Aktualnou Župi BDMS i Nacionalnom Svetištu Svetog Josipa

Moja priča započinje ovako... Oduvijek sam kao dijete maštala da ću imati veliku obitelj i osobu s kojom ću biti jedno. Znala sam da Bog priprema nešto predivno za mene. Naime, sve kreće u tinejdžerskoj dobi gdje dolaze prve simpatije, zatim u zrelijoj dobi ljubav koja to zapravo i nije bila i gdje se ja počinjem udaljavati od Isusa. Započinjem drugu vezu u koju ulazim s puno povjerenja i gdje dolazi do velikog nepoštivanja, gdje osjećam da ne pripadam, ali se ne mogu izvući iz toga. Nakon velikog razočaranja dolazim do razgovora s Bogom gdje Ga pitam: „Pa, Bože, imam sve, krov nad glavom, zdrava sam, moji su svi ukućani zdravi, imam posao, sve ono što si jedna osoba s 25 godina može poželjeti. Sve, a zapravo ništa.“ Jer u mojem srcu i dalje tinja vatra, želja za obitelji sve je veća. Primjećujem nezahvalnost kod sebe, koja me dodatno muči jer osjećam da to nisam ja. Uvijek sam bila veliki zagovornik zahvalnosti, i onda primjećujem da ne živim ono što govorim. Nastavljam razgovor: „Bože, izgubila sam se na tom putu prividne sreće. Gdje griješim, u čemu je problem? Pokaži mi put.“

Započinjem s postom, odlučujem se za srijedu iz meni nepoznatih razloga, koji su Bogu itekako bili poznati. Nakon određenog vremena „slučajno“ dolazim do stranice „Josipova djeca"“ na društvenim mrežama gdje saznajem da se u čast svetog Josipa posti baš srijedom. To je bilo moje prvo oduševljenje i odlučujem se za veliku pobožnost u čast svetog Josipa koja sadržava devetnaest srijeda na nakanu za mog budućeg supruga. Iako sam još uvijek bila u vezi, nisam molila za spas te veze već sam znala da je Bog taj koji jedini zna tko je onaj pravi za mene.

Četvrte srijedu velike pobožnosti odlazim u Nacionalno svetište svetog Josipa u Karlovcu gdje molim svetog Josipa za tu nakanu i govorim mu da želim obitelj po primjeru Svete obitelji i da ćemo, kada se osoba koju je Bog namijenio za mene i ja prepoznamo, doći mu zajedno zahvaliti. Započinjem moliti i 30-dnevnu pobožnost, poznatiju kao „Plašt svetog Josipa“ i krunicu svetog Josipa koja postaju moja svakodnevnica. Bilo je neopisivo osjetiti da me Isus ljubi unatoč svemu, da sam Mu važna i da je sretan jer sam napokon kod kuće. Nakon prve 30-dnevne pobožnosti dolazi do prekida veze gdje osjećam veliku zahvalnost i shvaćam da je to prvi „potez“ svetog Josipa koji će me dovesti do osobe koja i negdje moli za mene i čeka me. Stvorila sam toliko jaku vezu sa svetim Josipom da sam svakim danom osjećala Njegovu prisutnost, razgovarala s Njime u bilo koje doba dana. Napokon sam osjećala mir koji sam dugo tražila. Nimalo me nije zabrinjavala činjenica kada će mi molitva biti uslišana. Znala sam da on najbolje zna kada se mi trebamo prepoznati. Napisala sam mu i pismo u kojem navodim da želim da moj budući suprug prije svega bude zaljubljen u Isusa. Nisam mogla zamisliti život s osobom koja ne ljubi Boga. To je za mene jednostavno bilo nezamislivo.

Zatim dolazi vrijeme svibanjskih pobožnosti gdje odlučujem da ću ih svaki dan obavljati u crkvi i biti na svetoj misi. Početak svibnja, na šesnaestu srijedu u čast svetom Josipu primjećujem jednog momka koji također skrušeno i predano moli. Kroz nekoliko dana dobijem zahtjev na društvenim mrežama te stupamo u kontakt gdje u razgovoru saznajem da se on također molio za svoju buduću suprugu. Molio je za pomoć svetu Ritu, da mu ona svojim zagovorom providi kršćansku djevojku koja ga neće udaljiti od Isusa. Moli za ono što sam ja navela u pismu. Fascinantno, zar ne?! Odlučio se na prvi korak zadnji dan devetnice svetoj Riti, zatim se odlučujemo za prvu kavu na sedamnaestu srijedu svetom Josipu. To je bio i zadnji dan moje 30-dnevne pobožnosti te je ujedno taj dan bio i blagdan Gospe Fatimske. Od samog početka odnos prepun znakova Božje milosti, Njegove prisutnosti gdje nam pokazuje da On sve vodi. Odmah razgovorom dolazimo do odluke da započinjemo vezu, nakon tjedan dana na našem drugom izlasku, koji je na dan svete Rite, počinjemo zajedno moliti, a nakon dva tjedna, odnosno na devetnaestu srijedu Velike pobožnosti odlučujemo se za zajednički post u kojemu ćemo prikazivati žrtve jedno za drugo. Iako smo na samom početku, od prvoga dana osjećamo kao da se poznajemo čitav život i znamo da je taj osjećaj prisutan upravo radi same prisutnosti Boga. Započeli smo svibanjske pobožnosti da se nismo poznavali, a završavamo ju sjedeći jedno pored drugoga puni zahvalnosti. Predali smo ovaj odnos svetom Josipu, dali mu svoje puno povjerenje, da nas i dalje zagovara kod Isusa Krista. Vjerujemo da će uz nas biti u svakom trenutku i dati nam snagu i strpljivost, ustrajnost i vjeru. Kao što sam mu i obećala, dolazimo mu zajedno 10. lipnja na blagdana svetog Josipa Zaštitnika Hrvatske, kada završava Velika pobožnost njemu u čast.

Ovim svjedočanstvom zajedno sa svetom Terezijom Avilskom potvrđujem: „Za koju se god milost moli svetoga Josipa, uistinu će biti udijeljena. Tko ne vjeruje, neka pokuša kako bi se uvjerio.“

Isuse, Josipe i Marijo, darujem Vam srce i dušu svoju!

Sveti Josipe, hvala ti na tolikoj milosti i ljubavi.

Vječno zahvala!

Mihaela