Homilije

Dvanaesta srijeda Velike pobožnosti svetom Josipu, 4.4.2018.. – homilija mons. Marinko Miličević

Draga braćo i sestre, Za one evo koji ste ovdje prisutni, pa ću reći da je ovdje jedna skupina iz duhovnih vježbi programa Injigo, pozvao nas je upravitelj Svetišta mons. Sente i evo pozdravljam i našega vlč. Drageca, njega isto svi poznate po busu i po Fići i po mnogo čemu drugome. A eto i ja sam nekakav monsignor pa ću počet sa nekim vicem.

Draga braćo i sestre,

Za one evo koji ste ovdje prisutni, pa ću reći da je ovdje jedna skupina iz duhovnih vježbi programa Injigo, pozvao nas je upravitelj Svetišta mons. Sente i evo pozdravljam i našega vlč. Drageca, njega isto svi poznate po busu i po Fići i po mnogo čemu drugome. A eto i ja sam nekakav monsignor pa ću počet sa nekim vicem. Neki je svećenik dobio tu titulu, postao je monsignor, a kod njega je živjela njegova majka. Sad, drugi dan zove ga svećenik, koji nije znao da je on postao monsignor, kaže on, i majka se javlja na telefon, on joj veli: "Hvaljen Isus i Marija, dajte mi vlč. Petra. Veli ona, a čujte, on je kod kuće, ali nije Vam on više velečasni. A šta je sad? A čujte on Vam je nekakav monsvinjar." Eto tako, dobro, malo šale. Dakle, mi smo u Ignacijanskim duhovnim vježbama koje su što bi se reklo engleski "on the top" što se tiče duhovnosti i vrlo su zahtjevne, to znaju moja braća svećenici. Kao i sva katolička duhovnost, komplementarna je, ne možemo reći ova je bolja, ova je lošija. U svakoj duhovnosti možemo naći svoje ostvarenje, možemo naći svoj put posvećenja, samo treba ustrajati do kraja. Svaka karizma ima svoju puninu, bilo franjevačka, bilo benediktinska, bilo ignacijanska i tako dalje. Nedavno sam držao predavanje u Botincu mladima, pa dosta ih je bilo, nekih 200-tinjak, što srednjoškolaca, što studenata, zanima ih to kako otkriti Božju volju, kako znati što je Božja volja za naš život. I, onda sam nekako na koncu dobivao pitanja; kako prepoznati svećeničko zvanje, kako za ovo, za ono, ja velim, a čujte ako volite neke ovako intelektualne stvari, učiti dosta filozofiju, teologiju, vjerojatno ste za isusovca, ako volite zajedništvo, bratstvo, vjerojatno ste za fratra, ako volite dosta šutnju, askezu, molitvu, rad, jasnoću – benediktinac, ako to sve u sebi imate, ali ništa kako treba, onda ste pozvani da budete biskupijski svećenik. Dakako da se najviše župnik smijao. Dakle mi možemo imati sve karizme. Nekako je na vrhu karizme Ignacije tražiti i naći Boga, ne samo tražiti, nego tražiti i nalaziti Boga u svim stvarima, u svim stvarima! I kako dolazimo do toga? Ja sam nekako razmišljajući o sv. Josipu, jer ćemo biti u njegovom Svetištu i razmišljajući o našim vježbama i sve ono što radimo, razmatramo Evanđelje svaki dan, evo to je ona sva bit naše duhovnosti. I onda mi nekako došle te paralele kako je zapravo i Josip i Ignacije imaju dosta sličnosti. Josip, znamo da je bio Davidove loze, porijekla Davidova plemena, apokrifni spisi drže da je po svoj prilici bio neke rabinske tradicije i vjerojatno, vidimo, da je izrazito pobožan bio i fin i skroman, zato ga je Bog i izabrao za Mariju i za Isusa. Vjerojatno je razmišljao imati nekakve svoje planove, nekakvu finu pobožnu obitelj, biti pobožan rabin, učitelj duhovni itd., međutim, Bog se umiješao u njegov život. I tamo fino veli sv. Matej: "Kad se Josip probudi od sna, učini kako mu je anđeo naredio." Mi često imamo svoje životne snove, planove i nastojimo nekako biti Božji, ali ne bismo baš savršeno vršili Božju volju, radije bismo je nekako izbjegli. Bili bismo dobri kršćani da živimo u ovom svijetu, ali ne ono do kraja sveti je li. Ne bi smo htjeli svu tu borbu koju sveci trebaju provoditi, a zapravo u tome je jedina sreća i zadovoljstvo života. Tako je isto bilo kod Ignacija. On je negdje do 30. godine razmišljao kako biti dobar vitez, bio je vojnik, bio je časnik i njemu je bila želja u ovom svijetu dakako biti pošten i pravedan, ali biti poznat, biti ugledan vitez, kome se svidjeti, čak i kad se obratio još je razmišljao kako bi rado na nekom dvoru kraljevskom služio kralju, kraljici i tako dalje. Kasnije on u svojoj duhovnosti otkriva da ta kraljica je zapravo Blažena Djevica Marija. Dakle, on je isto imao svoj san i Bog ga je morao topovskom kuglom probuditi, Josipa je probudio anđeo je l', ali znamo da je Ignacije bio ranjen u Pamploni i kada je ležao, kada je pao u tu bolesničku postelju dok je trajala ta njegova rehabilitacija i duh se rehabilitirao, počeo je razmišljati o bitnim stvarima. I malo po malo ga je zahvaćalo to obraćenje, dakako onda je imao i neka viđenja i kada je shvatio da treba zapravo radikalno živjeti, biti Božji povukao se jednu godinu živjeti u špilju u Maresi i tamo imao duhovne borbe, molitve, tamo su nastale duhovne vježbe, knjižica duhovnih vježbi. Ono što je on radio, zapravo shvatio je treba naći Boga, Bog je svagdje i uvijek prožima nas i mi njega, ali mi toga nismo svjesni. I onda je shvatio da je duhovnost zapravo prva točka smjestiti se u onome što se zove sada, biti svjestan sebe, da ja jesam, da participiran, sudjelujem na onom velikom "Ja jesam. Ja sam onaj koji jesam. Ja!" Zato Ignacije na početku svake meditacije kaže: "Kad se smjestiš, možda sjedneš, ili klekneš, smiriš, prva misao neka ti bude Bog me motri s ljubavlju. Ništa više, sve zaustavi. "Bog me gleda s ljubavlju!" Ma kako je to važno. Kako je meni teško bilo susresti jednu osobu, 50-ak godina, troje djece, cijeli život ide u crkvu, i kaže tek prvi puta u ovim vježbama shvaćam da se ne trebam Boga bojati, čak sam nekada razmišljala kao djevojčica da je vrag dobar jer nikada mi nisu o njemu pričali da je loš, uvijek su mi prijetili Bogom, da je Bog opasan, da će me On kazniti i tako dalje. Kako je to žalosno, za mene kao čovjeka svećenika, zamislite kako je za Boga! A Bog je najbolji. Zato imamo u liku sv. Josipa, mnogi su sveci kao Terezija Avilska, po pobožnosti sv. Josipu došli do otkrivenja kako je Otac nebeski dobar, pa On je izvor svakoga dobra. Pa Isus kaže: "Kad moliš uđi u svoju sobu. Otac koji vidi u skrovitosti!" Dakle, ti se pomoli u skrovitosti i Otac će ti uzvratiti, pa kako je Otac dobar! I to je Isusu toliko stalo da nam kaže da je to "Otac naš!" Nema razloga bojati se, pogotovo kao piše na ovom krsnom studencu, "krštenjem postajemo nova stvorenja i djeca Božja". To nije neka fraza lirska, to je takva ontološka istina da si dijete Onoga koji je najveći, a to je Bog, a to je Otac i nema većega autoriteta i nema boljega i ti Njemu pripadaš, unatoč svih svojih slabosti i grijeha, ali ti si Njegovo dijete! I tebe Njegova ljubav obligira, obvezuje da se ti mijenjaš. Ne možeš više izdržati tu Njegovu ljubav, pa kažeš ne mogu više, moram se promijeniti, ne strah. Isus nikada nije svoje učenike motivirao strahom od pakla. On je rekao da pakao postoji, egzistira i Sotona, ali nikad nije s tim načinom htio motivirati svoje učenike da ga slijede. Ljubav, najveći ideali! Mi se nalazimo u vremenu koje je dosta teško, tmurno i ne samo depresivno, prožeto je dosta tim antikristovim idejama koje mi vidimo itekako u medijima i dakako da to može na čovjeka djelovati, ali imamo u sebi nešto jače. Kaže Ivan u Poslanici: "Jači je Onaj koji je u nama, nego onaj koji je u svijetu!" A u nama je Bog, Duh Sveti po krštenju i ne trebamo se bojati, trebamo biti hrabri, snažni i jaki, čak i spremni za mučeništvo. Znamo da prvi kršćani su umirali sa smijehom, sa osmjehom, Paneron to nije mogao podnijeti nikako, kako tolike muke, bacali piljeni, zgaženi, među lavove i tako dalje i sa osmijehom su umirali, čak i u katakombama vidjet ćete neke smiješne natpise kako se velikodušno umirali sa osmjehom. To se sve u nama nalazi. Pa nama je nagrada kad bi smo mogli mučenički umrijeti za Gospodina. Ali to je poseban izbor koje Gospodin bira, bira posebne bisere koji će biti kruna oko Njegovog Srca u vječnosti. Dakle, prva stvar je doći u sadašnjost, biti svjestan sebe i Boga koji te ljubi. Sve zaustaviti, brige, probleme planove. Mi kad sjednemo na razmatranje moraš sve zaustaviti, bonaca mora biti u duši. Mir Božji. Bog te ljubi. Bog te gleda. Bog te motri. Prošlost ne možemo riješiti. Ako razmišljamo na nju, obično ne možemo sebi neke stvari oprostiti, nešto bismo promijenili, to samo Bog može. Budućnost nemamo u rukama, jedino gdje se mi s Bogom susrećemo jest sada, zato sv. Toma Akvinski kaže: "Ljubav se jedino može u sadašnjosti iskusiti!" I zato Pavao kaže: "Sve će proći i vjera i nada, ali ljubav ostaje!" Ljubav je sada i u Bogu je vječno sada. I mi u svojim razmatranjima na tome participiramo, sudjelujemo, na toj Božjoj ljubavi koji te sada gleda, motri i ljubi. I sve što u životu činiš i gledaš, treba biti sada, svjesnost da je to sve u Bogu. Koliko su meni vježbe pomogle da svetu misu nastojim služiti sa potpunom svjesnošću, sviješću onoga što radim. Skoro je sva misa obraćanje Ocu nebeskome koji nas gleda s puno ljubavi. Evo to je Ignacije. Želi nas probuditi. Druga stvar, potiče da zapisujemo pokrete u duši i molitvi, obično to ide preko osjećaja, misli, nekih finih stvari, nekad i neke teške stvari, kada ih zapisujemo Bog s nama surađuje. Malo pomalo primjećujemo kamo nas vodi Duh Sveti. Jer, Bog nama govori, ali ne nasilno, ne nametljivo. Moramo zapisivati ta nutarnja milovanja duše, te pokrete, polako nastaje naš kršćanski duhovni dnevnik i prepoznajemo kako nas zapravo Bog vodi. Treća stvar je dobivamo poticaj, aktualiziramo, konkretiziramo one poticaje od Duha Svetoga. Treba oprostiti, Gospodin poziva, ženu – "oprosti svome mužu što je bio takav", oprosti ovo, oprosti ono. Dakle, znaš da treba oprostiti, a ne možeš, a sada konkretno se otvaraš Božjoj ljubavi. Hoću Bože, tvojim praštanjem, zato što si ti vrhunac opraštanja učinio na križu! I kada ti to aktualiziraš, doživljavaš veliki odmor, novo rađanje duše, ljudi se pomlađuju kroz tu Riječ. Četvrta stvar, mi slušamo. Naučimo najprije slušati sebe. U šutnji svojoj, u razmatranju Božje Riječi, čovjek treba čuti sebe, svoju nutrinu, svoja stanja i onda itekako možemo čuti drugoga, slušaš drugoga, a ne razmišljati što ćeš mu već odgovoriti, ma pusti neka čovjek pliva. Slušaj ga i s ljubavlju gledaj. Nekada tvoj način ljubavi, način gledanja čovjeka, ne znam kako da ti je težak, taj tvoj način, nutarnji stav srca, kaže Ignacije, može drugome čovjeku promijeniti život, samo jedna iskrena iskra tvoje ljubavi prema toj osobi može ga potaknuti, ganuti da se i on mijenja. Kao kad žena ide nedjeljom na svetu misu pa se vrati ljuta, zašto muž nije bio na svetoj misi. Ja kažem, ne, onda on neće nikada poći na misu. Kada dođeš kući nakon mise, zagrli ga i poljubi. Znaš šta će on doživjeti? Doživjet će da onaj Bog kome si se ti klanjala, pa on mene voli, on mene ljubi jer se moja žena vratila nakon sat vremena, vratila mi se bolja, pa tamo je nešto dobro doživjela. I on će dobiti poticaj da i on tamo ode. To je jedini način. Bog može, Bog kod mistika kaže za minutu može duhom straha sav svijet prisiliti da mu se klanja i da se obrati! Ne! On hoće suradnju u ljubavi, da se mi u ljubavi odazovemo. Zato, govoriti o Božjoj ljubavi o Božjoj dobroti nikada nije dovoljno na autentičan način, jer to je jedino što čovjek treba, Božju ljubav! I onda dobivaš taj imperativ da i  ti tu ljubav daješ, da tebe ta ljubav mijenja, da se boriš i za kreposti i za sebe i za svoju dušu i da prenosiš drugima tu ljubav. I peta stvar koja ide u prilog što znači nalaziti Boga u svim stvarima, Ignacije kaže da je znao često u najtežim kušnjama pogotovo kad se obratio, posvijestiti sebi Bog je ovdje, makar je doživio da je daleko od njega. Čak i reći, Bog je ovdje! To su naši svećenici koji su bili u zatvoru za vrijeme komunizma znali reći "Bog je ovdje!" I ovdje je Bog. Mnogi sveci znaju da baš kad su prolazili, prešli, kad su bili najstisnutiji u životu da je zapravo Bog to u njima okrenuo na najveću životnu lekciju, da ih je to posvetilo. Zašto? Zato što su ostali vjerni do kraja. Bog je ovdje! Dakle, evo to su nekih pet točaka nalaženja Boga u svim stvarima. Ali, zapamtite, sve počinje od ovoga, sada. Ljubav je sada. Bog je sada. I u nebu će biti vječno sada. Mi ako se s Bogom susrećemo sada u razmatranju, molitvi, ako imamo problema u prošlosti, za Boga nema prošlosti i budućnosti, On je iznad toga, iznad vremena, On može nas odvesti u naše djetinjstvo pa neke rane u nama izliječiti, a ja sam sebe ne mogu, nego me Bog za rukicu, ili ja Njega za rukicu odvedem tamo  da mogu oprostiti ovome, onome. A s obzirom na stvari buduće, Bog nam razrađuje krjepost pouzdanja. Dakle, pouzdanje je vrlo važna krjepost za mentalno zdravlje, za psiho stanje, jer pouzdanje ne pribavlja stvar odmah da imaš sada sve, nego ti pribavlja mir. Znam, bit će dobro. Zašto? Zato što Bog sve vodi. Dakle, nemaš riješene sve probleme, ali imaš mir u srcu i zato ti Bog u pouzdanju daje, mir i radost. Ma sve sam spreman i mučenički umrijeti, ali Bog sve vodi, On je lijek za sve te naše brige, nervoze. Kaže u biblijskom smislu, znači prihvatiti potpuno Isusa Krista kao Gospodara svoga i Spasitelja. To mi podrazumijevamo. Bog želi biti pronađen, pa se zato ponekada i skriva. On uživa u milosrđu, dakle, kad Ga nađemo da iskaže milosrđe, i u opraštanju. Bog uživa iskazivati milosrđe i opraštanje, ali pazite, milosrđe, iskustvo Božje milosti jedino se može aktualizirati u sadašnjosti, ne u prošlosti, ne u budućnosti. Kažemo, Zdravo Marijo milosti puna. Bog po Njoj dolazi. Ona je taj novozavjetni Kovčeg Saveza. Savez intimnije približavanje Bogu, Božjemu srcu. Kad bi smo svjesno molili "Zdravo Marijo, milosti puna, Gospodin je s Tobom, Bog je s Tobom. Dakle, koliko je važno moliti pribran. To je ono što Ignacije kaže, čovjek koji je miran, sabran, koji upravlja sa sobom, više će izmoliti u 15 minuta, nego ne sabran, rastrojen čovjek u 2-3 sata. A mi znamo dobro da ima kršćana i katolika koji mole po pola dana, ali niti se oni mijenjaju, niti drugi oko njih, čak su i naporni, čovjek se pita, pa čemu služi ta molitvena praksa. A zato nas Ignacije uči da dođemo do te molitve srcem, da ljubimo Boga, kad shvaćaš koliko tebe Bog ljubi, onda prihvaćaš sebe, svoj život, prihvaćaš sebe, kada ljubiš sebe onda si ti zadovoljan u životu, sretan što postojiš. Kada si sretan što postojiš, onda nema osobe koja se s tobom ne želi družiti. Zato što si ti sretan, to je jedan od ključnih razloga. Evo radim s mladima, dečkima i curama koji se još ne mogu lako oženiti, a dosta ih se oženilo od kako s njima radim, pa da shvati da je od Boga došao, ne samo od tate od mame, da ima život, da ima sve što mu treba. Treba biti zadovoljan, zahvalan što postoji i još više što ljubljeno dijete Božje. Koliko je ljudima važna spoznati "ja sam ljubljeno dijete Božje"! Kojeg Boga? Onog najvećega, koji je sama ljubav i dobrota. To nije neka fraza, shvati, ti si ljubljeno dijete Božje! "Onima koji Ga prihvatiše dade Bog moć da postanu djeca Božja!" Bog ti je dao, ti si dijete Božje. Kad spoznaješ da si dijete Božje odmah se uspostavlja relacija između tebe i Isusa. To ti je sve što ti treba. Odnos između tebe i Boga, ono što mi znamo reći u vježbama gdje je Isus u tvojoj životnoj priči. Odnos s Isusom, to je najvažnije! Pavao to stavlja ispred krjeposti. Čak ni krjeposti nisu toliko važne, ni darovi ni plodovi Duha Svetoga, nego naš odnos s Bogom, a on se rađa kada imaš svijest da si ljubljeno dijete Božje. Sjetite se izgubljenoga sina. On je se izgubio u grijesima, ali nije izgubio svoj identitet da pripada onome Ocu, zato se ohrabruje vratiti i Otac ga velikodušno dočekuje. To je samo blijeda slika zemaljskog Oca po kojoj Isus želi reći što li je tek nebeski Otac! Kaže sveti Pavao ovako: "Bog od jednoga čovjeka (misli na Adama i Evu) sazda cijeli ljudski rod da prebiva po licu zemlje!" Ovo bibličari tumače dvostruko i da čovjek prebiva po licu zemlje i da Bog još punije po čovjeku u njegovom duhu prebiva. Što više ljudi na neki način, bolje iskustvo Božje blizine. "Ustanovi određena vremena i međe prebivanja da traže Boga", dakle, mi smo po naravi vjerskoj, kršćanskoj, pozvani tražiti Boga. Možeš nekada obaviti najbolja djela, dobra djela, zaista prekrasna djela, ali dođeš kući nezadovoljan, nisi našao Boga. Ne bi li Ga kako našli, ta nije daleko ni od koga od nas. Bog je blizu. Bog te ljubi. Možemo povezati s ovim današnjim čitanjem, ove dvojice u Emaus, što vidimo da je glavni zaključak, što želi sveti Luka reći, gdje su ga oni prepoznali? Kada je Isus iščeznuo u lomljenu kruha, što su prvo konstatirali? "Nije li nam srce putem gorjelo dok nam je tumačio Riječ!" Znači, u Riječi Božjoj nalazimo vatru duha. Mi razmatramo Evanđelje posebno, ono je drugačiji tekst od svakog drugog teksta, od svakih drugih novima, pa i od svake druge duhovne knjige. Evanđelje je posebno sveto i kada ga razmatramo i kada ulazimo u te događaje koje razmatramo, nastojimo kontemplirati, meditirati, biti tamo, osjećaš neku posebnu milinu u sebi. "Nije li nam srce gorjelo putem dok nam je tumačio Riječ!" I gdje su ga prepoznali? U lomljenju kruha! U Euharistiji! Duh Sveti preko sv. Luke želi reći: "Evo gdje će te Isusa naći, u Njegovoj Riječi i u Euharistiji!" A ta Riječ nas filtrira, čisti. I što čini? Pa dovodi nas do Crkve. Svi su ljudi u vježbama pa možemo reći 100%, 99% svi idu svake nedjelje na svetu pričest! Pa nije li to nešto grandiozno? Dakle, Božja Riječ nas je toliko pročistila, zaljubili smo se u Boga, u Isusa i čeznemo za Njim, za sjedinjenjem, kao što je bit svake ljubavi, da se sjedinimo, tako se mi sjedinjujemo sa Euharistijskim Isusom. I, evo, završavam sa Ignacijevim jednim citatom, on je pisama napisao tisuće i tisuće pisama je napisao, dobrotvorima, duhovnim ljudima i kaže on, manje više svako pismo je završavalo ovako: "Neka se svidi Njegovom Božanskom Veličanstvu!" To je Ignacijev dvorjek, jer on je kad se obratio jednom je vidio Uskrsloga Isusa, samo se spominje jednom, više puta je imao u nekim viđenjima kontemplativnim, ali baš ono pravo viđenje što bi smo rekli face to face, oči u oči i on je vidio kolika je Isusova uskrsna slava jer ga je uvijek vidio u muci, u patnji, ali jednom mu se Gospodin objavio u Uskrsnuću i samo je izrekao "Njegovo Božansko Veličanstvo!" iz onog strahopoštovanja koliki je Isus, koji je to Bog, koja je to svemoć. To je taj njegov dvorjek, neka se svidi Njegovom Božanskom Veličanstvu, udijelit će vam obilnu milost, Duha svojega, svoje dobrote da uvijek možete prepoznati Njegovu volju i savršeno je ispuniti. Tako neka bude svima nama, Amen!

Homilija mons. Marinka Miličevića, generalnog vikara Gospićko senjske biskupije :

 

 

Čitaj dalje

Oblačeći nošnju obucimo i vjeru predaka

Cvjetnica na Dubovcu

Župni listić 6. korizmena nedjelja 24.3.2024.