Homilije

Svetkovina svetog Josipa, večernja sveta misa, 19. ožujka 2016. – homilija fra Petar Klapež

Braćo i sestre, dragi štovatelji svetoga Josipa.  Naši su  pređi  svetoga Josipa već davne 1687. godine odabrali za svoga nebeskog zaštitnika, zaštitnika Hrvatskog kraljevstva. Posebno smo Bogu zahvalni što je blagopokojni kardinal Franjo Kuharić upravo ovu vašu crkvu svetog Josipa proglasio Nacionalnim svetištem svih Hrvata.  Stoga svima nazočnima u ovom Nacionalnom svetištu i svima koji su povezani s nama putem elektroničkih medija čestitam Dan hrvatskog nebeskog zaštitnika, svetoga Josipa.

 Braćo i sestre, dragi štovatelji svetoga Josipa.  Naši su  pređi  svetoga Josipa već davne 1687. godine odabrali za svoga nebeskog zaštitnika, zaštitnika Hrvatskog kraljevstva. Posebno smo Bogu zahvalni što je blagopokojni kardinal Franjo Kuharić upravo ovu vašu crkvu svetog Josipa proglasio Nacionalnim svetištem svih Hrvata.  Stoga svima nazočnima u ovom Nacionalnom svetištu i svima koji su povezani s nama putem elektroničkih medija čestitam Dan hrvatskog nebeskog zaštitnika, svetoga Josipa.

Tijekom cijele ove jubilarne godine milosrđa Gospodnjega, kao vjernici, na svim svetim mjestima uzdižemo molitvu Bogu za našu hrvatsku Domovinu, u zajedništvu ili sami, moleći na nakane koje se tiču svih ili pak stavljajući pred Gospodina pojedinačne zahvale i potrebe.

Ipak, na dane kao što je današnji, kada se spominjemo zavjeta hrvatskoga naroda kroz povijest i svih koji su svojim zalaganjem i žrtvom drugima stvarali prostore pravednosti i slobode, ova današnja molitva ima posebno značenje. Upravo ovo nacionalno slavlje pokazuje i kolika je istinska čežnja u nama dok molimo pojedinačno,  jer osobna molitva uvijek teži prema zajedništvu, prema molitvi koja se stapa u prepoznatljiv govor braće i sestara u vjeri. Molitva oblikuje zajedništvo, jača jedinstvo, umanjuje sebičnost i otvara nas za potrebe bližnjih.

Današnji blagdan ovdje u Karlovcu, baš u ovoj crkvi svetoga Josipa, također pred nas stavlja vrijednosti koje danas ne smijemo previdjeti. Dolazeći u ovu crkvu, svi Hrvati trebali bi biti ponosni na ovo Nacionalno svetište svetoga Josipa.  Naši su pređi znali da jezgra zajedničkoga življenja i snaga zalaganja izvire iz vjere te da je važno cjelokupni život, poput svetog Josipa, živjeti u odgovornosti prema vrijednostima vjere. To je važno znati i kada se suočavamo s ljudskim slabostima i kada vidimo odstupanja od izvora koja su nastala zbog ljudske grješnosti. Današnjom svetkovinom štujemo svetoga Josipa, jednog od najznačajnijih Božjih suradnika na njivi spasenja ljudskoga roda, premda je dobrim dijelom naše svete povijesti ostao u drugom planu, na mjestu koje mu je Bog namijenio uz presvetu Djevicu. No premda je Josip ostao u drugom planu u odnosu na Djevicu Mariju, on nije ostao u njezinoj sjeni, nego naprotiv on je njoj priskrbio zaštitu od napada i progona plaštem svoje pravednosti.

On je njoj i njezinu Sinu pružio sjenu osvježenja na povijesnoj sceni, da ih ne sprži vatra i bijes ovoga svijeta koji se obarao na utjelovljenoga Božjeg Sina. Samo ova činjenica i istina je dostatna da otkloni sumnje sumnjičavaca u važnost svetog Josipa, u njegovu čestitost i odnos prema zaštitniku svete Djevice i čuvaru Sina Božjega.

Ljudski život se živi između onog što možemo zvati krutim, a nekad i okrutnim, realizmom i onog čemu bi mogli dati ime duhovni idealizam koji ponekad poprima sanjalačka obilježja. Što smo više uronjeni u zemaljsku realnost, to više gubimo duhovne ideale, ciljeve i stremljenja koji su ipak nositelji ove zemaljske stvarnosti. Što smo više posvećeni zemaljskim planovima i ostvarenjima, to smo prizemljeniji, manje razmišljamo po Božjem i manje imamo stvarnih snova koji mogu nositi naš život idealizmom i neprolaznim uvjerenjima. A onaj tko nema Božju misao niti razumije Božje naume, kad nadođu poteškoće, dvojbe i sumnje, griješi i povlači krive poteze i protiv Boga i protiv ljudi, jer, neupućen, prosuđuje isključivo na ljudski način. Nešto slično opisuje i današnje Evanđelje stavljajući nam u prvi plan životnu dramu i kušnju koju je proživljavao sveti Josip, Marijin zaručnik, koji je stjecajem okolnosti izbliza pratio sva događanja vezano uz rođenje našeg Gospodina. Za pretpostaviti je da je, kad je upoznao Mariju, bio sretan što je našao sebi za zaručnicu jednu čestitu i pobožnu dušu s kojom je mogao dijeliti svoja duhovna i vjerska uvjerenja, što nije uvijek bio slučaj sa svakim. Josip je bio sretan što je u Mariji pronašao idealnog sugovornika, jer je ona razumjela ono što je on osjećao kao čestit i iskren vjernik predan Bogu, kao što je i on jako dobro shvaćao njezinu želju da se Bogu potpuno posveti.

Upoznao je osobu s kojom je mogao dijeliti svoju ljubav prema Bogu, s kojom je mogao sanjati Božje spasenje svom narodu i s kojom se mogao i sam potpuno Bogu posvetiti, što je bio veliki milosni dar. Doista on nikad nije pretpostavljao da je bračni život stvarnost koja se živi tek tako sama po sebi, kao da je moguće živjeti bez Boga, kao da je nebitno kakvi su vjerski osjećaji i spoznaje među zaručnicima. Jer kao i danas, tako je bilo i nekada, često se dogodi da vas ismiju kao sanjara ili odmahnu rukom kad nekome treba prenijeti iskustvo Boga, spoznaju da je On neizmjerno važan u životu, pa važniji čak od samoga života i braka, upravo jer je izvor i jednoga i drugoga. Upravo jer je toliko bio oduševljen njezinom osobnošću, Josipu je moralo teže pasti kad je vidio da je Marija trudna. U kolikoj je mjerio bio sretan kad ju je upoznao i zaručio, sad je morao biti još više razočaran i povrijeđen. Ta spoznaja je u njemu izazvala pravu tjeskobu. Nije mu bilo žao što je vjerovao u jedan životni ideal, premda ga je ražalostilo što je ostavljen na cjedilu. Unatoč svemu ipak je imao toliko prisebnosti i snage duha, da je odlučio reagirati sukladno Božjim odredbama i Božjoj misli. Premda je Marija izigrala njegovo povjerenje, kako je tada mislio, to nije bio razlog da on izigra Božje, pa je zato odlučio da je potajno otpusti, a da joj on ne naudi, niti da bude uzrokom mogućega zla koje ju je moglo zadesiti kad se otkrije njezina trudnoća.

No ovakav svet i pobožan čovjek koji se vodio Božjom mišlju, koji je bio zavrijedio, poradi svoje pravednosti, biti skrbnikom Prečistoj Djevici i Sinu Božjemu, primio je pomoć s neba, te je po anđelu Gospodnjem došao do spoznanja cijele istine o onome što se dogodilo. Mužu tako uzvišena duha Bog je otkrio svoj plan u punini, te ga pozvao da surađuje na njegovu ostvarenju, što je Josip spremno i učinio. Spoznao je do kraja Božje naume, te je prihvatio jamčiti svojim životom njihovo ostvarenje na zemlji, a Bog mu je kao nagradu podario prisutnost i blizinu neoskvrnjene Djevice i svoga Sina. Tako je Josip dobio milost koju je tražio. Želio je zasititi glad i potraživanja svoga duha Božjom prisutnošću, što mu je Bog udovoljio na tako jedinstven i čudesan način. Shvatio je da su njegove želje za Bogom i traženja Božje pravednosti na zemlji imale smisla, te da su došle do svog konačnog ostvarenja, ne zaobilazeći ni njega poniznog i čestitog Božjeg slugu. Postalo mu je jasno da se njegovi snovi i ideali ostvaruju, premda je morao proći kroz kušnju. Jer je sanjao Božje snove na zemlji, Bog ga nije ostavio u trenutku tjeskobnih promišljanja i dvojbi, u kojima je i dalje snovao sukladno iskustvu Božje pravednosti, a ne svojih ljudskih uvjerenja.

Upravo dok je snovao kako Mariju potajno otpustiti Bog mu je u snu dao vijest i svijest o svome božanskom planu, u kojem je prepoznao ispunjenje ne samo svojih, nego i snova cjelokupnog čovječanstva. Zato jer je bio muž pravedan i neporočan, Bog ga je i izabrao, te mu je dao za nagradu najveći dar, osobu s kojom je mogao dijeliti svoje životne ideale i snivati Božje snove.

A nakon što je razriješio svoju tjeskobu, osjetio je neizmjerno olakšanje i duboku radost što je mogao prigrliti k sebi tako uzvišeno biće kao što je bila Marija i što je mogao biti skrbnik onome koji će biti Emanuel – s nama Bog. U situaciji u kojoj se našao, odnos prema Mariji za Josipa je najprije bio ljudsko pitanje, a tek nakon toga i božansko.

No on je pokazao da je imao božanski obzir prema ljudima, te je potom mogao prihvatiti nakon viđenja u snu da je to doista Božja stvar. Njegova vizija, kao i stav prema ljudima počivali su na njegovoj pravednosti, koja nije samo ljudska kategorija, nego prije svega božanska. Josip je izbjegao ljudsku naprasitost i brzopletost. Nije se upuštao u osuđivanja ljudi, pa i kad je osobno mogao biti povrijeđen onim što se dogodilo, nego je snažno prianjao uz Boga i njegovu volju, tako da je kao nagradu dobio da može u svoj dom udomiti Božjeg Sina.  Poput Josipova života i naš život nipošto nije lagana šetnja, nego često mukotrpan hod. Nerijetko smo pritisnuti bolima, umorom, sumnjama do te mjere da osjećamo težinu prijetnje opstanku i da osjećamo u sebi napuštenost. Izabrani je narod, u svojim najtežim trenutcima progonstva i poljuljane nade mislio i govorio:  "Gospodin me ostavi, Gospod me zaboravi"(Iz 49,14). Zar je ta rečenica strana ljudima u Hrvatskoj?  Zar je nismo u doba nasilja nad Domovinom toliko puta čuli? I u ovo se vrijeme čini kao da društvo zahvaća osjećaj bespomoćnosti pred onim što se događa, s mnoštvom nejasnoća koje teško dopuštaju da se osjeti Božja ljubav, koja nadilazi bilo koju zemaljsku ljubav.

Ali, braćo i sestre, danas ne bismo smjeli u svojim molitvama preskočiti pitanje, jesmo li mi ostavili i zaboravili Boga? Bog od nas očekuje, kao što je to očekivao i od svetog Josipa vjeru i pouzdanje te ljubav koja je dosjetljiva, da bismo pomagali bližnjima, da bismo znali služiti.

Ako smo svjesni da nas Bog ne zaboravlja, nije nam dopušteno prepuštati se osjećaju napuštenosti, zatvoriti se u sebe, biti tužni i pasivni promatrači te širiti malodušje. Zato se danas trebamo zapitati: gdje to mi ostavljamo i napuštamo Boga? Kao vjernik i građanin Hrvatske nisam ravnodušan, a znam da to isto osjećaju mnogi vjernici i ljudi dobre volje, gledajući kako se u i u samostalnoj i neovisnoj Hrvatskoj zadire u temelje ljudskoga postojanja. Braćo i sestre, čime su vođeni predlagatelji i donositelji hrvatskih zakona? I, misle li ti predstavnici naroda, misle li hrvatski ljudi na to da se svaki zakon odražava na društveni život? Ne mislim ovdje na mnoštvo zakona koji uređuju razne odnose, nego na zakone koji se tiču otajstva života, na zakone koji se tiču obitelji. Upirući pogled prema svetom Josipu svakoga dana svaki vjernik trebao bi i o tome misliti. Ako mi napuštamo Boga, oslonac i nadu svoga života, nemojmo se čuditi da će se u nama, u Hrvatskoj, širiti osjećaj napuštenosti, beznađa pa i nasilja.

Bez obzira što kao vjernici možemo trpjeti uvrjede, čuditi se bezobzirnosti onih koji su se obrušili na najveće svetosti ljudskoga života, mi i dalje trebamo upućivati na otajstvo, bez kojega nema mira i napretka za narod i državu. U svjetlu toga otajstva promatramo i današnje krize. Suočavamo se s činjenicom da se iz dana u dan pokušava na čudan način tumačiti dar života, vrijednost obitelji, bez suočavanja s istinom života u otvorenosti prema svima, a naročito prema znanstvenim uvidima. To nastojanje, koje je veoma pogubno, muti pogled braneći površne i sebične interese.

Sveti Josip nama  vjernicima i dalje govori da je u životu potrebno osloniti se na Boga ljubavi i da je čovjek pozvan biti bliz čovjeku, posebno čovjeku u potrebi. Kršćanstvo je ovdje na našim prostorima bilo nosiva snaga civilizacije, duša Europe. Ne zbog toga što bi kršćanstvo služilo postizanju nekih društvenih ciljeva, stvaranju zemaljskoga blagostanja, nego zato jer je našim pradjedovima bila najveća vrijednost Bog i njegovo kraljevstvo.

I dok danas upozoravamo na nužnost poštivanja pravednosti, gdje je najbolnije vidjeti ljude koji rade, a ne primaju plaću, ili radnike koji gube posao ili mladež koja ga ne nalazi i radi toga napušta Domovinu i odlazi u nepoznato; dok vidimo da se u našoj Domovini, bez suglasnosti o temeljnim vrijednostima, promiču pogubne težnje u odgoju, zastupaju zabrinjavajući stavovi kojima je na prvome mjestu zarada nekolicine; dok se zauzimamo za zaštitu stvorenoga svijeta, tih prirodnih bogatstava, nama danih na upravljanje i čuvanje; ističemo da je konačni cilj kršćanstva ljubav koja nadilazi svako društvo i povijest, a da je država dužna u socijalnoj zauzetosti zakonima i drugim mjerama štititi svoje građanke i građane, posebno vodeći računa o nezaštićenima i ugroženima. Naime, pitanja o životu ne može riješiti nikakvo zemaljsko društveno uređenje, nikakva tehnologija, nego samo otvorenost otajstvu koje nadilazi čovjeka. Samo ono ne razočarava. Samo polazeći od njega moguće je doći do pravednijih suodnosa, do zalaganja za bližnje, do žrtve života koja ne gleda sebično samo svoju udobnost, do onih vrijednosti koje vidimo kao buket predivnih hrvatskih ruža, u novijoj hrvatskoj povijesti, vezanih krunicom naših branitelja.

Dragi štovatelji svetoga Josipa ne zavaravajmo sami sebe. Udaljujući se od Boga, udaljujemo se od hrvatske sreće. Ali svaka je kušnja i svaka bol nova pouka, koja može čovjeka mijenjati i vratiti ga na put istinske sreće.

Blagdan svetoga Josipa može poslužiti kao slika u kojoj mi vjernici promatramo i svoju Domovinu. Željeli bismo da se u Hrvatskoj prepoznaje usmjerenost prema onomu što nadilazi čovjeka, upućenost na vrijednosti koje nisu po mjeri zemaljskih interesa. Crkva je za nas kršćane znak da je Bog sišao k nama, da se utjelovio u našu povijest i svojom ljubavlju otkupio svako vrijeme. Danas na blagdan zaštitnika naše Domovine Hrvatske i nama danas sveti Josip postavlja pitanje jesmo li izabirali i izabiremo li istinske vrijednosti. No, sveti Josip ujedno nam daje i odgovore kako je hrvatski narod tijekom povijesti opstao i čega se držao,  a to je vjera u Boga i hrvatska sloga koji očituju pripadnost hrvatskoj domovini. I kada se nalazimo pred pitanjima boli, pred iskustvom svoje ljudske konačnosti, Isus nam preko svetog Josipa govori  da naša najveća vrijednost živi. Bog mu se očitovao čudesnim znakom, jer je nosio u sebi duboku čežnju, trag vjere koja je cijeli njegov život povezala s Isusom i Marijom.

Poput Josipa i sami smo pozvani oduševljavati se Božjom blizinom i prisutnošću, te tako i nama može pasti u dio isti Božji dar, dar Božjeg Sina. Kako bismo doživjeli radost Božića, pa i kad se mukotrpno probijamo kroz muke i poteškoće, kroz nevolje i tjeskobe, uvijek nas treba voditi Božja misao i nadahnjivati njegovi sveti ideali.

Hranimo stoga svoj duh Njegovom riječju i napajajmo dušu milošću, kako bismo i sami omogućili Božjem Sinu da se još jače uprisutni u naš narod i da ga otkupljuje od grijeha njegovih. Ne bojmo se snivati Božje snove i biti poput Josipa idealisti koji žive od Božjih ideala, kako nas ne bi zarobili idoli ovoga svijeta.

Budimo poput svetog Zaručnika Djevičina ljudi čiste savjesti i oslobođeni strasti, pa ćemo u snu uživati sveti mir i Božju utjehu. Dopustimo sebi snivati božanske snove, pa ćemo svom narodu priskrbiti budućnost posvećenu prisutnošću Božjeg Sina i našega Spasitelja Isusa, koji nas dolazi pohoditi, ali ga mogu primiti samo oni kojima je stalo do njega kao što je bilo stalo Mariji i Josipu. Činimo i učinimo sve što od nas traži sam Bog, kako bismo svoje snove i ideale pretvorili u stvarnost bogatu Bogom, milosrdnim Ocem nebeskim. Prigrlimo i mi poput svetog Josipa otajstvo Kristova utjelovljenja, te prihvatimo svetu Djevicu, Gospodinovu Majku kao najveće bogatstvo koje nam Bog stavlja u život. Dopustimo Bogu da uđe u naš život dajući mu ono najodličnije mjesto i štiteći svim silama otajstvo svetosti Božje koje dolazi među ljude, ali po ljudima. Dopustimo da i nama Svevišnji Bog povjeri mjesto i zadaće uz i za svoga utjelovljenoga Sina i njegovu Majku, kao što je povjerio i svetom Josipu, kako bi nas to služenje dovelo do slave nebeske u koju je zahvaljujući pravednosti dospio i sveti Josip. Takva je vjera i hrvatski narod odavno povezivala s Isusom. Ova jubilarna "Godina milosrđa Gospodnjega" svima nama je poticaj da osobno i kao narod bolje upoznamo svoju vjeru, da ne dopustimo da prevlada površnost i neznanje; da obnovimo svoje pouzdanje u milosrdnog Boga na našem hrvatskom hodočašću kroz povijest. Toliko smo puta u povijesnim događajima tako jako osjetili Božje obećanje: Poput proroka Tebe ja zaboraviti neću. Neka nam Presveta Bogorodica Marija, najvjernija odvjetnica Hrvatske i njezin zaručnik sveti Josip pomognu da mi i naš hrvatski narod nikada ne zaboravimo zavjet svojih pradjedova tj. vjeru u Boga i hrvatsku slogu.

10 stvari koje možemo naučiti od sv. Josipa

1. Obrazovanje i posao su važni, ali Bog će nekad imati druge planove.

2. Budite pažljivi i osluškujte! Bog se može javiti i u snu.

3. Da biste snove ostvarili, morate se probuditi.

4. Imajte u vidu da se ljudima neke Vaše odluke neće svidjeti…

5. Ključna stvar za djelovanje po Božjoj volji je otkloniti strah. Poruke “Ne boj se, Marijo!” i “Nemoj se bojati uzeti Mariju za ženu!” imaju za cilj ujediniti dvoje ljudi u Božjem namislu.

6. Poštuj državne zakone. Ako car naredi da ideš u Betlehem, idi u Betlehem. Makar morao putovati s magarcem.

7. Uvijek budi uza svoju ženu. Čak i za vrijeme poroda.

8. Nauči da se nećeš uvijek svima svidjeti, pogotovo ako im usred noći pokucaš na vrata. Ipak, nemoj prestati kucati.

9. Čuvaj svoju obitelj! Čak i pod cijenu da moraš otići s njima od kuće.

10. Budi uzor svojoj djeci i nauči ih da imaju veliko srce za druge ljude.

 MOLITVA KARDINALA FRANJE KUHARIĆA SVETOM JOSIPU

SVETI JOSIPE, Glavaru svete nazaretske Obitelji i čuvaru Crkve Božje, tebi se kroz stoljeća Crkva u Hrvata utjecala kao svome zaštitniku i tvom je zagovoru preporučivala svoje obitelji i cijeli narod. Brižni poočime Spasitelja svijeta i prečisti zaručniče Svete Djevice, povjeravamo ti sve obitelji hrvatskog Naroda da zajedničkom dnevnom molitvom ispune svoje poslanje i budu blagoslovljene ljubavlju, slogom, mirom i novim životom. U ovim teškim vremenima izmoli našem narodu i svim narodima zemlje mir u pravednosti i ljubavi. Zagovaraj nas pred Presvetim Trojstvom da ostanemo vjerni Isusu Kristu i njegovoj Majcitvojoj zaručnici  u Katoličkoj crkvi, prolazeći zemljom čineći dobro. Amen.          

Propovijed fra Petra Klapeža, gvardijana i upravitelja Svetišta Gospe Sinjske, možete preuzeti i poslušati ovdje: