Srijeda sv. Josipu

Biti svećenik nezasluženi je Božji dar

Zlatomisnik i udovac - redovnik

Zlatomisnik vlč. Pavao Markač, umirovljeni svećenik varaždinske biskupije predvodio je misno slavlje srijedom 22. svibnja 2024. godine u Nacionalnom svetištu svetog Josipa u Karlovcu. Predvođeni karlovačkim dekanom preč. Draženom Karačićem, koncelebrirali su vlč. Dragutin Šengula, župnik Hrnetića i vlč. Antun Kolić, župnik Banije, dviju župa na kojima je zlatomisnik Pavao nakon svoje mlade mise započeo svoje svećeničko služenje 1974. godine. Uz njih koncelebrirao je i zlatomisnikov bratić Andrija Markač, župnik na Vivodini, mons. Ferdinand Vražić, karlovački umirovljeni svećenik i mons. Antun Sente ml., rektor Josipova svetišta. Pri kraju misnog slavlja vjeru je posvjedočio udovac, otac i djed, a sada redovnik karmelićanin brat Ante Slavić.

U prigodnoj homiliji između ostalog preč. Markač je kazao kako ovaj boravak u Nacionalnom svetištu svetog Josipa u Karlovcu doživljava kao posebnu milost. Naime, još se sjećam divnih trenutaka provedenih u Hrnetiću i na Baniji. Osobito se sjećam mise polnoćke u Hrnetiću te mnoštva mladih vjernika koji su bili divni. Sjećam se posebno svetog i tihog raspoloženja koje je vladalo uoči i za vrijeme polnoćke. Nosim prekrasne uspomene iz ovog kraja u koji sam došao 1975. kao mladomisnik, prečasni župnik i tadašnji karlovački dekan Viktor Štimec lijepo me primio kao i časne sestre.

Moj Karlovac nosim vas u srcu, a nakon pedeset godina svećeničke službe ponizno kličem: Biti svećenik nezasluženi je Božji dar, stoga molim molite za mene i ja ću se rado spominjati svih vas dragih moji Karlovčana kazao je u svojoj propovijedi preč Pavel Markač, zlatomisnik. Zanimljivo je bilo promatrati susret negdašnjih ministranta sa svojim bivšim kapelanom nakon 50 godina.

Vlč. Pavao Markač rođen je 7. rujna 1948. godine u Goričanu. Godine 1974. zaređen je za svećenika. Bio je kapelan u Utrinama i Zpruđu, te u Hrnetiću i na Baniji. Kao župnik vodio je župe Imbriovec, Legrad, Sveti Đurđ, Nedelišće, Sveta Marija u Međimurju. Od 2020. živi u svećeničkom domu u Varaždinu. Izgradio je nekoliko crkva kapela, uredio i izdao nekoliko monografija župa te vodio zauzeti pastoralni i duhovni život navedenih župa.

Pri kraju misnog slavlja vjeru je posjvjeočio brat Ante Slavić, karmelićanin, rođeni Dalmatinac iz Kijeva, Dalmatinske Zagore. Osamdesetih godina došao je u Zagreb gdje je na čudesan način upoznao svoju suprugu Miru s kojoj je primio sakramenat ženidbe. Godine 1996. dolaze živjeti u Karlovac, na Rakovac u župa Presvetog Trojstva koju vode franjevci, kao što vode i župu u rodnom Kijevu. Dok mu je supruga bila živa vodili su privatni posao, a jedan dio života proveo je kao hrvatskih branitelj, te bio aktivan u Hrvatskoj vojsci. Sa suprugom je živo 35 godina kada je preminula. Tom je prilikom posvjedočio:

Moja pokojna supruga Mira htjela je biti karmelićanka. Jednom mi je poklonila knjigu od Majke Terezije „Povijest jedne duše“ koju je čitala još kao djevojka. To je prva duhovna knjiga koju sam uopće pročitao. Nakon toga moj je život povezan s Karmelom i karmelskom duhovnošću. Zapravo cijeli život izučavam Karmel i ne znam ništa više već Karmel. Specifična karmelska duhovnost, molitva kontemplacije, tišina i td., oduvijek me privlačila.

Možda će nekom “izvana” izgledati pomalo čudno i nerazumljivo da sam u ovim godinama otišao u redovnike u samostan, ali da taj vidi moju nutrinu onda bi shvatio da sam samo nastavio hodati za Onim koji me na jednoj duhovnoj obnovi dotakao.

Tada sam još bio ajmo reći normalan, svakodnevan itd., ali od tog se trenutka nešto promijenilo u meni, na jednom predivnom seminaru i od tada sam počeo raditi nešto drugačije. Počeo sam raditi na sebi, gledati svoju nutrinu i tražiti onoga koji me dotakao. Slijedio sam Gospodina, zapisivao sam stvari koje mi se događaju, kako ih ja vidim, kako to Krist hoda sa mnom. Dvije godine kako mi je supruga preminula jednostavno sam osjetio ne blagi, nego žestoki poziv i doslovce vam mogu reći taj je događaj u potpunosti izmijenio moj život. Poput onoga iz života proroka Ilije kada je išao pomazati Elizeja, radnika, koje se nakon posla htio proveseliti, a Ilija mu govori: “Ja sam svoje učinio, a ti kako hoćeš.” To se i meni dogodilo. Bog me cijeli život pripremio za ovo. Nije me navukao, ni ucjenjivao nego je jednostavno rekao:  “Ante ja sam sve učinio ti kako hoćeš!” Imao sam tada puno nedoumica. Jedno od pitanja je svakako bilo što ću s djecom. Pokušat ću slikovito objasniti. Čuo sam Božji glas koji mi govori: Oni su moji. Tu sam stao. Jasno da su bili zbunjeni. Imali su svoje razgovore sa mnom itd., ali kada sam osjetio to oni su moji bilo mi je jasno da im ja ne mogu dati više od samog Boga.

Nadalje svjestan sam da ovo ne može čovjek učiniti.

Poznato je da je u Crkvi uvijek bilo ovakvih primjera, konačno danas slavimo svetu Ritu koja je kao udovica i majka djece ušla u samostan. Ipak u zadnje vrijeme takvih je primjera možda rijeđe u našoj Crkvi.

Znaju mi ljudi reći koko je to super i da sam se dobro snašao. No ovo što ja nastojim živjeti nije poput onoga ući u neko društvo: lovačko, ribolovačko, šah, neki klub. Ovo što ja osjećam i nastojim živjeti jest poziv. Poziv koji osjećam nije zato da bi ja ljudima govorio kako se živi, kako biti malo žešći vjernik. To je jednostavno služenje. I tek sada znadem koju cijenu ima habit, i koliko je vrijedna molitva svakog čovjeka. Dok sam kao vjernik laik sjedio u crkvenim klupama nisam baš puno razmišljao. Znao sam se pomoliti za nekog fratra, svećenika, ali više sam ih kritizirao jer sam želio da budu onakvima kakvima ih ja želim. Sada drugačije osjećam snagu molitve i puno mi pomažu molitve vas vjernika za nas redovnike.

Prošao sam jedan dio formativnog puta i dao sam svoje prve redovničke zavjete. Moja formacija još će trajati nekoliko godina. Kuda će me Gospodin usmjeriti – nemam pojma. Pustio sam njega neka radi što hoće.

O svom životnom putu napisao sam knjigu koja je pred nekoliko dana ugledala svjetlo dana. Nosi naslov “Pozvani na Gozbu Jagančevu. Svjedočanstvo. Put od braka do redovništva.” Ova je knjiga pisana dugi niz godina. Želio sam poput nekog slikara, ili glazbenika koji preko umjetnosti iznosi iz sebe svoju nutrinu i ja svoju duhovnu nutrinu, gibanja i kretanja zapisivati. Nisam znao da će to biti knjiga, niti da ću biti redovnik. Svoj hod s Kristom zapisivao sam, a tu su zapravo moji padovi i usponi. Najinteresantnije u tome jest to da se sve događalo ovdje u Karlovcu u ovom dekanatu, a na tom mom putu jesu svećenici i laici. Eto dragi Bog je tako htio, da to opišem u ovoj knjizi, kazao je brat Ante. Stoga sve što se uprihodi od ove knjige ostaje ovdje kod vas za potrebe meni tako dragog Josipova svetišta.

Velečasnom Markaču i bratu Anti mons. Antun Sente rektor Josipova svetišta darova je repliku čudotvornog Josipova kipa.

Čitaj dalje

Donjostubički hodočasnici svetom Josipu

Josipove pahuljice na Zlatnoj liri

Posveta svetom Josipu slavonskih muškaraca i zagorskog dječjeg zbora