Homilije

Deseta srijeda Velike pobožnosti svetom Josipu, 23. ožujka 2016. – homilija mons. Antun Sente ml.

Draga moja braćo i sestre, dragi štovatelji svetog Josipa! I ove desete srijede, kao što smo to običavali i prijašnjih devet, uvijek čitamo ona čitanja, one biblijske odlomke, koje crkva u taj dan stavlja pred nas, pa to činimo tako i večeras na Veliku srijedu. Ovih dana do Velikog petka, zapravo u Evanđeljima osluškujemo događaje koji su se dogodili neposredno. Ovo se sve događa na Veliki četvrtak, sutra ćemo čuti onaj drugi dio kada je u stvarnosti dogodila se pashalna večer.

Draga moja braćo i sestre, dragi štovatelji svetog Josipa!

I ove desete srijede, kao što smo to običavali i prijašnjih devet, uvijek čitamo ona čitanja, one biblijske odlomke, koje crkva u taj dan stavlja pred nas, pa to činimo tako i večeras na Veliku srijedu. Ovih dana do Velikog petka, zapravo u Evanđeljima osluškujemo događaje koji su se dogodili neposredno. Ovo se sve događa na Veliki četvrtak, sutra ćemo čuti onaj drugi dio kada je u stvarnosti dogodila se pashalna večer. Da bismo razumjeli o čemu se ovdje zapravo radi, dobro je da zavirimo u prošlost. Naime, Isus moli učenike da organiziraju Pashu. Ta prva Pasha, ili prva pashalna večer, dogodila se još u Egiptu, nakon što su 400 godina Izraelci proboravili u egipatskom ropstvu, istina, prvih godina dok je onaj Josip doveo ih u Egipat, onaj koji je tumačio snove faraonu, dok je on bio živ, Izraelci su živjeli u blagostanju, ali vrlo brzo su se Egipćani okrenuli protiv Izraelaca i pretvorili ih u svoje roblje. I Bog je čuo njihov vapaj i odlučio je, kako nas izvještava Biblija, omekšati srce faraonovo, ali to baš i nije išlo jednostavno i lako, nego kroz deset zala koja su pogodila Egipat, ipak je faraonovo srce omekšalo i pustio ih je van. To deseto zlo koje je pogodilo Egipćane zove se smrt prvorođenaca. Bog je odlučio, da onaj koji Boga neće slušati imat će smrtnu kaznu. Svaki prvorođenac, u Egiptu tadašnjem, koji nije bio zaštićen krvlju jaganjca, umro je. Židovi su to znali i i oni su se pripremili, pa su onda zaklali janje, godinu dana staro bez mane i tom krvlju namazali dovratnike i nadvratnike i time zaštitili svoju kuću od anđela smrti. Egipćani to nisu znali i dogodila se smrt, pa čak i faraonovog prvorođenca. I Židovi su se kasnije, i još dandanas do današnjih dana sjećajući se na taj događaj, na to kako ih je Bog zaštitio od smrti s jedne strane, i izveo iz egipatskog ropstva u slobodu s druge strane, i dandanas, rekoh, slave Pashu. I to nije samo sjećanje što se nekada dogodilo, nego i danas prizivanje Boga u svoj svakodnevni život, da ih i dalje oslobađa, ali sada ne više od tjelesne smrti, nego vječne smrti i da ih i danas izvodi iz ropstva, ali ne više egipatskog, nego grješnog duhovnog ropstva. Isus tu pashalnu večer na posljednjoj večeri, pretvara u svetu misu. Na neki način organizira nešto od čega će Crkva, svaki vjernik, živjeti. I naše večerašnje okupljanje ne bi imalo smisla da u središtu nije živi Bog pod prilikama kruha i vina. To je sada naša nova Pasha. I Isus to organizira i moli učenike da mu u tome pomognu. A jedan od njih, jer više nije bio usmjeren na Gospodina, nego na neke svoje vlastite prohtjeve, svoje interese, uopće ne doživljava o čemu se tu događa, nego smišlja kako će zaraditi nešto novaca i prodati Gospodina. Možemo li takvo djelovanje primijetiti i u našim životima? Osobito vi, dragi članovi, različitih zajednica i društva?  Siguran se da se nije dogodilo jedanput slučaj dok ste vi govorili o nekim bitnim stvarima za zajedništvo, za izgradnju društva, da se uvijek pojavila neka osoba koja je gledala samo svoj interes. Siguran sam da svaki član određene obitelji je doživio dok ste se vi trudili graditi obiteljsko zajedništvo, da je netko gledao samo svoje interese i tražio samo svoja prava. Evo to je to je doživio Isus Krist dok apostolima povjerava stvari od kojih će se živjeti cijelog svemira, cijele vječnosti, Juda razmišlja o nekom svom interesu. Drugi dio ovog odlomka Evanđelja govori o odnosu Isusa Krista i samog Jude. Na neki način objavljuje im to što će se dogoditi, objavljuje da će ih jedan od njih izdati, otkriva to. Oni koji su s Bogom, uvijek su prosvijećeni! Čovjek koji se druži s Bogom, uvijek spoznaje što mu je činiti i gdje je izvor problema! Tako i Isus otkriva izdajicu. Slično prolazi i sveti Josip, kojega ovih srijeda na poseban način častimo. Mi štujemo Boga, Isusa Krista, ali zagledani u svetog Josipa, otkrivamo smjernice za naš život i učimo kako bismo mi trebali hoditi i živjeti i neke Josipove postupke pokušavamo prereći ili protumačiti za svoj životni hod. Možemo reći da se Josip našao u sličnoj situaciji kada mu je Marija objavila da je trudna, a znao je da nije bio s njom. Nije znao kako to razriješiti, ali evo, u snu mu se javlja anđeo, Božji poslanik, koji mu otkriva istinu da ne treba bježati, nego da treba uz Mariju ostati. Mogli bismo sada, kroz povijest vjerničkog naroda, razmišljati i prezentirati brojne velikane povijesti koji su upravo tako, u tim kriznim, teškim situacijama, uronjeni u molitvu, zagledani u Boga ili nekog sveca, pronalazili prave odgovore i znali povući prave poteze i spasili zajednicu, možda čak i čitav narod. Jedan od njih, svakako je i naš blaženi Alojzije Stepinac. I on se u svome sužanjstvu puno puta pitao je li čini dobro. Znate što ga je najviše morilo? Da li njegov tako čvrsti stav jest uzrok brojnih progona pa i brojnih zatvaranja i ubojstva jer ondašnja vlast da bi, da tako kažem, omekšala taj tvrdi stav blaženog Alojzija Stepinca, često su mu jasno dali do znanja i kada su nešto tražili od njega, a on niti milimetar nije htio popustiti, kako je to često sam volio kazivati, upravo pred njegovim očima zatvarali svećenike, redovnice, čvrste vjernike, sudili ih, osuđivali ih, blatili ih svakakvim neistinama, pa čak i ubijali ih. Osjećao je veliku odgovornost, ali je znao, upravo uronjen u molitv, u Boga, u blizini Božjoj, da to zapravo su samo smicalice, da ti koji ne drže do čovjeka ne drže niti do Boga, odnosno koji ne drže do Boga ne drže niti do čovjeka i da bi to oni ovako ili onako, na ovaj ili onaj način učinili. Upravo ljudi u zajedništvu s Bogom znaju otkriti kojim putem treba ići i što treba činiti. Zato smo se i mi večeras ovdje okupili pri svetom Josipu koji je upravo tako uronjen u Boga, u Božjoj blizini, spoznao da treba uzeti Mariju za ženu svoju, da treba s njom poći u Betlehem, da iz Betlehema se treba skloniti, zanimljivo u isti onaj Egipat, od kuda su iz čijeg ropstva su njegovi preci izašli. I da tamo gdje je nekad njegov narod bio porobljen sad on traži spas za Spasitelja svijeta, potomka njegovog naroda. Znao ga je i skloniti i ponovo vratiti u Nazaret, poučavati dok ga nije osposobio da može dalje rasti u dobi i milosti, dok nije se navršilo vrijeme kako bi svima nama objavio Radosnu vijest. Tako i mi, večeras ovdje kod svetog Josipa, u toj neposrednoj Božjoj blizini znat ćemo snažnije razlikovati duhove i prepoznati što nam je činiti za dobrobit i za naše osobno spasenje, za članove naše obitelji, za naša društva i zajednice, naš grad i cijelu nam Domovinu Hrvatsku. Neka nam upravo to promatranje svetog Josipa i Gospodina Isusa Krista bude jedno novo ohrabrenje, osvježenje u našem životnom hodu do konačnog Uskrsa, Amen!

Propovijed mons. Antuna Sentea ml., rektora Nacionalnog svetišta svetog Josipa, možete preuzeti i poslušati ovdje:

Čitaj dalje

Rektor Lakušić o obnovi zagrebačke katedrale u Josipovu svetištu u Karlovcu

Misa zahvalnica za Molitveni hod

Župni listić 15. nedjelja kroz godinu 14.7.2024.