Braćo i sestre, hvaljen Isus i Marija!
Neki novi stanari nas svaki dan okružuju, možda i sustanari, možda susjedi, možda smo istovremeno i jednima domaći, domaćini, obitelj, rod, povezanost, veza. S druge strane, možda, stranci, tuđinci, nepoznanice. Nekada je dom samo bio mjesto boravka gdje bismo možda došli prespavati, nešto pojesti, živjeti svoj svakodnevni život. Danas živimo u vremenu kada se, zapravo svi, zatvaramo u svoje domove. Sve obiteljske proslave, fešte, događanja, gozbe, upravo se događaju iza četiri zida. Domovi nam više nisu samo kule, nego postaju čak i tvrđave, utvrde! Postaju jedan zatvoreni začarani krug. Rekao bih da čovjek živi život poput jedne jabuke nožem podijeljene na dva dijela. Prvi dio je onaj poslovni, službeni, školski, a drugi dio je onaj kojeg imamo i svome tomu, u svojoj kući, a opet u tom domu netko je u kuhinji, netko u dnevnom boravku, netko je u sobi, netko možda na balkonu, svatko živi neki život, svoj podživot. Čovjekovo je temeljno pravo imati svoj dom, imati kuću, imati krov nad glavom. I važno je imati dom. No dom nije samo građevina, dom nije samo prostor, mjesto, adresa življenja. Dom je čitavo okruženje. Dom su ljudi! Dom je ambijent! Dom čovjekov se nalazi u našem srcu! I onda se možemo večeras slobodno ovdje upitati imamo dom, možda dom i ima nas? No, jesmo li mi dom? Koliko je važno imati dom, toliko je važno i postati domom. Postati dio prostora i vremena u kojem ima mjesta za ljude sve. Naš narod lijepo kaže "gdje čeljad nije bijesna ni kuća nije tijesna" i možda se bolje smijati u kolibi, nego plakati u palači, jer nas dom u svom prostoru može zarobiti. Netko sjedi za kompjuterom, netko je pred televizijom, netko ima slušalice u ušima, netko je možda na nekom chat-u online društvenoj vezi. I onda se zapravo pitamo unosimo li dom u svoj dom? Živimo li svoj dom u svojoj povezanosti u relaciji i interakciji s drugima? Zašto sam počeo ovako? Danas nam Crkva ovdje daruje dva čovjeka koja su jako dobro razumjela i živjela stvarnost doma. To je sv. Josip, koji je čim je uzeo Mariju za svoju ženu, po anđelovoj molbi kao Božjem poslaniku, već je imao problema sa smještajem. Marija je bila u visokoj trudnoći. I, vraćamo se danas malo na Božić, na polnoćku. Nisu imali doma! Nisu imali kuće! Za njih nije bilo mjesta niti u ubožnici! Niti u hotelu, niti motelu, ali su našli dom, rekli bismo mi dole u Dalmaciji, u pojati, u prljavoj staji, između magarca i vola, među životinjama. Ali taj dom je bio širok! Bilo je u njemu mjesta i za životinje, ali i za ljude, za kraljeve i za pastire, za dobronamjernike! To znači da je Josip stvarnost svojeg doma živio Božjom linijom, Božjom građevinom, Božjom kućom. I netko je dobro rekao "ne gradi novi kat, primi Isusa kao svojeg stanara i bit će ti dovoljno". Ali istovremeno Isus kada je malo porastao, kada je imao dvanaest godina, kada su ga Josip i Marija pomalo u panici, nedoumici, strahu, tražili, našli su ga među naučiteljima, i, što im je rekao "Pa zar niste znali da mi je boraviti u kući Oca mojega?" A kuću, krov nad glavom, percipiramo kao svoj dom. Sveti Marko kaže jako lijepo "Dom moj, Dom će se molitve zvati!". I duboko vjerujem, da nakon što imamo svoj dom, svoj stan, nije uopće bitno koliko kvadrata, koliko metara površine, kada dođemo u crkvu, tu bismo se trebali osjećati kao kod kuće, kao doma! "Dom moj, Dom će se molitve zvati!" Što to znači? Ja slušam Njega, On sluša mene! Ja gledam Njega, On gleda mene! Događa se interakcija, događa se komunikacija, događa se dijalog! I kada sam maloprije rekao da je netko za kompjuterom, netko za televizijom, moderne komunikacije koja su potrebne da bismo bili bolje i informirani i povezani, da bi nam mudrost i razum i spoznaja rasle, pitanje je koliko napredujemo u komunikaciji? Koliko nas to zbližava? Koliko nas povezuje? Koliko nas ujedinjuje? Zato je Isus rekao "Boraviti mi je u kući Oca mojega!" I ovdje nismo tek neki slučajni koji sjedimo danas, vatrogasci, pa vjernici hodočasnici, jedni pored drugih! Ovdje smo zato što smo braća i sestre, jer znamo da u Njegovoj kući, kako sam Isus reče "u kući Oca mojega", imamo mnogo stanova! "Ako me tko ljubi, čuvat će moju riječ, pa će Otac moj ljubiti njega i k njemu ćemo doći i kod njega se nastaniti!" I, što li je naš dom? Dom Marijin i dom Josipov, nego upravo jedna nastamba, jedna kuća. I zato danas, u ovoj misiji, u ovom dostojanstvu poslanja, ljudske osobe i naših vatrogasaca, nas svećenika i vas profesora, nastavnika, pravnika, prodavača, vozača, studenata, đaka! Vidimo sebe u tom poslanju. U izgradnji doma i Domovine! I vatrogascima posebno čestitam ovaj dan. Netko je dobro rekao "brani i štiti Domovinu kao svoju majku"! A majka je jedna! I oni jako dobro znaju kada se dogodi poplava, vi ste ovdje na četiri rijeke, mi smo dole u problemima požara, koliko je ugrožen ljudski život, ako je ugrožena kuća, ako je ugrožen dom, ugrožen je i čovjek, ali je ugrožen i narod, ugrožena je i Domovina. Zato je Domovina jedna! Zato se Domovina štiti, brani i čuva! Zato postoje različite i različite službe i u crkvi i u državnom sustavu i među narodima. I zato i ljubimo svoju Domovinu kao majku! Zato je i branimo, čuvamo i štitimo na svoj način. I sviđa mi se misao "onaj tko je izdao Domovinu, nije je nikada volio, onaj koji uvijek govori protiv Domovine, tome je Domovina sigurno dala najviše!" A Sveti Josip? Tko je on? Zaštitnik Hrvatskog sabora, time i hrvatskog naroda, time i hrvatske zemlje, time i Hrvatske Domovine. A sveti Florijan, zaštitnik vatrogasaca, upravo onih koji brane Domovinu! A Florijan je bio časnik! Florijan je bio vojnik koji je mogao napredovati u karijeri, izdignut se među svojim narodom za vrijeme cara Dioklecijana! Kažu da ga je Dioklecijan jako volio jer je bio vrlo uman, vrlo sposoban, vrlo spretan u komunikaciji i s ljudima i u rješavanju različitih problema. Ali on je bio kršćanin i kada su mu poslali Aquiliusa, zašto on ne želi progoniti kršćane, on je rekao, pa ja sam kršćanin i spreman sam i ja preuzeti njihovu sudbinu na sebe. I kad su odlučili spaliti ga, oni su se toliko poplašili kad je rekao "kad upalite vatru, doći će ognjena kola, ognjeni jezici i mene će ponijeti u Nebo"! I tada su odustali od njegovog spaljivanja i stavili su mu kamen oko vrata i strovalili ga u rijeku. Što znači zapravo ljubiti Boga, možda više nego Domovinu, više nego narod? Ali ako ljubimo Boga, ljubimo i Domovinu, ljubimo i narod. Netko je dobro rekao "tko ima sretnu kuću, tko ima sretni dom, tko ima sretnu obitelj, tko ima sretno ognjište, ima sretan i narod i Domovinu". I kome su roditelji u obitelji u domu putokaz, svjetionik, taj neće promašiti luku! Ali ako su djeca izvan kuće, ali ako djecu odgaja ulica, tada je roditelje potrebno ponovno slati u školu! I dobro je da su djeca cilj, no loše je kada u odgojnom procesu, izvan doma, izvan obitelji, djeca postanu meta vlastitih nadoknada, vlastitih promašaja, vlastitih neostvarenosti, vlastitih frustracija. Danas ovdje imamo dva ostvarena čovjeka! Sv. Josipa kojemu nije bilo lako, na svojevrstan način prihvatio je iz ljubavi prema Bogu, premda je htio i pobjeći i ne izvrgnuti Mariju ruglu, prihvatio je da bude odgojitelj Isusov i pokazao se kao dobar pedagog, dobar otac ali i dobar muž i dobar zaručnik, rekao bih istovremeno i dobar svećenik u svojoj posvećenosti. Dok sveti Florijan, gotovo tri četiri stoljeća kasnije, pokazao je misiju i što znači i za Gospodina umrijeti i za svoj narod umrijeti i što znači ginuti za svoje ideale, što znači ostvariti cilj u životu! Jer, možda je lako imati djecu? Možda je i lako roditi? Ali teško je biti dobar roditelj, teško je biti dobar otac, teško je biti dobar odgojitelj, kao što je i danas u ovom okolnosti i vremenu i mentalitetu u ovom narodu u Domovini, teško je biti dobar domoljub! Teško je ostati autentičan! Florijan se nije libio, mogao je imati sve. Mogao je imati časti, mogao je imati značke, mogao je imati karijeru! Možda je mogao postati i car poput "dragog" Dioklecijana koji je progonio i našeg svetog Duju, kojeg evo, mi u Splitu, slavimo sada u subotu. No, Florijan je znao da je ovdje dom njegove molitve i da mu je boraviti u kući Oca svojega, a sve drugo da dolazi nakon toga. Ako s Gospodinom kuću ne gradimo, uzalud se muče graditelji! Ako s Gospodinom stražu ne čuvamo, uzalud stražar bdi i doći će netko i u tu će kuću provaliti i tada moraju doći vatrogasci, tada moraju doći svi ne bi li pomogli, ne bi li očuvali, ne bi li obranili! Jer, možda je najmanji problem poplava, možda je najmanji problem požar, puno veći su problemi poplave i požari među ljudima, oni požari koje mi jedni drugima podmećemo iz dana u dan! A Florijan i Josip nisu bježali od odgovornosti! Zašto? Jer logikom pedagogije vodili su se logikom ljubavi. Netko kaže da u Bibliji postoji negdje oko tri milijuna znakova, dakle tri milijuna riječi, trideset jedna tisuća stihova, tisuću sto osamdeset devet poglavlja, za trideset osam sati se može pročitati Stari Zavjet, za jedanaest sati se može pročitati Novi Zavjet koji je nešto kraći, to je znači četrdeset devet sati, to znači dva dana i jedan sat. Ritmom ljudskog govora se Biblija može pročitati za sedamdeset sati i četrdeset minuta. Ovo sve je stalo u devet riječi, ne devet rečenica, devet riječi! "Ljubite jedni druge kao što sam ja vas ljubio!" Ovih devet riječi su bili zajednički nazivnik i Josipu i Florijanu. Zato je Josip u temelju obitelji, svete i ove naše zemaljske kršćanske, a sveti Florijan u temelju vatrogasne obitelji, vatrogasne zajednice i zaštitnik i simbolički i konkretno na svojevrstan način svih nas. Kažu da je najveća bol i najveća patnja čovjek koji proživi opeklinu, koji gori u vatri. Vidjeli ste našega Franju iz Vodica koji ima najveći stupanj opekline kakvo mu je lice i danas. Uspio se živ izvući iz vatre na Kornatima. I najgora i najteža mučeništva su imali prvi kršćani koji su bili živi spaljivani. I danas se događaju takva mučeništva, ne baš tako daleko od nas. Zato nam je potreban i Josip i Florijan. Ali, oni su most! Oni su sredstvo komunikacije, oni su sredstvo relacije do onoga koji je rekao: "Boraviti mi je u kući oca mojega i u kući Oca mojega ima mnogo stanova"! Poput jedne zgrade, poput jedne ogromne zgrade, u njoj ima mjesta za svakoga! "U mome srcu ima mjesta za ljude sve, jer došao si svima, svi da ga zavole!" Evo, neka nas sveti Josip zagovara, hrvatski narod, hrvatsku Domovinu, a sveti Florijan ne samo vatrogasce, njih u prvom redu, ali i sve nas, jer mnoge vatre, mnoga zla nas vrebaju. Dok, istovremeno dobro je prepoznati onu plemenitu vatru u životu! To je vatra Bože ljubavi! Vatra Duha Svetoga, kojem sutra na Uzašašće upravo i počinje devetnica kojom ćemo se posvetiti, jer Kristovo svjetlo, ova Uskrsna svijeća koja odlazi za 10-ak dana je upravo simbol te vječne vatre Duha Svetoga koja gori u nama! Neka se ona nikad ne ugasi! I, ako se ona nikad ne ugasi, sve druge vatre pored nje nemaju nikakve šanse. Sveti Josip i sveti Florijan to najbolje znaju, jer su bili otvoreni poticajima Duha. Čestitam vama ovdje u Karlovcu što imate u srcu svoga grada ovako divnog sveca, a vama vatrogascima što imate i u svome srcu i u svojim vatrogasnim domovina i obiteljima isto divnog sveca, svetog Florijana, o kojem malo znamo. U Splitu je malo više populariziran kroz zadnje vrijeme, jer ova klapa iz Žrnovnice "Sveti Florijan" je toliko, a to su moji prvi susjedi, toliko popularna da je i preko te klape evo i taj svetac postao i kod nas dolje poznatiji, neka nas brani i čuva, Amen!
Propovijed don Jenka Bulića možete preuzeti i poslušati ovdje:
