajednice iz Novog Centra, uz orguljsku pratnju mo. Krešimira Klarića. Vjeru u Boga za vrijeme bolesti i nakon preminuća sina Stjepana posvjedočila je majka Draženka Čutura. Četrdesetak hodočasnika iz župe Svetog Stjepana iz Štefanja retoru Senteu uručili su sliku Milosrdnog Isusa kao zavjetni dar zahvale ne uslišanim molitvama.
U prigodnoj homiliji vlč. Gatarić je između ostalog kazao kako smo se i ove srijede okupili da se nahranimo Božjom Riječju. Danas slušamo prispodobu o sjemenu i sijaču. U tako jednostavnoj usporedbi i prispodobi kriju se i neka iznenađenja koje moramo dobro osluhnuti. Ponajprije otkrijmo da Božja Riječ može čak i ne uspjeti i da Bog poznaje i neuspjeh. Božja neuspješnost može i naljutiti jer u današnjem su svijetu odlučujući uspjeh i učinak. Ne računa se dobra namjera nego ono što se postiglo. Čarobna riječ danas zove se samo uspjeh. No Bog nam se pokazuje kao Bog neuspjeha. Možda ćemo se i sablazniti nad tim i pitati ne bi li Božja riječ u svijetu morala biti plodnija, Božja sila djelotvornija, Božje svjetlo svjetlije i snažnije? Ne bi li znaci u kojima nam pokazuje Bog svoju blizinu, a nazivamo ih sakramentima, morali posjedovati posebnu moć preobražavanja ljudi? Odgovor jest da je naš Bog, Bog slobode. Njegov način nije ucjenjivanje nego slobodna ponuda. On nikada ne prisiljava nego nudi i poziva čovjeka na slobodnu odluku. Jer Bog neće robove, on hoće prijatelje, partnere koji pristaju na njegovu riječ. On ne želi sluge nego istinske prijatelje. A to nam pokazuje i onaj pošteni i časni postupak njegova utjelovljenja. Draga braćo i sestre Bog je zaista postao čovjekom, jedan od nas koji dijeli s nama sudbinu neuspješnosti. Kaže se Bog je s nama u svemu jednak osim u grijehu. To uistinu jest utjeha. Ponajprije vama dragi roditelji koji se tako često očajno tužite: Sav je moj govor i molba kao i preklinjanje moje djece uzaludno. Molimo ih, prosimo, ali kao da uzalud pričamo. Zatim utjeha dušobrižnicima, nama svećenicima koji se tako često razočaramo i pitamo se pa nije li naša pouka bacanje zrna na put i na kamenito tlo i u trnje? Ne, nemamo pravo ogorčeno se povlačiti. Nitko nas neće pitati za uspjeh nego za ustrajnost u sijanju i za strpljivost u kojoj se pokazuje ustrajnost naše ljubavi jer ljubav je strpljiva. Gle iziđe sijač sijati. Ne traži se od nas ništa više nego da sijemo Riječ i da u tome budemo ustrajni poput svetog Josipa. Gospodin nam nije za uzor dao uspješne organizatore nego običnog seljaka, sijača, jer on zna da će dobar dio njegove sjetve biti uzaludan, zna i za korov, i za trnje, sušu, vlagu, ali unatoč tome on svake godine mirno sije čvrsto se nadajući žetvi. Božja Riječ i Kraljevstvo Božje napreduju samo u muci i strpljivosti, a slava se čuva do dana žetve. Upravo je to znak velike nade, te istine da svoju zadaću ne prepoznajemo u uspjehu i trijumfu nego u strpljivom i poštenom sijanju.
Drugo iznenađenje jest to da unatoč svim neuspjesima i odbijanjima Riječ na koncu postiže svoj cilj. Sjeme napokon padne na dobru zemlju i donese plod, stostruk, šezdedeseterostruk, tridesetrostruk. Čudo je tim veće što su veći otpori koji se suprotstavljaju sjetvi. I nitko ne može spriječiti Božju pobjedu i Božji trijumf. Mi međutim imamo mogućnosti da ju ubrzamo i dopustimo Bogu da u nama odjelotvori čudo dobroga tla, a time i same žetve, kazao je u svojoj homiliji vlč. Gatarić.
Susret sa smrću djeteta
Pri kraju misnog slavlja vjeru u Boga posvjedočila je Draženka Čutura majka preminulog Stjepana kojega su mnogi već prozvali hrvatskim Karlom Acutisom. O vremenu Stjepanova bolovanja i liječenja Lorena Ninčević napisala je roman pod nazivom “Stipe i njegov Bog”
Željela bih kratko predstaviti svoga sina Stjepana, njegovu borbu i njegovu vjeru i pouzdanje u Boga. Dakle, Stipe odnosno Stjepan Čutura je naše najmlađe dijete. Imamo troje starijih. Andrej je najstariji pa su onda dvije cure Katarina i Lucija i Stjepan se rodio 2000-te godine. Mi smo velika obitelj. Obitelj Čutura i moja obitelj iz koje ja dolazim što mislim da je jedno jako, jako veliko bogatstvo u svim životnim okolnostima. Osobito kada su ovako teške bolesti kada čovjek ima podršku naravno uz Boga, osim Boga i svoje obitelji.
Stjepan se razbolio sa sedamnaest godina. Do sedamnaest godina života bio je zdrav dječak, mladić, sportaš, vaterpolist, dobar učenik. Upisao je čak prirodoslovno-matematičku gimnaziju koju je i završio i upisao je građevinski fakultet kojeg nije završio. Sa sedamnaest godina iznenada su se pojavili zdravstveni problemi i otkriveno mu je karcinom debelog crijeva. Njegov mu je liječnik tada rekao da je valjda jedan od sto milijuna jer takvu bolest nemaju djeca nego ljudi u starijoj dobi. Od 2017. do 2022. godine Stjepan se borio s prilično teškom bolesti. Prošao je tri velike operacije, puno malih operacija, puno zahvata, ali sve uz veliko pouzdanje u Boga. Ova knjiga ustvari svjedoči to njegovo predanije i vjeru u Boga koju je imao od samog početka bolesti, koja je rasla svakim danom sve više, osobito u zadnjim mjesecima odnosno u zadnjim tjednima kada se Stjepan potpuno predao Bogu i kada smo svi mi u obitelji i svi koji smo bili uz njega svjedočili o Božjoj blizini i prisutnosti.
Teški i mračni trenuci spoznaje da možda neće preživjeti
Bojazan tragičnog završetka bio je prisutan od samog početka. Stupanj teške bolesti od samog početka je bio u velikom stadiju. Naravno da u početku to nitko nije mogao prihvatiti. To su bili teški i mračni trenuci, međutim uz pomoć molitve i vjere u Boga i ljubavi koju smo imali jedni prema drugima i ljubavi koju nam je on pružao mi smo postupno prihvaćali činjenicu, pogotovo zadnjih mjeseci da će Stjepan umrijeti.
Zadnjih desetak godina dolazili smo u ovo Josipovo svetište. Moj suprug Ivan i ja dolazili smo u vrijeme Velike pobožnosti, barem jednu srijedu, a kao obitelj dolazili smo zadnju nedjelju prije svetog Josipa, jer nije bilo jednostavno zbog obveza doći radnim danom. Te smo nedjelje napravili hodočašće, ispovjedili se, pričestili, dali neke svoje nakane, molitve i zagovore, te tražili svetog Josipa za zagovor. Tako smo činili svake godine. To nam je puno pomagalo. Bolje smo vidjeli.
Da je bilo tko gledao Stipu u zadnjim mjesecima shvatio bi da je Bog tu. Dakle, Bog je tu. Živi Bog, a ne onaj kako obično kažu prije 2000 godina nego on je tu živ pristan i što nam drugo preostaje nego prepustiti se Božjoj volji, Božjoj blizini. Prihvatiti činjenicu da smo u Bogu bilo živi, bilo mrtvi. To smo spoznali po mnogim stvarima i mnogim dubinama i iskustvima koje čovjek spoznaje i osjeća u sebi, a koje ni jedan čovjek ni jedna ljudska tehnika ne bi mogla napraviti.
Toliko je nekih čudesnih – čudesno može zvučati drugačije, dakle stvari koje su Božje čudo bilo prisutno ne samo u ovih pet godina nego u svim godinama našeg života, mog života. Ja ne mogu reći da Bog ne postoji, ja mogu samo reći da Bog postoji, da je Bog tu sa mnom, uz mene, u meni. Preostaje mi samo koliko ću svojom slobodnom voljom prihvatiti tu činjenicu i koliko ću tu činjenicu živjeti.
Priča o mom, našem Stjepanu nije uobičajena priča iako je on bio dijete interneta i sam je objavljivao mnoge objave i na facebooku i na instagramu i drugim društvenim mrežama. Međutim oni putevi koji se danas nude mladima nisu bili njegov put. Stjepanov put je bio put vjere u kojem je on iznad svega, osim vjere u Boga, cijenio ljudski život. Jako bi ga povrijedilo kada bi čuo da je netko napravio abortus pogotovo ako bi bio u pitanju abortus djeteta koje je bilo već u majci bolesno. Jako je bio osjetljiv na to. Nemam dovoljno riječi da objasnim tu njegovu osjetljivost.
Nadalje, na početku Korizme počeo je pisati svoj smisao života, svoj put s Bogom, promišljanje s Bogom. Uvjerena sam da je i to najvrjedniji dio spomenute knjige o našem Stjepanu. Sve je to napisao u tih četrdeset dana u svojoj knjižici, i u rokovniku svetog Josipa kojega mu je sestra nabavila kada mu je ponestalo papira u prvotnoj knjižici, a objavljeno je u knjizi o Stipe i njegov Bog. Ti njegovi zapisi, kako je zaključio njegov otac Ivan, svjedoče da je Stjepan dijete Božje. Ja bi dodala, a to je onda postao i naslov knjige o Stjepanu, ovo je put moga sina Stjepana i njegovog Boga odnosno našega Boga onako kako ga je on u teškim danima patnje i boli provedenih u bolnici često nazivao. Na bolničkim odjelima, na kojima su ga zvali beba jer je bio najmlađi, bilo je mnoštvo ljudi koji nisu prihvaćali patnju, no ipak tu su patnju i bolest sa Stjepanom nekako drugačije doživljavali, osjećao se mir. I to je ono što osjeti onaj koji upozna život našeg Stipe. Dakle, prisutne su suze, tu jesu patnje, tu je bol, ali na kraju ostaje mir i radost. Taj mir i ta radost na poseban je način bila vidljiva i na sprovodu, kao i u svim trenucima kada se čitaju njegovi tekstovi.
Mir i radost…
Taj mir i ta radost jest Bogu hvala prisutna i danas u našoj obitelji. Naravno da imamo dana kada nam je teško jer živimo svakodnevni život, međutim toliko je prekrasnih uspomena, toliko je predivnih videozapisa, pa fotografija, nekakvih poštapalica, moje djece. Cijelo vrijeme zatvorenosti zbog svjetske pandemije naša su djeca igrala neke igre. Stjepan je bio par s Lucijom, a drugi para su bili Ivan i Andrija. Zanimljivo je da su uvijek pobjeđivali on i Lucija. Tada je izjavio, ajmo pustiti jednom njima neka i oni dobiju. Dakle bilo je veselja i radosti, a naravno da je prisutno sjećanje i uspomena na njega, konačno i ovo moje svjedočanstvo i svjedočanstvo svih nas koji govorimo o njemu čuvamo uspomenu, ali i svjedočimo da imamo mir i radost u obitelji. Dodatna i poseban radost su i naši unuci. Za sada imamo dva unuka i čekamo treće.
Josipova smo obitelj
Inače naš prvi susret s ovim Josipovim svetište dogodio se prije desetak godina kada smo kao obiteljska zajednica iz Sesveta bili ovdje na duhovnoj obnovi koju ste vi vodili. Slijedilo je hodočašće na susret obitelji u Rijeci nakon čega smo odlučili da ćemo dolaziti u ovo Svetište tijekom Velike pobožnosti svetom Josipu, odnosno prije same svetkovine svetog Josipa kao obitelj. Nadalje i u Sesvetama se moli krunica svetom Josipu i mi u našoj obitelji godinama, pogotovo u ovim teškim vremenima molili smo i još molimo krunicu svetom Josipu. Moja me baka naučila molitvu svetom Josipu za svetu i sretnu smrt. Postoji još jedan detalj iz Stipinog života. On i Magdalena, njegova djevojka, žarko su željeli imati kip svetog Josipa usnulog, kako bi mu pisali svoja pisma. Dugo ga nisu mogli promaći. Ipak jednom prilikom za vrijeme hodočašća u Međugorje našli su taj kip i onako radosno ga kupili i donijeli kući. Taj je kip bio prisutan u našoj kući sve do Stipina preseljenja Gospodinu, a onda smo ga dali Magdaleni.
