Draga braćo i sestre, dragi hodočasnici u ovo Svetište svetog Josipa!
Evo nas i danas ovdje, nalazimo se u Vazmenom, Uskrsnom tjednu. Ovo je osmina do Mladog Uskrsa, do Bijele nedjelje, do Nedjelje Božanskog milosrđa i svaki dan, evo, sveta čitanja koja su nam dana podsjećaju nas upravo na onaj prvi i najveći, najradosniji događaj, a to je uskrsnuće Isusa, uskrsnuće Sina Božjega. I zato evo i danas upravo, dok smo onako već u početku te Korizme, možda zvali, evo, ovdje župnika u Svetište da vidimo evo najprije, o Glasniku svetog Josipa, onda koje su to, evo, devetnice, odnosno ovih srijeda što se odvijaju, kako se to narod ovdje skuplja i mi, evo, iz Davora odlučili doći upravo baš ove srijede. I, evo, Evanđelje o Emausu! Često puta svećenici, redovnici, redovnice, onako izvan, evo, onih ispovijedi pa od Cvjetnice, Svetog Trodnevlja, Uskrsa, ovaj tjedan malo onako žele poći negdje u osamu, malo susresti se sa svojim prijateljima, svećenicima, s rodbinom, otići kod svog oca i majke, evo, biti malo u onom obiteljskom druženju gdje ne može biti za blagdan. I, naravno, evo sada Emaus! Pjevači i evo i hodočasnici još nas šezdesetak koji smo danas došli ovdje, kad sam, evo, nekako uzeo današnju Božju Riječ i čitam, pa mi se nalazimo upravo na tome i u tom putu. Što se dogodilo na Uskrs, apostolima nije bilo jasno. Ženama koje su došle prve na grob, bile su zbunjene, ali mnogi koji su Isusa gledali kao Mesiju i Spasitelja, bili su tužni i žalosni jer vidjeli su ga na Veliki Petak, umro je, položen je u grob i više nema ništa! Nitko do sada tko je položen i zatvoren u grobu, tijelo umrlo, dah, duh je izašao iz njega, više povratka nema! Ona grobna ploča ili kamen kod Isusa, navaljen je upravo na to i ostaje sve u tišini, u tami. I kako i oni kad su čuli On je živ, kad je se pokazao Mariji, iza toga, idi javi mojim učenicima neka pođu u Galileju ondje će me vidjeti, ali u njima još uvijekstrah i nevjerica! Gdje je taj Gospodin? Gdje je taj Isus sada? I ova dvojica učenika bježe, mogli bi reći, i vraćaju se svojim kućama, jer svi su se oni bojali da će završiti kao Isus. Znali su i da su oni njegovi učenici i da u strahu, evo, apostoli u dvorani Posljednje Večere mole i čekaju da li će Isus doći. Ova dvojica kreću svojoj kući. Ali oni u srcu nose tu vjeru, nose taj znak. Još uvijek je sumnja u njima. I zato je baš Isus tako na putu dolazi, ali prepoznati Ga, kaže njihovim očima, nije bilo moguće jer Isus više nije zemljanin, više nije smrtnik, On ima ovo naše ljudsko tijelo kao što je prije toliko toga učinio dobra, ozdravljao, liječio, govorio, a sada je Proslavljen! Uskrsnuli! Sada je u slavi Očevoj! Sada je Njegovo tijelo ono moćno, ono snažno duhovno koje će od tog Uskrsa, privlačiti, evo ljude 2000 godina, upravo Ocu Nebeskome, privlačiti samom Riječi, ali još više, onaj Veliki Četvrtak, ona Posljednja večera bit će znak skupljanja prve zajednice i blagovanja Njegovog tijela. I, zato, evo, On tako dolazi: "Što ste tužni? O čemu razmišljate? O čemu raspravljate?" A, oni: "Pa, Gospodine, znaš, onog Isusa su razapeli, a mi se nadasmo da će On spasiti i otkupiti!" Mislili su oružjem, ratom, moću, svim silama ljudskim u kojim se može nešto postići. A On kaže, upravo govori im, od Proroka svih počeše im tumačiti što ima u Pismima, što ima o Njemu, a oni slušaju jer ne razumiju, ali upijaju te riječi i kad se približila večer, On je htio dalje, a oni su ga molili: "Ostani s nama!" I tada, kad je Isus sjeo za večeru, kad je razlomio kruh, i odjedanput njima, ne samo da su vidjeli očima, nego progovorila je duša, progovorilo je srce: "Ovo je taj Gospodin, ovo je Isus" Njega više nema! I oni žurno se vraćaju, idu navijestiti tu Radosnu vijest, pa i mi smo ga vidjeli i mi smo doživjeli tu radost, Petar, Ivan, svi apostoli, žene, čekaju neku novinu, neku riječ. Evo, Isus će, braćo i sestre, 40 dana još ukazivati se apostolima davati im posljednje upute, posljednje opomene, davat će im snagu koju će primiti po silasku Duha Svetoga, da ono evo što mi danas slušamo, u čemu mi danas sudjelujemo, u čemu imamo udjela i djela, mi smo ti učenici! Isto onako kao što su Petar i Ivan išli u hram, znali su da je bilo teško i da su već dobili i batine, i da će, evo, drugačije postupati, ali oni smjelo idu i govore o Isusu. On je taj koji je živ! On je taj koji govori! Ušao je u dušu i srce! To se ne može izbaciti. I kad su ulazili u hram sjedio je jedan prosjak, koji uvijek evo prosi i moli, hodati ne može, neku milostinju će možda i dobiti. I, kad je njih zamolio, šta kažu oni: "Mi nemamo srebra i zlata, ali što imamo, u Ime Isusa Krista Nazarećanina, ustani i hodaj! Ustani i hodaj!" I danas, braćo i sestre, to se i na nas odnosi! Došli smo, možda, moliti evo svetog Josipa danas mnoge nakane koje već u krunici i pobožnosti smo izrekli, mnogo u ovoj svetoj misi stavit ćemo na ovaj oltar i žrtvenik, nakane koje nosimo u svojim mislima, u svom srcu. Ali što Isus nam govori? "Ja te ozdravljam! Ja ti dajem snagu! Ja ti dajem milost! Ne budi plašljiv, niti bježi! Ne budi kolebljiv i ne sumnjaj, nego, vjeruj!" To je ono što nam je došlo po Svetom Krštenju, što nam dolazi po Svetoj Krizmi, a najviše po sakramentu Ispovijedi! Kad smo očišćeni od svega onoga što nas, znači, priječi da budemo djeca Božja, da budemo bolji, da promijenimo svoje živote, znači sve ono što je u nama nevaljalo. I, odjedanput, ja sam novi čovjek! Ja sam Isusov učenik! Apostol Njegov! U ovom vremenu, svijetu, u kojem mi danas živimo, i zato, ne samo službenici oltara, redovnici i redovnice, nego i vi koji slušate ove večeri, snaga Duha u svima nama djeluje. Mi moramo biti danas snažni i jaki, mi Isusa prepoznati moramo u Svetom Pismu, u Božjoj Riječi koja će nam davati lijek za sve naše probleme! Da li imate Sveto Pismo, Bibliju? Da li je otvoreno? Da li se čita? Da li tražim nadahnuće nad tom Božjom Riječi? Ili je danas televizor, kompjuter, internet, fejs, danas druga štampa i novine, važnije su kupiti i pročitati i one najcrnje vijesti koje mi danas imamo na žalost i koje o tome sve nekako ovisi i sve to komentira i lako je o drugom čovjeku danas nešto reći ružno, ili ga optužiti ili drugačije, evo već je to, uh, to je bum danas! A Božja Riječ? Zar je ona zaboravljena? E, da, vrati se na početak. Vrati se u smisao naše kršćanske vjere! Vrati se, evo, ono jedan dan otvori bilo koju stranicu, pet minuta, deset minuta, pročitaj i shvatit će ćeš, kao i ova dvojica učenika, pa, gorjelo nam srce kad je On to govorio i tumačio! Tako i danas! Ako smo u toj snazi i u toj vjeri života kojom koračamo ovom zemljom i da ne mislimo da je meni samo najteže, da ja moram proći, možda i nosit kao Isus najteži križ, da danas moja djeca ne valjaju, moj muž, moja supruga, pa na kraju u ovoj župi ne valja, možda i ovaj svećenik ne valja, onaj političar, sve je, znači, negativno! Pa, ne budimo ti ljudi pesimisti, ne budimo ti ljudi koji padaju! Nego, snagom Duha i snagom Božje Riječi, mi idemo na još jedan savršeni izvor, a to je lomljene kruha! To je Sveta misa! Ovih dana vjerujem i u svim našim župama da je bilo naroda, da je bilo vjernika, onih koji su, evo, prilazili i kod svete Ispovijedi, ali isto tako i na Veliki, možda, Petak, ljubiti križ Kristov, možda i slaviti Uskrs nedjeljnom svetom misom. Da li će to postati nam svaki dan, da li će biti svaka nedjelja svečanost lomljenja kruha, jer to je duhovna snaga od koje mi živimo! I kad primimo Ga, znači, onu malu, posvećenu hostiju, primam Krista u svoje tijelo! On mi želi otvoriti oči, a još više moje srce za ovaj svijet i ovo vrijeme u kojem ja živim, da uvidim koje je moje zvanje i poslanje u ovom vremenu u kojem ja danas jesam. I, ako tako, evo, braćo i sestre, puni vjere i Duha Svetoga, ali još više obraćeni, ali u onome dobrome, u onom plemenitom, s onom nadom i vjerom i ljubavlju kojom moramo proći ovom zemljom, pa naša zemlja, ovaj grad, naše župe i sela, bila bi blagoslovljena, bila bi radost i ponos što tamo živimo, što jesmo vjernici, kršćani, katolici, koji u takvom duhu i takvom zanosu trebamo Isusa slaviti! Isuse, evo nas, mi prolazimo također Emaus, jedan život i životni put! Početak je znamo rađanje, primit je, evo, dar od naših roditelja i dan nam je za sve ono što nas oni žele usmjeriti, odgojiti i uzdići, ali evo kako više stasamo sve više se bliži čas naše zemaljske smrti. Tren je samo ovog života ovdje na zemlji! Da li sam, evo, dovoljno dao Bogu, a još više onda poklonio svojim bližnjima, s onima s kojima živim i radim, da, evo, u tome mogu osjećati da znam, evo, tako ispunim svoje kršćansko poslanje kao vjernika, da se nikad ne bojim i ne stidim! Jer, kad su Ga upoznali u Riječi, kad su Ga vidjeli u lomljenju kruha, vratiše se i Jeruzalem i ničega se nisu bojali! Tako i mi! Ove večeri vraćamo se svojim domovima, svojim kućama, ničega se ne bojmo, jer smo preporođeni na sliku tog Uskrsnulog Krista koga, evo, želimo slaviti i hvaliti svaki dan svog zemaljskog života, jer, On nas jača, On je ta snaga i milost na ovom zemaljskom putu! Isuse, evo, hvala Ti što si nas i ove večeri okupio u ovoj dvorani gdje slavimo Tvoju svetu žrtvu, gdje želimo, evo, blagovati Tvoje presveto tijelo, budi nam hrana, budi nam snaga i putokaz na ovom zemaljskom putu, ne daj da nikada da skrenemo, da sustanemo i odustanemo, nego, vodi nas naprijed jer si svojim svetim križem blagoslovio ovu našu zemlju, a još više svojim uskrsnućem dao nam svima nadu da može biti bolje i drugačije! U tom nas povedi u ono što nas čeka sutra gdje se predajemo, evo Isuse, zajedno s Tobom, u Očeve ruke, i pogotovo Oca Milosrdnoga čiju godinu slavimo i vjerujemo da kao takvi, evo, možemo jednoga dana doći i u ono Vječno Kraljevstvo na nebesima! Tako neka bude,
Amen!
Propovijed vlč. Gorana Kovačevića možete preuzeti i poslušati ovdje:
