Ako smo, draga braćo i sestre, pozorno slušali riječi večerašnjeg Evanđelja, onda možemo osjetiti da ono prenosi riječ punu vjere i pouzdanja. Onaj tko vjeruje u Isusa ima udio u životu i u svijetlu! "Ja, Svjetlost, dođoh na svijet da nijedan koji u mene vjeruje u tami ne ostane." Svjetlo je u biblijskoj tradiciji simbol Boga. Svjetlo izražava Božju prisutnost i Božju blizinu. Njegova prisutnost nas dotiče i obuzima nas i onda zatim ide dalje. Isusova riječ zabilježena u Evanđeljima, i nama predana za život, uvijek potiče na razmišljanje o vlastitom životu i ono što se može učiniti bolje da bismo što bolje bili, bili nekako, autentičnije Isusove učenice i Isusovi učenici. Što nam, draga braćo i sestre, večeras po svojim riječima koje nam je predao sv. Ivan u Evanđelju, upravo poručuje naš Nebeski Učitelj Isus Krist? "U ono vrijeme – kao što smo čuli – povika Isus: "Tko u mene vjeruje, ne vjeruje u mene, nego u onoga koji me posla; i tko vidi mene, vidi onoga koji me posla. Ja, Svjetlost, dođoh na svijet da nijedan koji u mene vjeruje u tami ne ostane." Svaki put, kada u Ivanovu Evanđelju Isus očituje svoje uvjerenje i zvijezda je Bogočovjek, s njega se odrazuje neko posebno veličanstvo. Ovdje je to došlo do izražaja kad je Isus povikao i time pokazao kako je u duši silno uzbuđen. Gospodin traži da nas vjera u Njega uzdigne do vjere u Oca jer mu je najviše do toga stalo da proslavi Oca i da nas uvjeri kako je On s Ocem jedno! Isus nije došao radi neke vlastite, ljudske, zadaće nego je poslan od Oca. Sasvim neobično i do krajnosti vjerno je ispunio Očevu volju. Njegova nauka je ponuđena milost vječnoga života. Isus je Svjetlo svijeta. On je Očevo Svjetlo! Svjetlo od svjetla! I kao takav je došao na svijet da rasvijetli sve ljude dobre volje. "I život bijaše ljudima Svjetlo i Svjetlo u tami svijetli i tama ga ne obuze", opet možemo čitati lijepo u Ivanovu Evanđelju. Svjetlo je unišlo u tami. U tami ostaje samo onaj koji ne vjeruje. Nije dostatno samo čuti Isusovu Riječ, nego treba prema njoj i prema tim riječima živjeti. One će nam suditi. Isus sam kaže: "Tko mene odbacuje i riječi mojih ne prima, taj ima tko ga sudi; riječ koju sam zborio, ona će mu suditi u posljednji dan." Gospodin nas uvijek iznova poziva da vjerujemo i da po vjeri živimo. On je ušao u naš život, On nam neprestano govori. I naša je, nekako, sveta dužnost da više nastojimo upoznati Isusa Krista našega Spasitelja i da prema Njegovoj Riječi uredimo svoj život. Ako netko odbija Isusove riječi sam sebi piše osudu, sam sebi je sudac, čuli smo u Evanđelju. Zato, i ove večeri, molimo Gospodina da nam dade milost da nikada ne odbijemo Njegove Riječi, već da ih radosno prihvatimo i da po njima živimo kako bi nam onda po njima zasjalo svjetlo Njegove istine, svjetlo budućnosti, svjetlo Nebeskog Kraljevstva! I, osoba koja nije odbijala Božju Riječ, nego ju je radosno prihvatila, i s njom živjela, svakako je sveti Josip. Ne možemo sada biti, ovdje u Svetištu i to Nacionalnom svetištu svetoga Josipa, a da sada ovo isto Evanđelje ovo što smo razmišljali o tome koliko vjerujemo ili ne vjerujemo Isusovim riječima, da ne zazovemo isto i primjer svetoga Josipa i da nas on pouči da i po njegovom primjeru isto i mi možemo živjeti. Znamo da je on onaj kojem je Bog u snu progovorio i dao mu sigurnost da uzme Mariju za svoju ženu, i da bude Njezinim mužem i Djetetom hranitelj na zemlji. Da, on je osoba vjere! Prihvatio je Božju riječ. Svoj život usmjerio je po njoj, živio s njom i bio uz Božju Riječ (ovdje pisana velikim slovom) koja je Tijelom postala, koja je bila tako blizu i opipljiva. Svakim je danom sve više i više upoznavao tu Božju Riječ, Isusa, i s Njim, i s Marijom gradio dane svoga života. Sigurno nije bilo lako u životu, ali uvijek se oslanjao na Boga i Njegovu Riječ jer je imao povjerenja u Stvoritelja kao što je i Stvoritelj imao povjerenja u njega, te mu je povjerio brigu za svoga Sina i Njegovu Majku. Josip, povjerenje uzvraća povjerenjem! Josip vjeru, uzvraća vjerom! I zato nam je uvijek neiscrpan primjer i za naš život i za naš odnos s Bogom i s Njegovim Sinom! I bez riječi on govori! Sveti Josip je primjer duboke i odane vjere u Boga. Ona nije neki dodatak u njegovu životu, nego prodire u samu srž njegova života i potpuno ga zahvaća. Josipova vjera dopušta Bogu da mijenja njegov život! Život s Marijom, pa onda odlazak u Betlehem, pa onda život s Isusom, pa onda opet bijeg u Egipat, pa dolazak, samo su neki od zapisanih vidljivih dokaza Josipove vjere. Josip nas poučava da povjerovati Bogu ne znači osigurati spokojan život, nego dopustiti Bogu da se i po nama ispuni povijest spasenja! Nismo povjerovali Bogu zato što vjera daje sigurnost i ljepotu, nego zato što vjera životu daje smisao! S takvom vjerom u Boga sveti Josip je mogao vjerovati i u sebe. Njegova vjera u sebe temeljila se na njegovoj vjeri u Boga. Kad je povjerovao Bogu, onda je vjerovao u Boga koji od njega traži pomoć i koji ga moli za suradnju. Povjerovao je Bogu koji je njemu prvi povjerovao. Josipova vjera u Boga nužno traži da sebe i svoj život sagleda na drugačiji način i da pun vjere krene u ostvarivanje Božjeg povjerenja. Josip je trebao prihvatiti svoj život kao posebnu milost i posebno poslanje. Primjer svetog Josipa nas potiče da povjerujemo u sebe i da sagledamo svoj život iz perspektive Božjeg povjerenja u nas. Bog nas je htio! Bog nas voli! Dao nam je život u jednom određenom vremenu na određenom prostoru. Dao nam je i određene talente kako bismo bili svjedoci Njegove ljubavi i blizine i to ne samo u nekim posebnim trenucima nego i u onim čistim obično svakodnevnim događajima našega dana, svakoga dana. I, sada, osim što je sveti Josip imao vjeruju u Boga, jel tako, imao je vjeru u sebe, a onda sveti Josip je imao vjeru i u druge. Njegov život i sve ono što se događalo s njime, dakle, i u Betlehemu, i u Nazaretu, Jeruzalemu, Egiptu, nije moguće razumjeti bez njegova dubokog povjerenja u druge ljude. Prije svega, tu je vjeru pokazao u njegovu zaručnicu Mariju, u njezino začeće, dakle, po Duhu Svetom. Dobro nam je poznata Josipova tjeskoba i san dok je tražio onu istinu, no, kada je povjerovao Bogu i darovao vjeru Mariji, nestalo je muka, a razbistrila se onda istina te je donijeta i ona ispravna odluka, znamo što se onda dalje događalo. Dopustimo i mi, draga braćo i sestre, da po primjeru i zagovoru svetoga Josipa i u nama umnoži vjeru u Boga, vjeru u sebe i vjeru u drugoga čovjeka! Josipe, brižni čuvaru Isusa i Marije, ponizno te molim za pomoć, da i ja, u svim trenucima života, imam vjeru poput tebe! Od onog trenutka kada je Bog uslišao i ušao u tvoj život s predivnim, ali zahtjevnim poslanjem, pokazao si nepokolebljivu vjeru! Ta je vjera hranila tvoje dane i noći! Ta je vjera rješavala situacije koje su u ljudskim očima izgledale nerješive! Ta je vjera pronalazila Boga i onda kada si osjećao da nećeš moći odgovoriti izazovima koji su dolazili, jedan za drugim. Ta je vjera pokazivala uvijek pravi put! Takvu vjeru želim imati i ja! Molim te, sveti Josipe, Josipe vjerni, pomozi mi da i ja jednom čujem Stvoriteljeve riječi, koje će radosno potvrditi da sam vjerom na zemlji postigao vječnost u Nebu, Amen!
