Susret osoba posvećenog života u rodnoj župi na Dubovcu
Misno slavlje srijedom 9. listopada 2024. godine predvodi je preč. Matija Pavlaković, rektor Međubiskupijskog sjemeništa u Zagrebu. Koncelebrirao je protojerej stavrofor Željko Pajić župnik grkokatoličke župe Uzvišenja svetog Križa u Karlovcu, propovijedao je prof. Marko Vuković, profesor pastoralne teologije na Katoličkom bogoslovnom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu, a vjeru je svjedočila s. Ivana Margarin KBLJ Nacionalna ravnateljica Papinskih misijskih djela u Republici Hrvatskoj. Svo četvoro povezani su s Nacionalnim svetište svetog Josipa u Karlovcu, te su svo četvoro vjeroučenici mons. Marijana Radanovića, dugogodišnjeg Dubovačkog župnika.
Pozdravljajući na početku misnog slavlja Josipove štovatelje mons. Sente je kazao kako im je bila želja u pripremi za proslavu nadolazećeg slavlja kojim će obilježiti 10. obljetnicu preminuća mons. Marijana Radanovića, 40. obljetnicu obnovljenog objavljivanja Glasnika svetog Josipa, 50. obljetnicu posveta Josipova svetišta, 60 obljetnicu objavljivanja Župnog lista okupiti suradnike prečasnog Marijana Radanovića ali i osobe posvećenog života koji su upravo za vrijeme njegova upravljanja Dubovačkom župom osjetili Božji poziv, odazvali se i postali svećenici, odnosno redovnica. Vašim slavljenjem euharistije neka bude Bogu hvala na daru mons. Radanovića, vašem odazivu i vršenju odgovornih službi u Zagrebačkoj nadbiskupiji i Crkvi u Hrvatskoj, ali i molitva za nova duhovna zvanja iz ove župe.
U prigodnoj homilij prof Vuković je između ostalog kazao kako nam naše iskustvo molitve govori da je molitva prije svega stajanje u Božjoj blizini. U Božjoj blizini možemo biti ono što i tko jesmo. U mnogim drugim odnosima, pred drugim licima nekako pazimo što ćemo pokazati, što ćemo izgovoriti, otkriti. Pred Božjim licem u molitvi ne bojimo se otkriti Bogu u svojoj stvarnosti. Ta sloboda, lakoća i ljepota molitve, lakoća otvaranja i povjerenja otkrivanja nam same sebe sa svime na što smo ponosni, kao i onoga čega se sramimo, s čime se borimo, svega onoga što znamo da ne želimo imati, biti i činiti, a ne možemo si pomoći, ta lakoća iznošenja pred Boga otkriva nam Božje lice ljubavi.
Ako pogledamo molitvu koju je dao apostolima, a onda i cijeloj Crkvi, molitva Oče naša u provom dijelu nas usmjerava prema Bogu ocu, a u drugom dijelu prema bratu čovjeku kazao je propovjednik.
…od djevojčice do časne…
Pri kraju misnog slavlja s. Ivana Margarin, sestra iz Družbe Kćeri Božje Ljubavi s službom nacionalne ravnateljice Papinskih misijski djela, a vjernički odgajana upravu u ovoj župi.
Govoreći o svom pozivu, odnosno odazivu u redovnički način života s. Ivana je kazala da su ona kao i prisutni svećenici mnoge iznenadili, ali i mnoge obradovali. Naša duhovna zvanja nisu bila nikakav grom iz vedra neba u našim osobnim životima. Mi smo s time rasli, s time smo se borili i hodili. Evo velečasni Marko je išao u sjemenište nakon osnovne škole dok smo velečasni Matija i ja išli nakon srednje, odnosno Matija već nakon dvije godine bogoslovije. Dakle, bio je to jedan hod, odrastanje gdje smo ponekada i uzmicali pred samim pozivom, nekada bili puni entuzijazma, ali doista mogu reći da je to bio jedan proces koji je u nama zrio ali bio hranjen primjerom prečasnog Radanovića i sestara Kćeri Božje ljubavi koje su i danas u ovom svetištu i u ovoj župi. Promatrajući njihove primjere, živeći u ovoj župnoj zajednici koja je uvijek imala obiteljski duh kojeg je prečasni Radanović vrlo njegovao ovdje smo se doista svi osjećali kao kod kuće. Sestre su nas uključivale u sve najobičnije stvari, od plijevljenja trave između kocki u stazama oko crkve, do brisanja prašine, sudjelovanja u zboru, pakiranja Glasnika svetog Josipa. Dakle, što god se u župi događalo svi smo bili ovdje i koliko god smo bili maleni, našao se neki razlog, samo da budemo ovdje. Mislim da je to odigralo ključnu ulogu u našem duhovnom pozivu, jer smo doživljavali ovu župu, Crkvu, mjestom gdje se osjećamo doma, gdje se osjećamo svojima i na kraju kao onu koju želimo potpuno služiti. Na tom putu svako od nas nosio se i s osobnim poteškoćama, borbama, različitim prihvaćanjima okoline. Ipak u molitvi, a osobito u molitvi prečasnog Radanovića, i sestara, ali i ove župne zajednice osjećali smo se nošeni kao što se osjećamo i dan danas.
Nacionala ravnateljica Papinskih misijski djela
Na osobit to način osjećam u vršenju povjerene mi službe nacionalne ravnateljice Papinskih misijskih djela. Papinska misijska djela su institucija koja obuhvaća čitav svijet, koja je pod osobitom Papinom brigom i ima svoje nacionalne uprave. Gdje god je biskupska konferencija tu postoji i nacionalna uprava Papinskih misijskih djela, kao produžena ruka Svetoga Oca u brizi za misijsko poslanje Crkve. Kada kažemo misijsko poslanje Crkve svi nekako automatski pomislimo na one zemlje trećega svijeta, na Afriku, na Južnu Ameriku i to doista jest tako, to je ona prvotna briga za nove Crkve i za naviještanje Radosne vijesti u one krajeve i onim ljudima do kojih još vijest o Isusu Kristu nije došla. No s druge strane sve više se naglašava potreba misijskog navještaja odnosno misijskog poslanja u sredinama u kojima jesmo. Ako ćemo govoriti o Europi koja je stari kršćanski kontinent za koji vidimo kako sve više gubi svoju pripadnost, svoj identitet, onda sve više govorimo o reevangelizaciji Europe. Naš Papa često naglašava da smo svi misionari u okruženju u kojem živimo, u svojim obiteljima, na svojim radnim mjestima, u svojim redovničkim zajednicama, dakle gdje god se nalazimo trebamo posvjedočiti iskustvo Božje ljubavi koje imamo u vlastitom životu, na način da druge privučemo i da im posvjedočimo od kuda nam snaga za život, od kuda nam nada u ovome svijetu koji je sve beznadniji, sve tmurniji i lošiji, a mi koji smo kršćani imamo tu radost i snagu, te smo pozvani pronaći načina kako ljudima posvjedočiti od kuda to crpimo.
… djetinja iskustva vjere od kojih se živi …
Nadalje, sve te naše službe, poučeni primjerom našeg velečasnog Radanovića i ja s njim ponavljam, ništa to nije važno. Ništa to nije važno, važno je jedino koliko Boga ljubimo i koliko činimo za dobro bližnjih. Čvrsto sam uvjerene da proživljena djetinja iskustva u Crkvi jesu upravo ono na što se vraćamo kada osjetimo težinu svojih službi, jer ima i toga, težinu i svećeničkog i redovničkog poziva jer i to je realnost kao i kod svakoga drugoga zvanja kao i poziva. No, upravo ta dječja zanesenost, ti likovi, za mene taj svetački lik prečasnog Radanovića kako kleči pred svetohraništem obasjan svjetlom male lampice u ranih jutarnjih sati, jest upravo ono što mi želimo nasljedovati. Upravo nam je mons. Radanović često govorio kako je lik svetoga Josipa u svojoj službi, ali toliko ponizan, strpljiv i šutljiv i koji uvijek drži Isusa za ruku.
Dobro je biti časna sestra
I na kraju. Dobro je biti časna sestra ako se doista osjeti taj jedan dublji Božji zahvat, ako osjećaš da je Božja ljubav u tvome srcu toliko velika da nemaš drugog načina zahvaliti za sve milosti, za svu brigu, za svu ljubav koju si osjetio nego da u jednom trenutku pomisliš a-ha ovo je vrijedno za što želim dati čitav svoj život, da želim dati sve ono što bih mogla postati, svoju obitelj koju bih mogla stvoriti, karijeru koju bih mogla napraviti, sve je to vrijedno staviti pred Boga i dozvoliti da on čini s mojim životom što želi. Na neki način doista se prepustiti toj providnosnoj Božjoj ruci i reći ja sam tu, ti čini što hoćeš. Naša majka utemeljiteljica Franciska Lechner znala poučavati kako je potrebno da bit našega života postane činiti dobro, usrećivati i voditi u nebo. Mislim da nema ljepšeg poziva od toga i tko ga osjeti, neka ga ima hrabrosti slijediti poručila je časna sestra Ivana Margarin.
Plaketa Nacionalnog svetišta svetog Josipa dodijeljena prvi put
Pri kraju misnog slavlja okupljenim vjernicima mons. Antun Sente ml., rektor Josipova svetišta zahvalio se i uručio Plaketu Nacionalnog svetišta zasluženim suradnicima koji su u proteklih deset godina pored svojih redovitih vjerničkih obaveza, pjevanja, ministriranja, čitanja, i tako dalje, dali još nešto više, a da pri tome nisu primili nikakvu novčanu nagradu, čak su često i od sebe otkidali da za dobrobit Župe i Svetišta. Plaketa Nacionalnog svetišta svetog Josipa, rad kiparice Lidije Mačke Stanić, prikazuje Josipa, Mariju i Isusa u obiteljskom ozračju, a na sebi uz natpis svetišta ima i po dva mala stakalca kakva su korištena za izgradnju mozaika u Josipovu svetištu.
Svjestan da ima još zaslužnih primiti ovakvo priznanje mons. Sente je Plaketu Nacionalnog svetišta uručio sljedećim osobama: Ireni Rački, za deset godina svakodnevnog posluživanja liturgije u svetištu i koordiniranje Molitvenog vijenca Prečistog Srca Josipova
Kristini Požar, za desetgodišnju službu skaristanke u kapeli svete Ane na kalvariji
Davoru i Božici Spudić, za višegodišnje posluživanje Josipovih hodočasnika
Dragici Ostarčević, za višegodišnje posluživanje Josipovih hodočasnika
Josipu Vukoviću, za medijsku vidljivost Nacionalnog svetišta svetog Josipa
Hvala ….
Marijanu Bakiću, za desetgodišnju medijsku promociju Nacionalnog svetišta svetog Josipa
Predvoditelj misnog slavlja preč. Pavalaković prisjećajući se mons. Radanovića, preč. Lojzeka Burje i svih časnih sestara u ime Ivane, Marka, Željka i svoje osobno zahvalio je monsinjoru Antunu na pozivu da danas po prvi puta budemo ovako zajedno i da zajedno sa svojima doma ovdje slavimo svetu misu moleći da ponovo Gospodin pogleda na ovu župnu zajednicu i možda nekoga već od ovih malih pozove da ga izbliza slijedi u svećeništvu ili redovništvu.
