Naime u srijedu 20. ožujka 2024. godine nakon pobožnosti slijedilo je svečano misno slavlje koje je predvodio dr. Vlado Mikšić, voditelj Ureda za kulturna dobra Zagrebačke nadbiskupije, dok su hodočasnike predvodili vjernici Jaskanskog dekanata među kojima je bilo i pedesetak pješaka. Koncelebrirali su preč. Miroslav Lesićar, jaskanski dekan i župnik u Dragniću, vlč. Ivan Vučak, župnik u Krašiću, vlč. Filip Marić, župnik u Jastrebarskom, vlč. Josip Gonan, župnik Svete Jane, vlč. Stjepan Halužan župnik Plešivice, vlč. Matija Novački, župnik Petrovine, vlč. Luka Tufeković, župni vikar u Jastrebarskom, mons Ferdinand Vražić, karlovački svećenik u miru i mons. Antun Sente ml., rektor Josipova svetišta. Pjevanje su animirali članovi župnog zbora iz Krašića “Josip Vraneković” pod vodstvom s. Valerije Sakač, SMI. vlč. Novački u ime svojih župljana iz svoje župe u Petrovini do Josipova svetišta došao je pješice.
Kao znak zahvale vjernicima Jaskanskog dekanta, na osobit način Krašićancima koji svake godine radosno dočekaju i pogoste Stepinčeve hodočasnike koji iz Karlovca i Duge Rese pješače blaženom Alojziju Stepincu u Krašić nakon misnog slavlja Josipovi radnici pri Nacionalnom svetištu ukusnim zalogajem počastili su sve hodočasnike ove Josipove srijede.
U prigodnoj je homiliji dr. Mikšić između ostalog posjetio na zagrebačkog biskupa pavlina iz XVII stoljeća Martina Borkovića koji je zaslužan da je sveti Josip proglašen protektorom hrvatskoga kraljevstva odnosno hrvatskoga naroda. On je u onim teškim trenucima kada je još Turska opasnost bila i te kako prisutna, a isto tako to je i vrijeme magnatske urote kada su htjeli oduzeti Hrvatskoj njezinu samostalnost i njezin sabor, preuzeo političku ulogu kao banski namjesnik, ali vidio je jednu veliku stvar da ako Gospodin kuće ne gradi uzalud se muče graditelji, ako Gospodin grada ne čuva, uzalud stražar bdi. I bio je svjestan da se bez Božje pomoći u toj teškoj situaciji ne može opstati. Stoga ne čudi što je predložio Hrvatskome saboru, te davne 1687. koja donosi plodove i dan danas da se svetoga Josipa izabere za zaštitnika Hrvatskog kraljevstva. I evo ga njegov prijedlog i te kako je donio plodove i još uvijek plodove donosi. Taj čovjek iz Domagovića, jednostavan seljački sin uspio je doći do banske časti i revno je služio Bogu, a isto tako i svome vjernom hrvatskom narodu. Isto tako iz ovog jaskanskog kraja je i naš blaženi Alojzije. On je napisao prekrasne meditacije i propovijedi upravo u sužanjstvu na osnovu litanija svetoga Josipa. On je na zagrebačkoj Trešnjevki želio izgraditi nacionalno svetište. Osnovao je 1937. godine župu svetog Josipa. Ono što je blaženi Alojzije Stepinac sanjao to je monsinjor Marijan Radanović i ostvario, ovdje u Karlovcu. Ovdje sestre i braćo gdje mi stojimo tu je bila najobičnija močvara. Komunističke vlasti dale su mu to zemljište za izgradnju crkve uvjereni da tamo nitko normalan neće izgraditi crkvu. Ali zaboravili su jednu stvar, što je čovjeku nemoguće Bogu je moguće, a ljudima koji druguju s Bogom kao što je to činio monsinjor Radanović uvijek iznova dolaze nadahnuća i on je uspio izgraditi ovo svetište. I zanimljivo je ne samo da je izgradio crkvu svetoga Josipa nego je predložio, a biskupi prihvatili da se ova crkva pretvori u Nacionalno svetište svetoga Josipa.
Svi mi ovdje, na osobit način ovih dana svjedoci smo da se Josipovska Hrvatska i te kako budi i da u tom svetom Josipu čovjeku koji je živio pred dvije tisuće godina prije nas, ali uvijek iznova možemo naći nadahnuća. Sjetio bih se ovdje kardinala Franje Kuharića koji je redovito na Josipovo bio ovdje u ovom svetištu i pozivao oduševljeno, smireno, ali duboko na pobožnost prema svetom Josipu, kazao je u svojoj homiliji dr. Mikšić.
Kada gledamo život svetoga Josipa, znao da je tek nekoliko puta spomenut u Evanđelju, ali nema zapisanih njegovih riječi. Njegova djela puno više govore od bilo koje riječi. Što to u njemu prepoznajem? Što to on može mene naučiti? Prije svega poslušnosti. Budimo iskreni sestre i braćo, poslušnost ni kod male djece ni kod naših mladih, niti kod nas starijih nije uvijek neka velika krepost. Često je ta poslušnost problematična i u obitelji i u svim ostalim međuljudskim odnosima, ali kada gledamo kod svetoga Josipa, onda ga prepoznajemo prije svega kao poslušna čovjeka Božjoj riječi. Kada je čovjek poslušan Božjoj riječi uvjeren sam da onda može biti poslušan svakome onome kome treba i svemu onome što je uzvišeno, sveto i lijepo. Druga stvar koju kod svetoga Josipa mogu prepoznati jest ostvarenje Božje poruke primljene kroz snove. Često znamo i danas slušati: ma pusti snove, ili on ti je sanjar, ali ja sam čvrsto uvjeren da nas dragi Bog i kroz naše snove, ne mislim samo one dok spavamo, nego ono što žarko želim napraviti također nadahnjuje. I zato potičem svakog čovjeka, a na osobito mlade, da pokušaju ostvariti svoje snove jer dobri Bog preko snova kao što je potaknuo Josipa tako može potaknuti i svakoga od nas. Nadalje kod svetoga Josipa prepoznajem to da je bio čovjek odgovornosti. Preuzeo je odgovornost za Mariju, preuzeo je odgovornost za Isusa, dakle, u tim teškim životnim situacijama bio je svjestan tko je, što je, da je glava nazaretske obitelji i preuzeo je odgovornost. Kamo sreće sestre i braćo da i mi znamo uvijek pogotovo u tim teškim trenucima prepoznati i preuzeti odgovornost. Pa neka nas i tome sveti Josip nauči zaključio je dr. Mikšić.
Na kraju misnog slavlja mons. Sente je kazao kako je večerašnje svjedočanstvo upravo zahvala dobrom Bogu koji je zagovorom svetog Josipa svima nama darovao ovako lijepu proslavu svetkovine svetog Josipa zaručnika BD Marije i da nakon tog slavlja ne prestajemo već i dalje častimo svetog Josipa hodočasnicima ispunjenog svetišta.
