Na 20. obljetnicu preminuća svetog Ivana Pavla II. u srijedu 2. travanja 2025. godine fra Ante Bekavac, profesor moralne teologije na KBF-u u Zagrebu predvodio je misno slavlje u Nacionalnom svetištu svetog Josipa u Karlovcu. Koncelebrirali su vlč. Antun Kolić, župnik Sveta Tri Kralja na Baniji i mons. Antun Sente ml., rektor Josipova svetišta.
Obilježavajući 20. obljetnicu preminuća svetog pape Ivana Pavla II pred vas stavljamo njegove relikvije prvog stupnja. Radi se o krvi Karola Józefa Wojtyła prolivenoj na trgu Svetg Petra u Vatikanu kada je izvršen atentat na papu Ivana Pavla II., a koju je sačuvao njegov tajnik kardinal Stanisław Dziwisz. Upravu tu relikviju o. Marko Glogović pavlin darovao je Nacionalnom svetištu svetog Josipa kao zahvalu što je u ovom svetišnu kao zagrebački osmoškolac u susretu s pavlinom o. Jurjem Domšićem osjetio poziv u svećeništvo. Navedenu relikviju kao i pismo autentičnosti relikvije kardinala Dziwisza Nacionalno svetište čuva u prikladnom prostoru te ju u ovakvim izvanrednim prilika rado izlažemo vjernicima na čašćenje kazao je u svom uvodnom govoru mons. Sente.
U prigodnoj homiliji prof. Bekavac je između ostalog kazao kako nam Božja riječ pomaže razumjeti tko smo i tko je onaj u koga vjerujemo, u koga polažemo svoje bezuvjetno povjerenje. U pozadini naviještenog Ivanovog evanđelja krije se pitanje Isusova identiteta – tko je Isus? Židovi su imali toliko strahopoštovanje prema Bogu da se uopće nisu usuđivali izgovoriti ime Božje. A Isus s navještajem Božjeg kraljevstva govori da je Bog otac svih ljudi da je on otac milosrđa, da je onaj koji bezuvjetno prašta i ljubi. Možete zamisliti kako je u ljudima onoga vremena bilo skandalozno slušati takvo nešto. To ukazuje na naše krive slike o Bogu, te koliko naša kriva percepcija Boga može iskriviti naše odnose i naš život. Riječ Božja, pomaže nam shvatiti i razumjeti da imamo milost kao što su je imali i Isusovi učenici ljudi njegova vremena. Tu milost i taj Božji dar mi danas imamo ovdje u svetištu svetoga Josipa, imamo milost slušati riječ evanđelja. Da li to evanđelje unosi svjetlo u naš život, humanizira naš život? Postajemo li bolji ljudi? Usvajamo li vrijednosti i vrednote evanđelja ili prihvaćamo poruku evanđelje samo za neki dio našega života, onaj emocionalni da se lijepo osjećamo, a kada se vratimo u svakidašnjicu života onda vidimo koliko se evanđelje i vjera u Isusa Krista mora konfrontirat i sukobiti s našim predodžbama, idejama, predrasudama.
Današnji čovjek kao da se odrekao traženja svjetla evanđelja. U svojoj skučenosti onim malim svjetlima koja prosvjetljuju samo određeni trenutak, a nisu u stanju rasvijetliti cjelokupni život. Danas više nego ikada prije shvaćamo da su sva svjetla svi naši napori da stvorimo život, kulturu civilizaciju bez Boga propali u strahotama mržnje, rata i nasilja. Danas svi mi bez izuzetka živimo u strahovima, u tjeskobama, u neizvjesnosti. Kako evanđelje može unijeti vedrinu u naš život? Čuli smo da Isus kaže tko čuva moju riječ ima život vječni. Shvaćamo li da kada se nađemo pred evanđeljem da se sam Bog u svome Sinu obraća meni osobno? Da ta Božja riječ želi rasvijetliti moj život, a bez Božjeg svjetla sve postaje mutno i nejasno. Stoga nama Bog jasno poručuje. Bog nas ljubi i pozvani smo prihvatiti besplatni dar njegove ljubavi. To je izvor naše životne radosti. I ne samo to nego priopćavati ljubav i radost, svjedočiti životom, ponašanjem, unositi svjetlo i snagu evanđelja u sve ljudske odnose od obitelji, braka, susjeda, mjesta gdje živimo, Crkve i župne zajednice kojoj pripadamo.
U konačnosti svoga života pred Bogom nećemo biti mjereni sobom nego drugim bližnjim, osobito onima koji su nemoćni i rubni. Tada će se pokazati koliko je evanđelje bilo naše svjetlo, naša uputa, naša sigurnost. Tada će se pokazati koliko je evanđelje bilo motivacija da se drugačije ponašamo da živimo dostojno Kristova poziva kazao je u svojoj homiliji fra Bekavac.
Svjedočanstvo o mučeničkoj smrti 66 hercegovačkih franjevaca
Pri kraju misnog slavlje profesor Ante Bekavac, kao član Hercegovačke franjevačke provincije Uznesenja BD Marije posvjedočio je o mučeničkoj smrti šezdeset i šest subraće franjevaca koji su stradali pri kraju i nakon Drugog svjetskog rata.
Moja je franjevačka zajednica u vremenu 1942. – 1945. godine izgubila šezdeset i šest franjevaca. Najmlađi od njih je imao 18 odnosno 19 godina. Ubili su ih samo zato što su htjeli živjeti Isusovo evanđelje. Ovih je dana izišla knjiga od tisuću i nešto stranica o životima upravo tih spomenutih mučenika. Kada čitate životopise tih ljudi koji su završavali, na najelitnijim europskim učilištima i spremali se biti profesori i odgojitelji. Poznata je glasovita širokobriješka gimnazija koja je odgajala generacije i generacija. Navedeni franjevci željeli su ljude učiti putu Božjemu i došlo je zlo vrijeme. Došli su neki zli ljudi, zlikovci, zla ideologija koja je u te tri godine doslovno pomela moje hercegovačke fratre. Jedan primjer govori o tome kako su u Širokom Brijegu fratre ubili bacivši ih u sklonište nakon čega su u to sklonište bacili bombu. One koji nisu poginuli od bombe ubijali su metkom. Nadalje, gvardijana u Mostaru bacili su svezanih ruku na leđima i kamenom oko vrata u Neretvu. Župnika u Čapljini konjem su vukli po ulici. Strašne smrti kojima je nositelj kauze fra Andrija Topić. Taj fra Andrija Topić imao je dvadeset i pet godina. Kako je umro? Njegov ujak, mamin brat fra Valentin Zovko, bio je župnik na Kočerinu, nedaleko od Širokog Brijega. Kako je fra Andrija imao problema s plućima poslali su ga da se oporavi kod ujaka i da mu štogod pomogne. U župnoj kući je bila njegova mama, sestra župnika. Dolaze partizani. Odmah su ubili župnika fra Valentina. Zatim su ušli u sobu u kojoj ih majka moli da joj ne diraju sina. Jedan od partizana bez riječi ispucao je šest metaka u fra Andriju Topića pred rođenom majkom. Trideset trojicu ubijenih franjevaca našli smo i pokopali u samostanskoj crkvi na Širokom Brijegu, za trideset trojicu ne znamo gdje su. Ljudi se i dan danas boje o tome govoriti. Dakle, dolazim iz zajednice koja je natopljena krvlju mučenika franjevaca, ljudi koji su živjeli Evanđelje, koji su imali očeve i majke, braću i sestre. Šezdeset i šest ubijenih franjevaca, najmlađi je imao 19 godina, a najstariji oko 86 godina. To su strašne stvari o kojima još uvijek nažalost ne znamo dovoljno, bojimo se govoriti, ali ne smijemo dopustiti da ni jedna žrtva potone u zaborav i ne smijemo sebi reći da nas to ne zanima, da to nije moj problem. Zato vas pozivam da molite na nakanu da ti ljudi jednoga dana budu svjedoci Crkve, da budu svjedoci vjere. Bili su siromašni, nisu imali ništa osim redovničkog habita, ali su dijelili život s narodom i kao takvi su nažalost pobijeni. Uvjeren sam da je plod tog njihovog mučeništva naša današnja zajednica s mnoštvom duhovnih zvanja, po onoj staroj: krv mučenika sjeme je novih kršćana. Poznato nam je da je to dug i složen proces. Zahvaljujući prihvaćanjem kauze mjesnog biskupa mons. Petra Palića svi ti širokobriješki mučenici fratra dobili su status slugu Božjih, a nadamo se da će biti proglašeni blaženim i svetim, zaključio je svoje svjedočenje profesor Ante Bekavac.
Nakon misnog slavlja vjernicu su ophodom oko kipa svetog Josipa iskazali čašćenje zaštitniku Hrvatske kao i opisanoj relikviji Ivana Pavla II.
