Koncelebrirao je dr. sc. Nikola Tomašević, svećenik Varaždinske biskupije i mons. Antun Sente ml., rektor Josipova svetišta. Pjevanje su animirali Zagrebački liječnici pjevači pod vodstvom maestre Ive Juras uz orguljsku pratnju dr. Darka Kristovića. Tom prilikom izveli su poznate klasične duhovne skladbe poput Panis Angelicus C. Francka, te K suncu prosi vsaka roža želeći na taj način kao liječnici i pjevači, osobno slaviti Boga ali i pomoć okupljenim Josipovim štovateljima spoznati bezgraničnu Božju ljubav i milosrđe.
Na početku misnog slavlja pozdravljajući Josipove hodočasnike mons. Sente je kazao kao je lijepo promatrati i sudjelovati, na osobit način srijedom, u Karlovačkoj rijeci hodočasnika koja uvijek iznova osvježava Karlovac, a zahvaljujući Laudato televiziji i domovinu Hrvatsku kao i sve Hrvate razasute diljem svijeta. Uistinu je zanimljivo promatrati hodočasnike koji se poput Ilije i Janje Radošević putujući od Vinkovaca do Austrije rado zaustave u Josipovu svetištu gdje sudjelujući u pobožnosti i na misnom slavlju upućuju molitve za sebe i svoju obitelj, te naprave pauzu kako bi mogli nastaviti svoj put.
U prigodnoj homiliji biskup Mrzljak je između ostalog kazao kako nam se ponekad čini da smo slabe vjere.
Ako govorimo o tome da nas u Hrvatskoj ima oko 90 posto kršćana katolika vjernika, onda se zapravo pitamo, a gdje se ta vjera prepoznaje. Kakvi smo mi zapravo vjernici? Je li to neka čvrsta vjera kao vjera prvih kršćana koji su svjedočili? Oni su bili i te kako svjesni da je Crkva Božja, Isusova, da ju vodi Duh Sveti, a to možemo reći i do današnjega dana i uvijek će biti prisutnost Duha Svetoga koji vodi Crkvu, koji pomaže da riječ Božja bude živa, te čini da možemo prepoznati Boga na djelu upravo u ovom vremenu u kojem mi živimo. Upravo u ovom vremenu u kojem često možemo čuti prigovore i od nekih mlakih kršćana koji znaju kazati: “Poštujem ja Božju riječ, ali nemam što slušati u ovom dvadeset i prvo stoljeću što mi Bog govori, mi smo napredni i učeni ljudi, imamo neke svoje stvari modernije, suvremenije, a ovo je tako staro, dvije tisuće godina.” Slažemo se da je Božja riječ stara, ali ona je nepromijenjena jer je Božja riječ. Čovjek ne može ništa mijenjati. Čovjek može samo razmišljati i moliti Duha Svetoga da prepoznamo suvremenost te Božje riječi koja vrijedi i danas.
A kakav je taj današnji svijet možemo i sami vidjeti. To je svijet u kojem se ljudi međusobno tuku, ratuju, ubijaju. Neprestano slušamo rat ovdje, rat ondje, mržnja ovdje, mržnja ondje. Nije li to upravo prigoda da tu čujemo Božju riječ koja nam je upravljena, ali koja ima snagu po Duhu Svetomu koji je snaga Crkve. Vjerujemo da je to i te kako uvijek iznova novo i da se možemo tu prepoznati i onda kada promatramo lik svetoga Josipa koji je bio čovjek vjere.
Spomenimo se i našeg blaženog Alojzija Stepinca koji je čvrsto stajao uz Božju riječ i onda kada je trebalo taj stav potvrditi vlastitim životom. Zar nije Isus rekao ja sam put, istina i život? To je taj put kojim mi trebamo ići, zaključio je biskup Mrzljak.
Pri kraju misnog slavlje vjeru je posvjedočio dugogodišnji dirigent i umjetnički voditelj zbora Zagrebački liječnici pjevači prof.dr.sc. Mijo Bergovec.
Meni liječniku vjera znači mnogo. Vjera je dar, dar koji smo primili od Boga i koji primamo od Boga. Moguće je čak reći da je vjera ponuda Božja nama. Ponuda dara, ako taj dar imamo, ako smo ga dobili na ponudu onda ga moramo primiti. Ako ga primimo onda ga moramo otvoriti, ako ga otvorimo onda pronalazimo sadržaj kojemu trebamo vjerovati. Katkada to nije lako, katkada je to teško.
Ljudi trebaju vjeru. Sjećam se kada sam radio u Kliničkoj bolnici Dubrava negdje nakon Domovinskog rata, Dubrava je bila tada drugačija – vojna bolnica, ipak postao sam voditelj kardiologije i onda sam zajedno sa svećenikom koji je bio u bolnici bolnički kapelan dao napraviti križeve za svaku bolesničku sobu. Zanimljivo, nikada u mojih dvadesetak godina koliko sam vodio kardiologiju, nikada nitko ni jednom riječju nije rekao protiv postavljenih križeva, meni je to dokaz da ljudi trebaju vjeru. Dakle, ljudi trebaju vjeru, trebaju nešto, odnosno nekog kome će vjerovati, a mi vjerujemo u Boga, vjerujemo u Isusa Krista i to nas drži u životu. Katkada to i nije lako, katkada je to teško, katkada i sumnjamo je li baš to tako Bog hoće od nas ili neće. Ali u vjeri i po vjeri smo jači, ustvrdio je doktor Bergovec.
Prije šezdesetak godina, s još nekoliko tadašnjih studenta teologije osnovali smo vokalno instrumentalni sastav “Žeteoci” po uzoru na neke francuske koji su već imali slične sastave i pjevače. Imali smo turneje, odnosno pozvani smo na mnoga mjesta, između ostalog i u ovo Svetište. Pjevali smo duhovne pjesme, ali duhovne pjesme koje mogu ljudi razumjeti. Kada govorimo o vjeri, meni je jedna od snažnijih poruka bila i ona iz molitve svetoga Franje koju smo tada često izvodili u glazbenom izričaju: „Ima li mržnje bilo gdje daj da ljubav nosim tu, ima li tama bilo gdje, daj da svjetlo budem tu, ima li očaj bilo gdje, daj da nadu nosim tu.“ Nakon Žeteoca razvilo se mnogo takovih sličnih sastava u Hrvatskoj i u cijelome svijetu koji su nosili slične duhovne poruke ljudima kazao je dr. Bergovec te se zapitao: Što znači glazba uopće? Glazba oplemenjuje, glazba obogaćuje, a kažu da postoji samo dobra i loša glazba. Na žalost čujemo koji puta i lošu glazbu i vidimo da se u ovo vrijeme glazba više gleda nego slušati. Dobra glazba oplemenjuje. Kao liječnici pjevači uživamo u toj ljepoti glazbe, u ljepoti akorda, u ljepoti melodije. Ona nadilazi osjetilno, ona nadilazi materijalno, to je nešto duhovno. Svaka glazba je zapravo nešto duhovno. Tako da mi ostavljamo svoje poslove, bolnice, ambulante, često i svoje obitelji da bismo mogli pjevati. Glazba je za nas nešto vrijedno, stoga je želimo i drugima pokazati, poput večeras kada animiramo glazbom ovo misno slavlje u Nacionalnom svetištu svetog Josipa ovdje u Karlovcu.
Pitam se zašto su naši hrvatski preci proglasili svetog Josipa zaštitnika Hrvatske? Vjerojatno zato što su se osjetili slični svetome Josipu. U mnogome slični. Evo krenimo od negativnoga. Slični u nevjeri, odnosno traženju istine. I sveti Josip je tražio Istinu o Mariji i sebi, nije bio siguran što im se to događa. Njegova zaručnica Marija je trudna, kako to može biti? Onda je dobio poruku Božju preko anđela da se ne boji uzeti je za svoju ženu i neka vjeruje. Uvjeren sam da su naši preci, a tako bismo trebali i mi danas, u sličnosti sa svetim Josipom u našoj nevjeri i u našoj vjeri poistovjećivati se i biti zagledani u svetog Josipa. Siguran sam da ćemo poput svetog Josipa otkriti potrebna rješenja. Poput onoga tražitelja i ja vapim: Bože ja vjerujem, ali pomozi mojoj nevjeri, zaključio je prof. Bergovec
