U prigodnoj homiliji tumačeći raspravu između Isusa i saduceja o zagrobnom životu između ostalog je kazao kako farizeji i saduceji nisu mogli podnijeti Isusa iz jednostavnog razloga jer su već unaprijed donijeli sud o Isusu, te su samo tražili neke argumente da taj svoj unaprijed donesen sud opravdaju, potvrde. A u svom sudu osudili su Isusa, zato što su u njemu vidjeli konkurenciju i nisu bili spremni mijenjati se na bolje. Bilo im je važnije zadržati trenutni položaj nego prihvatiti da je Isus pravi Bog.
Važno je to uočiti jer često i čovjek današnjice tako djeluje.
Kada dođe netko nov u našu sredinu često donesemo određeni sud o toj osobi. Bilo pozitivan, bilo negativan i onda sve ono što ta osoba čini tumačimo u svjetlu već donesenog suda o spomenutoj osobi. Nije jednostavno doneseni sud izmijeniti. Tako to čine oholi, umišljeni ljudi koji misle da su uvijek i u svemu u pravu. Ponizni pak ljudi sve vide dobro i ne žele unaprijed donositi sud nego se uvijek iznova daju iznenaditi.
Problem saduceja, čuvara jeruzalemskog hrama i Tore – zakona jest u tome što nisu prihvaćali predaju, odnosno tumačenje Božjih tajni. Stoga nisu mogli prihvatiti Isusovo tumačenje, odnosno objavu da je on Bog. No, kao dobri poznavatelji zakona, odnosno svetih spisa mogli su spoznati da sve što se s Isusom događa jest veće najavljeno u prorocima, zapisano u njima dobro poznatim knjigama.
Takvu unutarnju borbu možemo vidjeti i kod svetog Josipa kada je spoznao da je Marija trudna. Josip nije sumnjao u Marijinu čestitost ili vjernost, nego spoznavši da se konačno počelo ostvarivati ono što su proroci navijestili, Josip naumi potajice napustiti Mariju, ali ne iz oholosti, nego iz poniznosti jer se smatrao nedostojnim biti dionikom tih velikih Božjih djela. Ipak ne prestaje osluškivati Boga koji mu u snu govori ne boj se uzeti Mariju za ženu što je u njoj začeto doista je od Duha Svetoga. Dakle sveti Josip promišlja, osluškuje Boga, razumije što se događa i počinje po tome živjeti mijenjajući svoj život, za razliku od ovih saduceja i farizeja kojima Bog isto tako daje znakove ali oni ostaju tvrdokorna srca. Dobro se prisjetiti i Nikodema, farizeja, koji poskrivečki razgovara s Isusom jer želi razbistriti svoje sumnje.
Na sličan način svatko od nas kod sebe može prepoznati takva djelovanja? Jesmo li ljudi koji o drugim ljudima i o Bogu i o nekim pojavama u životu zauzimamo unaprijed stav a da nismo upoznati sa svom istinom? Takvi ljudi nisu poučljivi, nisu ni Božji ljudi. Neki siju strah i govore da su ovo posljednja vremena, da će doći smak svijeta, imaju jako puno argumenata za to. Gledajte kakvi se ratovi događaju, poplave, nevremena, i tako dalje. Ipak, istina je drugačija, a što se od toga nije događalo prije 100, 500 i par tisuća godina? Takvo djelovanje možemo primijetiti kod đavla, koji se uvijek služi nekom poluistinom kojom zavarava čovjeka i tjera ga u strah.
Stoga nas ova vjernička i liturgijska okupljana žele ohrabriti u Isitni i rastjerati svaki strah. Ohrabruje sam broj Josipovih štovatelja svake srijede, nadalje brojne molitvene nakane izgovorene za duhovne i sve potrebe nas koji smo na putu kao i molitve za naše pokojne. Sve je to u službi našeg vječnog života, ali i spoznaje da je Bog i sada s nama.
Stoga smo pozvani da ne pravimo Bogu stupice kao što su to činili saduceji ili farizeje, jer je Bog iznad toga i konačno on je Bog živih nas na zemlji i onih koji su već prešli u pokoj. Ako samo to usvojimo onda zapravo nikakva patnja, nikakvo trpljenje koje možda sada osjećamo nema snagu nego biva sredstvo koje nas vodi do zajedništva s Bogom u vječnosti i radosnog života već sada ovdje na zemlji zaključio je svoju homiliju mons. Sente.
Na kraju misnog slavlja umjesto svjedočanstva mons. Sente je okupljene pozvao na sudjelovanje u proslavi spomena kada je Hrvatski sabor 9. i 10. lipnja 1678 godine izabrao svetog Josipa za zaštitnika Hrvatskog kraljevstva. Tu su činjenicu dobro poznavali, Josip Štadler koji je prije 151 godinu pokrenuo Glasnik svetog Josipa, Alojzije Stepinac koji je na zagrebačkoj Trešnjevci osnovao župu svetog Josipa želeći izgraditi Nacionalno svetište. Nadalje tu je činjenicu dobro poznavao i kardinal Franjo Šeper koji je prije 50 godina posvetio ovu crkvu, kao i sluga Božji Franjo Kuharić koji je ovu crkvu proglasio Nacionalnim svetište. Stoga učestalo pozivanje na pobožnost prema svetom Josipu i kroz ova slavlja nisu nešto novo već trajno prisutno u životu Crkve u Hrvata i cijeloga svijeta ustvrdio je mons Sente te prezentirao program kojim će se u Nacionalnom svetištu svetog Josipa u Karlovcu proslaviti 337. obljetnice izbora svetoga Josipa za zaštitnika Hrvatske i 5. nacionalni susret članova Molitvenog vijenca Prečistog Srca Josipova.
U subotu 8. lipnja 2024. godine u 9 jest doček hodočasnika i prilika za ispovijed, zatim u 10 sati pobožnost svetom Josipu, te u 11 sati miso slavlje koje će predvoditi o. Sebastian Šujević DI, provincijal Hrvatske pokrajine Družbe Isusove, na kojem će pjevanje animirati članovi Policijske klape Sveti Mihovil. Slijedi euharistijsko klanjanje u 14 sati.
U nedjelju 9. lipnja 2024. godine, nakon svećenih jutarnjih misa u 7, 9 i 11 sati slijedi pobožnost svetom Josipu u 17.45 te svečano misno slavlje koje u 18.30 predvoditi mons. Giorgo Linqua, apostolski nunciji u Republici Hrvatskoj, a pjevanje će animirati članovi župnog zbora mladih “Agape”. Radujemo se svakom Josipovom hodočasniku uskliknuo je na kraju mons. Sente.
