“U uvodom govoru fra Rikard je kazao kao je sretan što se nalazi u Nacionalnom svetištu svetog Josipa u Karlovcu. U crkvi Svete Trojice gdje sam ovdje u Karlovcu dave 1963. godine započeo sam svoje prve svećeničke korake, a večeras dolazim kao dijamantni misnik da u crkvi svetog Josipa zahvalim Bogu na daru svećeništva i redovništva kazao je u uvodu fra Rikard.”
Prikazujući odlike svetog Josipa fra Rikard je u svojoj homiliji kazao kako sveti josip ima i danas veliki zadak u Crkvi. On u sveukupnoj obitelji vjernika nastavlja svoju službu zaštitnika što je započeo u nazaretskoj obitelji. Zato ga Crkva štuje i zaziva kao zaštitnika, a vjernici ga nasljeduju u njegovom krepostima. Zagledajmo se braćo i sestre u lik svetog Josipa jer je on blizak svakom čovjeku, jednostavan je i možemo ga nasljedovati, kazao je fra Rikard te na kraju svoje propovjedi podsjetio na mons. Marijana Radanovića koji je usprkos mnogih teškoća i zapreka uspio uz Božju pomoć i zagovorom svetog Josipa podići Nacionalno svetište svetog Josipa u Karlovcu u koje hrle hodočasnici iz svih krajeva lijepe naše domovine Hrvatske i recimo mu hvala, a Crkva u Hrvata neka pokrene postupak za proglašenje slugom Božjim da ga jednom častimo na našim oltarima kao Božjeg ugodnika, zaključio je fra Rikard Patafta.
Pri kraju misnog slavlja fra Rikard je pojasnio kako je u Karlovac došao kao mladi đakon 1962. godine, te nastavio djelovati kao mladomisnik od 1963. godine narednih 8 godina. Mons. Marijan Radonović je na mene djelovao vrlo pozitivno. Krasan svećenik uvijek u reverendi, pješice je obilazio ovim gradom. Često sam ga viđao u bolnici. Teško je bilo u ono vrijeme ući u bilo koju društvenu instituciju. On je svojim ugodnim glasom, blagim pogledom razoružao ravnatelja bolnice koji mu je dopustio da smije ući i podijeliti sakramente bolesnicima. Pored toga poznato je da je upravo na ovom području koje je bilo močvarno tlo uspio ishoditi dozvolu i izgrditi velebnu crkvu. Kao mladi svećenik surađivao sam s njim i oko uređenja Župnog lista, u kojem sam vodio dječju stranicu. Bio je toliko drag, ljubazan, nikada nije pokazao da je ljut, srdit, da bi koga ukorio. Uvijek blagost, dobrota, ljubav. To me je toliko osvajalo kao svećenika da sam rado dolazio k njemu, s njime se družio. On je rado dolazio i k nama franjevcima. Također bih želio reći da je on bio čovjek Božji. Iz njega je izlazila ljubav, dobrota, plemenitost. Poštivao je svakoga, pa i stanare koji su bili nametnuti u župnoj kući. Sjećam se posebno jednog njegovog posjeta našem franjevačkom samostanu Svete Trojice.
“Pristupio mi je i želio me nešto pitati: Pozvan sam za kandidata za biskupa. Što vi mislite da li bi ja udovoljio tim potrebama kao biskup? Pa što vi mene to pitate, ogovorio sam mu, ja sam tek mlad svećenik, na što mi je odgovorio: Recite, želim vaše mišljenje. Tada sam mu kazao kako je predivan čovjek i župnik ovdje na Dubovcu, ljudi vas vole, sve je više ljudi na misnim slavljima, bilo bi šteta da to sve ostavite, tko zna kako će kasnije biti. Biskup mora biti oštar, rezat, često ispravljat neprave i promicati pravdu kada to zahtjeva i mnoge napore. Smatram da ste potrebniji ovdje u Karlovcu, kazao sam mu na što mi se zahvalio. Uvjeren sam da nije odustao radi mene nego drugih okolnosti, ali eto meni je bilo pomalo neugodno, a on je bio pun dobrote i ljubavi.”
Zasigurno bi se još puno toga moglo pričati o mons. Marijanu Radanoviću, a ovo će biti dovoljno kazao je fra Rikard. Dijamantnom misniku mons. Sente tom je prigodom uručio lik svetog Josipa i spomen svijeću Nacionalnog svetišta svetog Josipa.
Pri kraju misnog slavlja svoju vjeru i zagovor svetog Josipa posvjedočili su bračni par Rudolf i Marijana Lasić, podrijetlom iz Hercegovine a trenutno žive u Sesvetama.
Mogu reći da mi je ljubav i pobožnost prema svetom Josipu prenijela moja pokojna majka. Ona je baš jako ljubila svetog Josipa i uzdala se u njega.
“Od djetinjstva imam dijabetes koji je utjecao da sam 2016. godine izgubila vid. Godinu dana kasnije 2017. išla sam na dijalizu, a prije deset mjeseci, hvala zagovoru svetog Josipa i dragom Bogu dobila sam transplatacijom bubreg i gušteraču tako da nakon 26 godina nemam više dijabetesa. Kao slijepa osoba izrađujem krunice i mogu reći da sam se dosta molila svetom Josipu. Inače suprug i ja svako jutro molimo čudotvornu molitvu svetom Josipu.”
To već traje pet, šest godina. I onda sam rekla sveti Josipe daj nekako da te krunice budu na duhovnu korist i sveti Josip nas je spojio sa hrvatskim braniteljima. Tada je nastala Hrvatska zavjetna krunica koja na sebi ima Branimirov križ, a raskrižje je Presveto srce Isusovo. Poznato je da se mnogi mladi okupljaju pod zaštitom Presvetog Srca Isusova, kao i to da je sveti Josip zaštitnik Hrvatske. Stoga je razumljivo da se ova krunica može nabaviti i u svetištu zaštitnika Hrvatske. Sve to radim uz pomoć mog supruga. Jer moj suprug je moja desna ruka i evo sedamnaest godina smo u braku, ostao je uz mene po uzoru svetog Josipa. Posebno sam njegovu snagu, blizinu i ljubav osjetila kada sam postepeno, ali konstanto gubila vid. Osjećala sam Božju pomoć, svetog Josipa Marije i Svete Obitelji, ali i mog supruga koji je ostao uz mene. Upravo zahvaljujući njemu i nebeskoj zaštiti jako sam to dobro prihvatila. Bogu dragom hvala nije bilo niti dana depresije i to mogu samo zahvaliti Bogu i svetom Josipu i što su mi poslali ovako divnog supruga da ostane uz mene jer bez njega to ne bi bilo moguće.
Na to je suprug Rudolf nadodao kako njegova supruga Marijana ne vidi tjelesnim očima, ali vidi srcem. Neke stvari ne vidim očima koje ona vidi srcem i lijepo nam je u braku. Nadalje postoji puno dobrih ljudi koji nam pomažu, rodbina, prijatelji, kumovi, a također ima i poneki prihod od krunica. Što će dalje biti, vidjet ćemo. Ali ne bojimo se uzdamo se u Božju pomoć, koji se preko svetog Josipa tako silno očitova u ova protekla dva tjedna.
“Prije dvije srijede suprug i ja bili smo ovdje na pobožnosti, imala sam dosta zdravstvenih tegoba. U pitanju je bila glavobolja za koju se nikako nije moglo otkriti od čega dolazi. Pri kraju mise stali smo kod svetog Josipa i ja sam tiho u srcu zavapila svetom Josipu da me riješi te glavobolje, nitko od ljudi nije mogao čuti, a ja ću zauzvrat širiti njegovu pobožnost i svjedočit ću, ali mi nije palo na pamet da ovdje svjedočim. Nekoliko minuta kasnije supruga i mene na vratima je dočekao župnik kao iz vedra neba i kaže nam: iduću srijedu vi svjedočite. Pa što ću svjedočit? Pomislila sam sveti Josipe zar tako brzo. I stvarno sveti Josip uz pomoć svetog Franje, razriješio je situaciju s glavoboljom. Evo sada je više nemam.”
I evo morala sam doći, hvala dragom Bogu, hvala svetom Josipu, zaključila je svoje svjedočanstvo Marijana Lesić.
