Koncelebrirali su vlč. Stjepan Mostečak, župnik svetom Mihovila iz Sračinca, vlč. Tomislav Karavidović, župnik svetog Mateja u Garčinu, vlč. Robreto Zubović župnik Rođenja BDM na Malom Lošinju, vlč. Lovro Zaplatić, župnik svetog Ivana Krstitelja iz Rečice, vlč. Dominik Cestar župni vikar svetog Jakoba iz Preloga, vlč. Antun Kolić, župnik Sveta Tri Kralja iz Banije, vlč. Ivan Vugrinčić, umirovljeni svećenik Varaždinske biskupije i mons. Antun Sente ml., rektor Josipova svetišta. Pjevanje i sviranje predvodili su članovi župnog zbora iz Rečice.
Vjeru i pouzdanje u Boga posvjedočila je Elena Mrkonja slijepa studentica hrvatskog jezika i književnosti.
U prigodnoj homiliji mr. Hačko je između ostalog kazao kako se nalazimo na izmaku dana kad u povečerju božanskog časoslova molimo: “O, Stvoritelju, čuj nam glas!” Često se u ovom Nacionalnom svetištu čula upravo ta molitva, taj vapaj o Stvoritelju čuj nam glas, sveti Josipe usliši me, sveti Josipe molim te pomogni mi, čuj mi glas, čuj moju molitvu… Naravno, ne bez razloga. Veliki sveti Josip zna i može pomoći…” Ali, pod jednim uvjetom: “Najprije učinite što vam rekne! A on vam govori što i Isus, koga je on othranio: Tražite najprije kraljevstvo Božje i pravdu njegovu, a sve ostalo će vam se dodati!
Dok slušamo večeras ovaj lijepi zvuk tamburica osvijestim si kako mi je uvijek zanimljivo promatrati glazbenike koji sviraju žičani instrument kako se međusobno usklađuju, kako napinju svoje žice da ljepše zvuče i da se međusobno usklade. Mogli bismo na taj način usporediti i svoj život koji je jedno neprestano i trajno usklađivanje s Božjom melodijom. Kad nam nešto ne štima, osjetimo da nas savjest progoni, da nešto ne činimo dobro da nešto ne govorimo dobro ili ne mislimo, primjećujemo, da treba malo žice zategnuti, tada izvesti probu po kojoj vidimo da je uredu. Eto na sličan način možemo uskladili svoju volju s Božjom voljom, kako bi naš život baš kao i život svetoga Josipa odzvanjao prekrasnom melodijom koja godi ne samo našim ušima već i ušima naših bližnjih, a još više godi onom Božjem uhu koje nas neprestano sluša, na nas pazi i bdije nad nama i nad našom molitvom.
I Josip i Marija mogli su izabrati nekog i nešto drugo, ali izabrali su Gospodina, izabrali su njegovu volju. Je li ju bilo lako izvršiti i je li ju bilo uvijek lako poslušati? Vjerojatno ne. Jesu li se bojali? Vjerojatno jesu. Jer puno puta nas Božja volja odvede na neki put koji čovjek ne očekuje. Puno puta se tom Božjem glasu i opiremo pa čovjek traži i neki drugi put, a onda kada čovjek vidi pa čekaj ipak mi je Bog namijenio dobar put, ipak me Bog vodi dobrim putem jer naravno Gospodin što nam i kaže Sveto pismo i što nam on sam svjedoči neće da itko od nas propadne nego da se obrati i da živi odnosno da ide njegovim putem, pravim putem.
Promatrajući kip Isusa i Josipa ovdje u svetištu mogli bismo reći da Josip vodi Isusa, ali zapravo Isus vodi svetoga Josipa i tu se krije sva tajna vršenja Božje volje. Jednostavno držati Božju volju za ruku i puštati da me taj mali Isus vodi do sebe do svojega kraljevstva, kazao je propovjednik te citirao kardinala Franju Kuharić koji je upravo u ovom svetištu jednom kazao: “U svakoj katoličkoj obitelji trebao bi biti na počasnom mjestu stana križ. Raspeti Isus je najsvetija škola ljubavi. Uz raspelo trebala bi biti slika Majke Božje i slika svetog Josipa. Tako bi se znakovito u našim obiteljima uprisutnila sveta nazaretska obitelj i kao zaštita i kao uzor požrtvovnosti, ljubavi, vjernosti i mira. U takvoj klimi mogu rasti djeca u punoj kršćanskoj vrijednosti. Neka sveti Josip uvede u naše domove Isusa i Mariju. Tako će biti blagoslovljena Crkva i domovina! Molimo da tako bude! zaključio je mr. Hačko.
Pri kraju misnog slavlja vjeru i pouzdanje u Boga posvjedočila je Elena Mrkonja prvostupnica hrvatskog jezika i književnosti.
Studiram hrvatski i prije tjedan dana postala sam prvostupnica. Planiram nastaviti. Sjećam se da smo i na studiju proučavali Bibliju, osobito o usmenoj književnosti. To mi je bio jedan od najdražih predmeta. Jako mi je drago što mogu, iako slijepa, čitati na misnim slavljima. To me ispunjava i oslobađa treme od javnih nastupa, a posebno me raduje čuti kako ljude na misi razveselim i dotaknem čitajući. A da bi se to ostvarilo preko aplikacije za liturgijska čitanja za svaki dan koju imam na svom mobitelu pronađem biblijski tekst dana i prepišem ga na braicu. Tako ispisani tekst pročitam nekoliko puta u svojoj sobi, da mi što bolje sjedne, ali i da trema ne učini svoje i spremna sam. Stanujem dosta blizu, manje od kilometar od Josipova svetišta, ovdje rado dolazim na misu. Ovo je moja župa. Jako puno mi znači to što u svojoj župi mogu čitati Božju riječ za vrijeme misnog slavlja jer me na poseban način ispunjava baš zato što je to Božja riječ. Zanimljivo je i to da mi Božja riječ pomaže nadvladati tremu puno uspješnije nego kad trebam čitati neki profani tekst.
Priznajem da sam dragog Boga znala rastužiti, nekim grubim, čak i otrovnim mislima i željama, čak sam mislila da mu više nikada neću moći dolaziti, bilo je trenutaka kada sam se osjećala usamljeno, osobito onda kada su neki ljudi imali jako ružne i grube riječi i postupke prema meni, ali On uvijek iznova daje novu priliku, baš kao i večeras što me čini jako, jako sretnom i prihvaćenom.
Volim sport. Imala sam i nastupe na paraatletskom državnom natjecanju i tu sam trčala na kraće staze iako mi bolje idu duže rute. To mi je bilo jako lijepo iskustvo. Trčala sam sa svojom trenericom s kojom sam za vrijeme trke povezana špagicom. To su mi isto tako lijepe uspomene, koje još uvijek prakticiram. Pored trenerice imam i videću pratnju gospođu Sandru. Inače videća pratiteljica je osoba koja slijepu osobu na siguran način vodi od točke A do točke B. Zanimljivo je i to da smo obje članice Molitvenih vjenčića Prečistog Srca Josipova, a da to jedno vrijeme nismo znale. Tek smo nedavno otkrile da smo i jedna u druga u Josipovu vjenčiću, naravno svaka u svojem. Bilo je to posebno veselje.
Sveti je Josip djevičanski otac mog Gospodina koji je puno trpio i trpi još i radi mene, zato mislim da je važno imati odnos i sa svetim Josipom, da bolje razumijemo kroz što je sve morao prolaziti i on i Gospodin pa i radi toga što ga mi prečesto rastužujemo.
Primijetila sam još kad se u medijskom nastupu spominje naš nedostatak vida, odnosno sljepoća, stvori se nekakav jaz između nas i ljudi koji to prate, koji možda nemaju neki vidljivi invaliditet, ali zasigurno imaju neke smetnje koje nisu tako vidljive i onda se oni mogu osjećati onako dramatično manje važnima samo zato što mi imamo invaliditet. Primijetila sam to više puta stoga prije samog susreta ili ovakvog javnog nastupa ne volim da se naglašava moja sljepoća. Mi smo sasvim normali ljudi, uz taj mali hendikep, svatko ima neki hendikep, a mi smo svoj jako dobro prihvatili, u čemu mi vjera u Boga puno pomaže zaključila je Elena.
