Misno slavlje druge srijede Velike pobožnosti svetom Josipu 22. siječnja 2025. godine u Nacionalnom svetištu svetog Josipa u Karlovcu predvodio je mons. Marinko Mlakić, generalni vikar Šibenske biskupije. Koncelebrirali su preč. Nikola Majcen, glinski dekan i župnik Viduševca, vlč. Antun Kolić, župnik Banije, vlč. Dragutin Šengula, župnik svetog Martina Hrnetić, te mons. Antun Sente rektor Josipovog svetišta i karlovački dekan. Hodočasnike su predvodili župljani Svetog Martina iz Hrnetića čiji su predstavnici posluživali liturgiju čitanjem i pjevanjem pod ravnanjem vjeroučiteljice i orguljašice Andreje Kirinčić. Vjeru je posvjedočila dr. sc. Nada Mikulandra, odvjetnica.
U prigodnoj homiliji tumačeći zgodu u kojoj Isus u sinagogi oduzetom u subotu ozdravlja ruku mons. Marinko je između ostalog kazao kao je svrha subote i sinagoge da se Boga upozna, da ga se pravo uzljubi i da se Boga ispravno štuje. Jer samo onda kada upoznamo Boga, kada Boga ispravno štujemo i kada živimo po Božjoj ljubavi, tek onda istinski i pravo živimo svoj ljudski život.
Poremećaji u životu ili iskrivljeni načini života uvijek u korijenu imaju činjenicu krivoga pogleda na Boga i njegovu ljubav, kao i na Božje zakone.
U sinagogi se nalazi čovjek usahle ruke. Ruka je ljudski organ koji čovjeku omogućuje osnovno djelovanje. Bez ruke je čovjek uskraćen u svojoj najelementarnijoj potrebi da radi i stvara, da se svojim radom uzdržava i sudjeluje u Božjem djelu stvaranja. Ovaj čovjek tako predstavlja nas ljude u našoj grješnoj hendikepiranosti, u slabosti i ograničenosti da sami sebi priskrbimo dostojanstven život djece Božje. I zato nam treba Bog i zato je Isus Krist sišao s nebesa, utjelovio se da bi nas oslobodio od grijeha i naše slabosti i otvorio nam oči da vidimo da smo djeca Božja i kako je lijepo uzvišeno i dostojanstveno biti čovjek, ali samo onda kada svoje čovještvo živimo u ozračju Božje ljubavi. I što Isus čini? Isus čovjeka s usahlom rukom postavlja u sredinu. Stavlja ga na mjesto s kojeg se čitao i tumačio Zakon. Upravo time želi kazati ono što je već ranije rekao nije čovjek radi subote nego subota radi čovjeka, nije čovjek radi zakona da bi bio rob zakona nego Bog daje svoj zakon da bi čovjeku pomogao da ispravno živi. Farizeji se protive takvom Isusovom postupku, oni ne žele odgovoriti na Isusovo pitanje. Kaže sveti pisac da je Isus u tome vidio okorjelost njihova srca. To je doista opaka i opasna duhovna bolest koja lako zahvaća upravo vjerničko srce.
Srce postaje tvrdo i okorjelo onda kada se vjernik ne bori protiv grijeha, zabluda i slaboća, kada se ne trudi rasti u spoznaji i ljubavi prema Bogu. Kada ne ispituje svoju savjest, kada u sebi ne gaji iskrenu poniznost pred Bogom i spremnost da Boga uvijek sluša, nego svoje misli i pravila stavlja iznad Božjih. Okorjelost je doista ozbiljna i teška bolest taštog i sebičnog srca koja uvijek vreba i danas vjernike.
Lako možemo uočiti koliko je ta bolest i danas među nama vjernicima raširena. Koliko je polovičnog vjerničkog življenja, polovičnog prihvaćanja i odbacivanja Božje riječi, osobito nauka Crkve, moralnog nauka Crkve o životu, o ljudskom tijelu, ljudskoj spolnosti, koliko je mlakosti, koliko je mirenja s grijesima i opravdavanja različitih grijeha. Živimo u takvom vremenu da se takvi grijesi proglašavanu nečim normalnim. Kao da se Božji govor, izrečen za sva vremena, na današnje vrijeme ne odnosi. U primjeru farizeja možemo vidjeti kako ta bolest kada uznapreduje, kada si vjernik dopusti da ona zahvati njegovo srce, pretvara ga u Božjeg protivnika. Oni koji su se na izvana prikazivali kao vjerni Bogu zapravo su bili najveća zapreka, sami su se pretvorili u Božje protivnike.
Svako protivljenje Bogu i njegovoj volji koju je Bog izrazio po Isusu Kristu, a nama je Crkva tumači uvijek na kraju dovede do toga da stanemo na protivnu stranu Bogu, da postanemo Božji protivnici. Pogledajte samo kako se danas u ime ljudskih prava u ime prava žena opravdava ubijanje nerođene djece. To je samo jedan primjer koji to dokazuje.
Stoga nam današnje evanđelje govori o ozdravljenju bolesnoga, ali još više o ozdravljenju našega odnosa prema Bogu i koliko je opasno kada vjernik dopusti da njegovo srce otvrdne od taštine i sebičnosti. Odgovor, odnosno riješene je u krajnjoj, potpunoj i iskrenoj poslušnosti Bogu. Samo nas takva poslušnost može potpuno izliječiti od taštine, pohlepe i licemjerja i učiniti, kako to molimo u molitvama, naše srce po srcu Božjem.
Primjer i uzor nam je naravno naš sveti Josip koji nas je i večeras ovdje u ovom svetištu okupio. On je kako kaže sveti Matej bio muž pravedan. U biblijskom govoru pravednost se prije svega odnosi na vjernički odnos čovjeka prema Bogu.
Biti pravedan znači spoznati volju Božju i uzvratiti Bogu poslušnošću na njegovu volju. Oličenje takve pravednosti je doista sveti Josip.
Nakon Isusa koji je ostao poslušan do smrti na križu, nakon Blažene Djevice Marije koja je rekla evo službenice Gospodnje, možemo reći da u istoj ravnini stoji i Josipova poslušnost koji je tražio volju Božju kada se našao u mnogoj nevolji i kada je spoznao kako kaže sveti Pisac: učinio kako mu je naredio Gospodin. Zato je bio podoban da bude posrednik Božjega spasenja zajedno s Blaženom Djevicom Marijom i zato je doista vrijedan da svima nama bude uzor. Uzor iskrene vjernosti i poniznosti prema Bogu. Molimo zato draga braćo i sestre i utecimo se danas zagovoru svetoga Josipa da nam pomogne, da nas zagovara da čuvamo svoje srce od okorjelosti, da rastemo u poniznosti i iskrenoj poslušnosti Bogu te budemo sposobni izvršiti njegovu volju radi koje nas je stvorio, zaključio je mons. Mlakić.
Pri kraju misnog slavlja svoje je svjedočanstvo izrekla Nada Mikulandra, odvjetnica iz Šibenika.
U crkvi se osjećam kao doma. Vodim župni zbor u župi Bilice u Šibeniku. Do prije dvije godine vodila sam župni dječji i zbor odraslih. Raduje me da je u tom dječjem zboru već stasala jedna generacija svirača, pjevača koji su već završili glazbenu osnovnu školu, te oni zapravo sačinjavaju svojevrsni župni orkestar koji se sastoji od troje klavijaturista, svirača violina i gitare. Pored župnog zborovođe, ja sam odvjetnica, te kao odvjetnica pored drugih predmeta zastupam i Šibensku biskupiju u nekim predmetima. Doktorirala sam na restituciji Crkvene imovine oduzete za vrijeme Jugoslavenske komunističke vladavine kod profesorice Josipović, supruge bivšeg predsjednika Republike Hrvatske Ive Josipovića, što je bilo posebno zanimljivo i zahtijevalo veću pozornosti i aktivnost. Trenutno radim u kaznenim predmetima, posebno na zaštiti zlostavljane djece. Imam dvadeset i pet godina karijere.
Razumljivo da ne mogu pričati o podacima niti smijem iznositi bilo kakve osobne podatke, ali mogu govoriti o odvjetničkom iskustvu. Prije građanskog prava, proučavanja i istraživanja restitucije oduzete Crkvene imovine dulje sam se vrijeme bavila kaznenim ili krivičnim pravom. Dakle, slučajevi na kojima sam radila uključivali su vrlo ozbiljne i najozbiljnije oblike teških kaznenih djela. Uzimajući u obzir moje iskustvo rada sa zatvorenicima spoznala sam kako daleko čovjek može ići ako se udalji od Crkve, od Boga, od vjere.
Na temelju tog mog iskustva mogu reći da je, osim spleta nesretnih okolnosti, počinjenje ozbiljna i teških kaznena djela posljedica života bez vjere i bez Boga.
Posebno je to bilo vidljivo kod tragičnog i brutalnog ubojstava stečajne upraviteljice iz Šibeniku, koju su ubili ljudi koji nisu bili zadovoljni njezinom odlukom. A ubili su nju i njezinu obitelj.
Posebna je situacija kada po službenoj dužnosti, kao odvjetnik nemate pravo bez opravdanog razloga, odbiti braniti okrivljenika, odnosno maknuti se sa tog predmeta. Dužni ste to odraditi savjesno i pošteno kao da branite, ja ću reći, pravednika. Najednom se nađete u situaciji da se morate susretati i s najtežim oblicima, najtežih kaznenih djela. Takav je bio i ovaj spomenuti predmet. Spomenuta stečajna upraviteljica je bila moja kolegica, stoga mi je jako teško o tome govoriti jer je bila i moja osobna prijateljica. Nadalje i sama sam vršila dužnosti stečajnog upravitelja. Ona je stradala životom na dužnosti stečajnog upravitelja, ali nije stradala samo ona. Uništena je čitava obitelj. Stradao je njezin suprug i ostalo je četvero djece za njima. To više nisu neki predmeti, već se radi o sasvim konkretnim životima, sasvim konkretnim ljudima. To su posebne situacije u kojima učite kročiti kroz život u vjeri i s Bogom, sa svetim Josipom jer na drugi način jednostavno ne bi mogli adekvatno odgovoriti na takve životne izazove i iskušenja.
Duhovna hrana sakramentalnim životom
Meni su vjera i misa jedno. Ne vidim drugog načina kročiti u vjeri bez sakramenata. Možda postoji, ali ja ga ne znam. I ako je cilj vjere da dođemo do Gospodina onda je svakako sakrament nešto što se ne odvaja od vjere. Ne mogu zamisliti da možemo vjerovati izvan sakramentalnog života. Nadalje, kažemo da se vjera sastoji od jednoga hoda. Taj hod je dan koji počinje jutrom i završava navečer. Kao što ne znam kako bi došla do vječnoga života bez Boga, bez vjere tako ne znam kako bi bez vjere, bez sakramenta prošla dan od jutra do večeri, od ponedjeljka do petka, odnosno cijeli tjedan ili od prvog do trideset i prvog dana, odnosno cijeli mjesec jer se toliko toga intenzivnoga događa da u vjeri crpim i odgovore na pitanja i ono kada ne znam kuda dalje, kada ne vidim kako nešto završiti, kada ne vidim smisao onoga što radim, tada uvijek nađem odgovor u sakramentu. Misa je sakrament, a sakrament je po meni način na koji vjera živi na koji se ona hrani.
Sveti Josip zaštitnik moje obitelji
Supruga sam hrvatskog branitelja i majka sam, a sveti Josip je najprije zaštitnik moje obitelji. Kada gledam ovaj vaš ili naš predivni mozaik onda vidimo da je sveti Josip do Isusa uz Blaženu Djevicu Mariju uz Bogorodicu prvi do Isusa. Svetog Josipa gledam kao nekoga tko mi pomaže doći do Isusa i biti tako blizu jer on je ne samo od rođenja nego znamo i prije rođenja i od rođenja i kroz djetinjstvo i prvi dio Isusovog života koji zovu skroviti život ili prije javnog djelovanja netko tko je stalno bio uz Isusa. I zbog toga je meni osobno sveti Josip osoba koja mi pomaže biti i ostati uz Isusa.
Dolazim iz župe u kojoj je zaštitnica Blažena Djevica Marija, župa je Uznesenja Blažene Djevice Marije, a drugi zaštitnik je sveti Josip kojemu rado upućujemo redovite molitve i pobožnosti. Svaki dan nakon mise je molitva svetom Josipu za zaštitu obitelji, obraćenje svih, a posebno muškaraca.
Radim s braniteljima i braniteljskim udrugama za zaštitu njihovih prava i tu se nekako najviše molimo svetom Josipu kao zaštitniku hrvatskog naroda i kao zaštitniku branitelja i Hrvatskog sabora. Hrvatskog sabora zbog prava, a hrvatskog naroda zbog branitelja da upravi moje korake i pronađe rješenja u naizgled bezizlaznim, a nekad i ljudski rečeno nemogućim situacijama.
Nadalje, porijeklom po ocu dolazim sa otoka. To je mali ribarski otok hrvatske emigracije i pomoraca. Na otocima još u djetinjstvu naučite da na otocima nema nevjernika. Rođena sam u onoj državi sedamdesetih godina kada nije bilo baš popularno na ovakav način puniti ni male crkve po mjestima. No, ljudi otočani, proživjevši nevere, oluje, razno razne prirodne nepogode svi imaju vjeru, jer ih vjera spašava. Nemoguće je na moru, kada se digne oluja, da će netko reći ne vjerujem. To jednostavno ne postoji. Otočani su vam vezani upravo za vjeru i jako časte svetog Josipa. Doživljavaju svetog Josipa kao nekoga tko ih izbavlja iz oluja uzrokovanih prirodnim nepogodama, stoga će često reći hvala sveti Josipe što smo došli doma, a vidi kako se digla nevera ili oluja na moru, a ja svetog Josipa vidim i kao onoga koji nas izbavlja iz životnih oluja, što sam naučila još iz djetinjstva, zaključila je odvjetnica Nada Mikulandra.
Pri kraju svjedočanstva svojoj supruzi Nadi pridružio se njezin suprug Duško koje se trenutno bavi protueksplozijskom zaštitom, za kojega je ustvrdila da joj je kao hrvatski branitelj i policajac zemaljska i tjelesna zaštita, a sveti Josip je cijelo obitelji duhovna zaštita.
