Misno slavlje srijedom 13. studenog 2024. u Nacionalnom svetištu svetog Josipa u Karlovcu predvodio je karlovački dekan mons. Antun Sente, ml., rektor Josipova svetišta. Đakonsku su službu vršili vlč. Ivan Iviček, đakon na Dubovcu i vlč. Kristijan Kolonić, đakon u Samoboru. Pjevanja su animirali članovi župnog zbora “Sveti Josip” predvođeni orguljašem mo. Krešimirom Klarićem.
U prigodnoj homiliji đakon Kristijan je između ostalog kazao kako ozdravljamo ili tražimo ozdravljenje samo prividno, tražimo samo neka velika i značajna čudesa u našim životima, a ono dublje, bitno i važno ostaje negdje po strani. Na to zaboravljamo, a nazivamo kršćanima, vjernima Kristu, Bogu. U ovom današnjem evanđeoskom odlomku kojega smo čuli Isus nije ozdravio, iscijelio nekoga tko ga je vjerno pratio u stopu, nekoga tko se trudio suobličiti svoj život Isusovom životu, ili nekoga tko je bio njegov učenik. Ne, on ozdravlja stranca, nečistog, mogli bismo reći usputnog čovjeka koji postaje novo stvorenje. I te kako bismo lagali kada bi rekli da ne rijetko i mi kršćani pa ja prvi, a onda svatko od nas ovdje prisutnih ne gledamo na događaje u našem životu, u svijetu, oko nas, pa možda i u najbližoj obitelji, i u našoj župnoj zajednici baš poput Farizeja ili pismoznanaca. Pa onda u sebi vičemo na Boga, vičemo na druge, ali posebno smo ljuti na Boga pa se pitamo Bože kako si mogao učiniti neko znamenje nekome drugome, nekome tko te uopće ne slijedi, tko nema nikakvu poveznicu s tobom, tko se na prvi pogled čini nevjeran, a ja koji sam tu možda svake srijede ili u crkvi svake nedjelje, koji sam ti vjeran, koji idem na svete mise, koji se ispovijedam, koji molim krunicu mene si zaboravio. I opet na površinu iz nas izlazi ono ljudsko, ono površno. Jednostavno ne dajemo drugome da njegova vjera izrasta i urodi dobrim plodom. I sebe stavljamo na povlašteno mjesto da prosuđujemo, stavljamo se zapravo na Isusovo mjesto. A onda se dogodi nešto što nas iznenadi. Božja logika nas često iznenadi ili bolje rečeno izuje nas iz cipela. Prije koji dan bio sam u jednome dućanu u kojem je na vratim pisao veliki natpis inventura. Bliži nam se kraj crkvene odnosno liturgijske godine, stoga možda je baš ovo trenutak, baš ova srijeda u ovome svetištu vrijeme u kojem bi trebalo učiniti jednu veliku inventuru vlastitoga srca, zaviriti malo unutra i pogledati što se sve unutra krije, što sve naše srce u sebi čuva.
Kad sve to saberemo i ono dobro i ono loše što se nalazi u našem srcu dođimo pred Gospodina zavapimo Gospodinu spasi me Gospodine, ozdravi me Gospodine, i poput izliječenog gubavog samaritanca dođimo ovdje ili neki drugi Božji prostor kleknimo zahvalimo i podajmo slavu Bogu za sve učinjeno u našem životu, zaključio je svoju homiliju đakon Kristijan.
Svjedočanstvo đakona Kristijana
Pri kraju misnog slavlja đakon Kristijan Kolonić posvjedočio je o svojem putu do đakonske službe.
Mene je Božji poziv izuo iz cipela kao i ovu desetoricu odnosno ovog jednog koji je ozdravio nakon susreta s Isusom. Još kao mali dječak s četrnaest godina otišao sam u Međubiskupijsko sjemenište na Šalati u Zagrebu, a prije toga sam i ministrirao u svojoj župi. Posebno sam zahvalan na primjeru dobrih svećenika. Kad sam se odlučivao za Sjemenište župnik mi je bio velečasni Ivan Filipčić, a prije njega svećenik koji je osnovao našu župu u Brestju, velečasni Branko Picek. U Međubiskupijskom sjemeništu sam boravio četiri godine. Dakle prošao sam onaj redoviti put kojeg danas nažalost sve manje i manje imamo. U Sjemeništu mi je rektor bio duhovno zvanje ove župe i Svetišta preč. Matija Pavlaković. Kroz te četiri godine odlučivao sam, odnosno u dubini srca spoznao da mene Gospodin zove. Za vrijeme mog boravka u Sjemeništu intenzivno sam bio povezan sa svojom župnom zajednicom i osjećao jaku molitvenu podršku s njihove strane. Sada kada gledam nakon devet godina formacije uočavam kako je ta molitvena podrška bila jako važna. Kao dijete to još nisam pravo ni razumio što znači kada za mene neko moli ili što znači kada ja za nekoga molim. Tek sada vidim što znači moliti za nekoga i biti u molitvenoj zaštiti drugih. Zanimljivo je primijetiti da mi je u vremenu odlaska u Bogoslovno sjemenište župnik postao prečasni Zlatko Pavetić, koje je i bio odgojitelj u bogosloviji jedno vrijeme i on je kruna tog mog formativnog puta u proteklih pet godina.
U bogosloviji sam upoznao sada vašeg đakona Ivana Ivičeka i postali smo i ostali dobri prijatelji, iako smo različitih godina rođenja. Gospodin nas je međusobno povezivao, gradili smo dobar prijateljski i bratski odnos i evo sada smo Bogu hvala ostali povezani. U ova prva dva tjedna našeg đakonskog praktikuma u župama vidim koliko znači kada imaš u generaciji ljude s kojima možeš podijeliti ono što osjećaš. Kažu da svećenika odnosno đakona nas u duhovnom zvanju, najbolje može razumjeti tvoj kolega prijatelj svećenik. I evo zato Bogu zahvaljujem na tome, ali evo primjećujem sve više da u nama mora rasti jedan lik svetoga Josipa. Boravak danas ovdje to mi još bolje i snažnije pokazuje.
Župa je jedno prekrasno mjesto, bogata susretima i formacija kao priprema za djelovanje u župnom zajedništvu uistinu je važna. Stoga nakon samo dva tjedna u đakonskoj službi jasno vidim da su dobre stečene navike reda i rada u Sjemeništu u Bogosloviji dobra i potrebna podloga za dobro pastoralno djelovanje. Ujedno već sada spoznajem kako mi je lijepo bilo biti i u Sjemeništu i u Bogosloviji. Svakako jedno novo iskustvo je i samoća. U Samoboru gdje vršim đakonsku službu uz župnika, kapelana i nekih suradnika upoznajem i tu novu stvarnost na kraju dana ostajem sam. O tome su nas istina poučavali i pripremali, ali nova je spoznaja to i osjetiti. Svećenik na kraju dana ostaje sam, i ako kroz vrijeme priprave nije izgradio odnos s Bogom, lako može upasti u teškoće.
Snaga i važnost molitve
U nedavnom susretu s članovima pastoralnog vijeća nakon što smo razgovarali i o organiziranju slavlje moje mlade mise predložio sam im da ne budu fokusirani na to kako se mlada misa organizira radi mene mladomisnika, već je to idealna prilika da promišljamo o načinu kako Bog preko službe svećenika dijeli svoje sakramente, komunicira s ljudima i usmjerava ih na dobro. Stoga neka to vrijeme pripreme bude godina duhovne obnove.
U konačnici molitva vjernika za mene budućeg svećenika i svih oni koji su prošli kroz našu župu jest najveći dar. Mislim da nam svima nedostaje ta snažnija povezanost, konekcija s Gospodinom. Kad bi više razumjeli koliko je zapravo molitva lijepa, koliko je povezanost s Bogom lijepa. Tu ljepotu sada snažnije otkrivam i u slavljenju sakramenata kao đakon.
Čovjek današnjice uistinu žeđa za Bogom ponekad malo i zaluta, stoga je važno uvijek iznova usmjeravati ga na Boga. Stoga mi je jako drago vidjeti kako se okupljate oko svetoga Josipa da nikada ne izgubite u vlastitom životu spoznaju kako je molitva nešto prekrasno, da nema veće molitve i većega slavlja od euharistije. Stoga Bogu hvala i na ovim lijepim pobožnostima svetom Josipu srijedom koje uvijek završavaju euharistijskim slavljem.
Poznato je da naš hrvatski narod tradicionalno ustraje u različitim molitava i pobožnostima prema Blaženoj Djevici Mariji i svetom Josipu. Nemojmo nikada izgubiti osjećaj za molitvu. Vidimo kuda ide Europa, kuda ide svijet, mogli bismo i mi vrlo brzo tim putem ako izgubimo tu lijepu praksu, ako ju prerežemo i molitva postane nešto onako po strani, sa strane. Molitva je zapravo najveći dar koji možete dati meni, vašem đakonu Ivanu, župniku, bilo kojem svećeniku sjetit ga se u svojoj molitvi.
Uvjeren sam kada bismo svi izmolili svaki dan jednu Zdravo Mariju bili bismo blagoslovljeniji i imali bismo toliko unutarnje snage, volje i želje za raditi da bi to bilo nešto nevjerojatno. Pa evo preporučite nas Gospi, preporučite nas svetom Josipu i onda ćemo imati dobru Crkvu, imat ćemo dobre svećenike, dobre redovnike i redovnice i u konačnici ono najvažnije dobre obitelji, zaključio je svoje svjedočanstvo samoborski đakon Kristijan.
Molitvena podrška novim projektima
Na kraju slavlja okupljene vjernike mons Sente je pozvao na molitvu za nadolazeće važne projekte i slavlja. U petak 22. studenog u ovom će se Svetištu okupiti članovi župnih zborova Karlovačkog dekanata. Pozivam vas da svojom prisutnošću i molitvom zahvalimo i podupremo njihovo ustrajno obogaćivanje naših liturgijskih slavlja. Nadalje, krizmanici Karlovačkog dekanata sudjelovat će u subotu 23. studenog u malonogometnom turniru krizmanika. Sport je dobro sredstvo odgoja, povezivanja i pastorala. U nedjelju 24. studenog naš dječji zbor “Josipove pahuljice” ugostit će svoje prijatelje iz sedam župni dječjih zborova. Sveti Josip je odgajao Isusa stoga neka nam svima njegov zagovor pomogne da u povjerenoj djeci odgojimo dobre ljude. Nadalje, prof. Josip Botteri Dini je dovršio pripremne radnje za postavljanje preostalog dijela mozaika, kojega je potrebno još postaviti na predviđene plohe ovdje u Svetištu što će biti svojevrsna završna materijalna priprema za očekivano proglašenje Nacionalnog svetišta svetog Josipa Manjom bazilikom. Sve navedene aktivnosti preporučam u vaše molitve kazao je na kraju mons Sente te podsjetio kako je važno ustrajno moliti za duhovan zvanja na osobit način i za ovu dvojicu prisutnih đakona Ivana i Kristijana.
