Misno slavlje srijedom, 6. studenog 2024. godine u Nacionalnom svetištu svetog Josipa u Karlovcu predvodio je karlovački dekan mons. Antun Sente ml., rektor Josipova svetišta. Đakonsko je službu vršio i uputio prigodnu homiliji vlč. Ivan Iviček đakon na pastoralnom praktikumu u Dubovačkoj župi i Josipovu svetištu. Pjevanje su animirali članovi župnog zbora “Sveti Josip” predvođeni s. Blandinom Rakarić.
U prigodnoj se homiliji đakon Iviček tumačeći navješteno dnevno Evanđelje u kojem Isus poručuje da je potrebno mrziti svoje kako bi bio njegov učenik zapituje kako netko može biti Isusov učenik ako mrzi!? Ova paradoksalna ljubav koju nam Isus daje kao primjer ljubavi ima pokriće i svojevrsno opravdanje jedino ako se temelji na odnosu s Isusom. Isusova škola ljubavi nije lagana!
Isus kaže ostavi sve, odreci se svega jer ako to ne učiniš ne možeš se zvati mojim učenikom. Na kraju Isus ne staje samo na tome kako treba sve zamrziti da bi se moglo njega slijediti, već govori kako treba uzeti križ i nositi ga za njim.
Onaj koji želi ljubiti Isusa mora to činiti u potpunosti, predano do kraja. Slijediti Isusa nije jednostavno, nije to široki put koji nas vodi u nebo, već uska staza na kojoj moramo biti svjesni da ćemo biti popljuvani, ismijani, lažno optuženi, morat ćemo biti zadnji među svima da bi mogli biti prvi u kraljevstvu nebeskom. Drvo križa i danas budi u nama sablazan koju ne bi nitko tako lako prihvatio, ali u toj sablazni krije se nesebična ljubav koja za sve nas prolijeva svoju krv do posljednje kapi i čini mjesto za svakoga od nas u svojim grudima. Takva ljubav koju nam Isus pokazuje svojim primjerom trebala bi u nama probuditi želju da i sami ljubimo tolikom ljubavlju koja neće samo površno zahvaćati emocionalnu ljubav temeljenu na lijepim osjećajima i leptirićima u trbuhu, već nas želi upozoriti i naučiti da ljubav zahvaćena Kristom nije tek površna, nego uzvišena, ljubav u predanju do kraja.
Danas je Josipov dan kada posebno častimo svetoga Josipa koji nam je izvrstan primjer kako nasljedovati Isusa do kraja. Josip je i prije njegovih učenika napravio taj veliki korak kada je u začeću našega Spasitelja prihvatio svu sramotu i osudu okoline i uzeo u svoju zaštitu Mariju i njeno od Boga začeto dijete znajući da će proći mnoge nevolje, ali da će to na kraju biti dobar izbor. On je pristao na taj izazov i ostavio sve i zbog ljubavi prema Bogu prihvatio njegovoga sina odgajati u školi poniznosti i ljubavi i tako Isusovom čovještvu dati najljepši primjer ljubavi prema bližnjemu kojom on uči i svoje učenike kako trebaju ljubiti do kraja. Isusa ljubiti do kraja znači umrijeti sebi i svijetu, a živjeti jedino Bogu. U svemu umanjivati sebe da bi drugi rastao uz mene, u svemu drugome služiti, a mrziti da drugi služi mene, u svemu tražiti djelovanje iz ljubavi, a ne iz interesa ili ovozemaljske koristi jer u konačnici zemaljske koristi ostat će na zemlji, a sve učinjeno za Božju stvar bit će nagrađeno na nebesima, poručio je okupljenim Josipovim štovateljima đakon Ivan.
Pri kraju misnog slavlja đakon Ivan Iviček progovorio je i nekoliko riječi o sebi te o svom pozivu i odnosu s Bogom.
Dolazim iz župe Svete Jane koja je dala mnoge svećenike, trenutno ih je živih pet, ako Bog da je ću biti šesti.
Karlovac je meni zapravo jako poznat i jako drag jer sam prije ulaska na bogosloviju u Karlovcu studirao pet godina na našem Veleučilištu gdje sam završio studij sigurnosti i zaštite na radu i postao inženjer. Priznajem da je to bila prvenstveno želja mame i tate. Nakon završene četiri godine Srednje ekonomske škole u Jastrebarskom trebalo je razmisliti kuda i kako dalje? Postavilo se i to pitanje je li ti planiraš ići u bogosloviju ili kaj ti planiraš? Onako malo u strahu rekao sam da na planiram ići u bogosloviju, no što dalje? Nakon različitih savjetovanja pa i nagovaranja poželio sam upisati učiteljski fakultet. Htio sam studirati i povijest jer me povijest uvijek zanimala. Mama i tata su si nekako željeli da imaju sina inženjera pa sam želeći svojim roditeljima ispuniti želju upisao na Karlovačkom veleučilištu sigurnost i zaštita na radu, što sam i završio.
Za vrijeme mojeg upisivanja na fakultet još je bio živ moj djed od mame tata koji je cijeli svoj život molio da ja budem svećenik. Spomenutom djedu ime je Vatroslav, a svi smo ga zvali Nacek, a on je mene zvao Ive. Često je ponavljao: “Moj Ive bude svećenik!” A ja sam to uporno odbijao: “Nema šanse. Kaj pričaš. Bedastoće. Nema šanse, ja svećenik – nikad! Zanimljivo to nikad se jako približilo.”
Mogu posvjedočiti da je cijelo vrijeme u meni ipak tinjala želja i stalno prisjećanje na poziv, te osjećaj da nisam na dobrome mjestu. Moj djed Nacek preminuo je u vremenu moje prve godine studija na Karlovačkom veleučilištu. Nekako sam uvjeren da je spomenuta molitva mog djede Naceka postala još jača gore u nebu i da jednostavno tome nisam mogao pobjeći.
Očito to nisu mogli izbjeći ni moji mama i tada. U početku je bilo i hrvanja i borbeno, ali evo pomirili su se i jednostavno prihvatili i vidim da je sada i njima drago. Mama mi je u početku kazala: “dobro ako si ti sretan, sretna sam i ja”, a tata još promišlja. On je to malo teže prihvatio, ali evo Bogu hvala uz molitvu sve je dobro.
I tako sam dobio i prvu službu zaređenog službenika Crkve. Moji prvi dojmovi kao đakon su veoma pozitivni, jako dragi. Pred neki su dan moja subraća đakoni već komentirali kako i prije nego što sam otvorio dekret kojim sam dodijeljen Karlovcu već sam bio u Karlovcu. Baš mi je bilo drago doći i od četvrtka od kada sam saznao mjesto svoje nove službe baš sam pun pozitivnih i lijepih dojmova. Baš mi je lijepo ovdje i osjećam se jako prihvaćeno i evo nadam se da ćemo lijepo surađivati kroz ovu godinu koja je tek započela za mene i da će nam biti lijepo.
Jednostavno najljepše je biti s Isusom. Najljepša je Isusova škola, najljepše je biti s Isusom zaključio je đakon Ivan svoje predstavljanje i svjedočanstvo.
