Homilije

Osma srijeda Velike pobožnosti svetom Josipu, 09. ožujka 2016. – homilija vlč. Nikola Sanjković

Hvaljen Isus i Marija, kao što smo čuli u današnjem Evanđelju, ja sam, ne mogu ništa učiniti, mogu učiniti samo u Ime onoga koji me posla. Prije 35 godina pripremao sam se za Sveto ređenje i molio sam, Bože dragi, molim te, neka moja prva služba ne bude u Karlovcu. No, Bog se poigrao i prva moja služba bila je u Karlovcu, na Dubovcu, u ovom Svetištu i Novom Centru Srca Isusova.

Hvaljen Isus i Marija,

kao što smo čuli u današnjem Evanđelju, ja sam, ne mogu ništa učiniti, mogu učiniti samo u Ime onoga koji me posla. Prije 35 godina pripremao sam se za Sveto ređenje i molio sam, Bože dragi, molim te, neka moja prva služba ne bude u Karlovcu. No, Bog se poigrao i prva moja služba bila je u Karlovcu, na Dubovcu, u ovom Svetištu i Novom Centru Srca Isusova. Ovdje sam susreo jednog svetog čovjeka s kojim sam živo tri godine, s kojim sam, ovdje, upoznao taj Karlovac koji mi je ostao u srcu. I, prije sedam godina kada mi je biskup ponovo ponudio da dođem u isti dekanat, bez prigovora sam rekao "idem", iako je župa na kojoj sam bio bila veća, jedanput veća nego sadašnja. To je volja Božja, to je volja koju moramo poštivati i koju moramo slijediti. A zašto sam tražio i zapravo prihvatio okolicu Karlovca? Zato što sam susreo, ovdje, upravo u Svetištu svetog Josipa puno ljudi, puno onih dobrih ljudi poput Josipa. Ovdje sam susreo Boga na jedan poseban način i ovdje sam pripremao se za ono što će doći u mome svećeništvu, u prvoj župi koju sam vodio sam, a to je bila župa Voćin, Svetište Majke Božje. Ne moram, sigurno, govoriti vama koji ste isto tako ovdje u Karlovcu doživjeli strahote, koje je doživio i Voćin. No, želio bih se vratiti danas u svojem razmišljanju na ovu devetnicu u kojoj se okupljamo iz našeg dekanata i šire, da upoznamo tog čuvara, zaštitnika naše Domovine Hrvatske, da upoznamo tog svetog čovjeka koji je u tišini slušao taj Božji glas i koji je slušao tu poruku koju mu je Bog dao, da vodi Njegovog Sina Isusa Krista. Da, ljudski život je sličan i Josipovu životu! Ne znamo što je bilo prije nas, odakle smo došli, kamo idemo, koji je smisao i činjenica da postoji, da jesmo? Koji je smisao čovjeka i povijesti? Upravo, kada gledamo pticu, čovjek je poput ptice i svi koji se pitamo, kamo on to danas leti, kamo ide, što ima i što očekuje? Bojati se da je na današnje čovječanstvo i čovjeka pala teška i hladna zimska noć. Ista ta noć pada i na naš narod i na našu Hrvatsku crkvu. Noć se spustila i svjetla je nestalo, kao da nas sve skupa obuzima tama, i pitamo se, što nam je činiti, što se to s nama i s narodom zbiva? Jest, istina je da svako vrijeme sa sobom nosi grč duha, svojih protagonista, napetost između želja i ostvarenja, strahove od promašaja, nesigurnost u koracima i veliku čežnju za izgubljenim, promašenim vrednotama. Ali, ovo naše vrijeme, čini se, nosi još veći i jači grč, da živimo u razjedinjenom, rastrganom društvu, u društvu proturječnih odnosa, pluralizam mišljenja, stavova, ideoloških, kršćanskih, protukršćanskih opredjeljenja i mišljenja. Oko nas politika, ta prokleta umjetnost mogućega. Razdvaja više nego li ikada u povijesti. U našim života više ništa nije sigurno, ništa ne zna kako će sutra izgledati. Oko nas je svijet raskošnosti, i vila i stanova, ali svijet i baraka i siromaštva, kao da sve to postoji neovisno od nas u igri svijetla i sjene taj svijet uzvišene znanosti i kulture, bratskog svjedočanstva i solidarnosti, nasilja, licemjerstva, užasnih razaranja, boli, patnje, frustracija i nadanja tisuća obespravljenih i poniženih. No, mi kršćani smo po zakonu Utjelovljenja i danas pozvani biti u srcu svijeta, jer smo pred Bogom i pred svijetom odgovorni za svoje vrijeme. Odgovorni smo za ovu vremensku kariku na početku stoljeća i tisućljeća. Odgovorni smo za trenutak koji se stalno mijenja ali i obnavlja pred našim očima. I u današnjem vremenu samo smo Božji suradnici, kako piše u Knjizi Postanka, koji bi trebali ostati vjerni Njegovoj zapovijedi kako bismo i našoj današnjoj zbilji dali određeni smisleni oblik, tako i onaj naš svijet i naše vrijeme da postanu niz isklesanog kamenja Božjeg grada prožet nadnaravnim životom i milošću. Jest i danas ulazimo u zakon situacije, zakon koji valja shvatiti kao glas Božji koji nas poziva ovdje, sada nas poziva i glavna oznaka tog zakona jest nestalnost, a nestalnost nam je darovana kako bismo mogli ostvariti se kao ljudi, kao kršćani u ovom vremenu kroz sinergiju vlastite slobode i Božje milosti. Jedina stalnost, pak, u tom nestalnom zakonu jest glas Božji koji nas zove da danas ostvarujemo ono što je volja Božja, ono što je Bogu milo kako ne bismo postali sudionici u besplodnim djelima tame. Kada u tom razmišljanju gledamo riječi kardinala Damelsa koji je rekao, treba nam, prema prispodobi o djevicama, započeti vrijeme bdijenja. Bdijenje nije bježanje, već je to strpljivo i aktivno iščekivanje Zaručnika koji dolazi. U našem svijetu, u dragoj nam Domovini Hrvatskoj, nije sve dobro. Ima previše stvari koje nas brinu. Mi smo kršćani i znamo, Zaručnik će doći, stoga, rađa se dužnost za sve nas, nasljedovati mudre djevice i uzeti svjetiljke s uljem, a ulje je sadržaj što nam ga daje Bog i Njegov Sin Isus Krist. Ali, baze i svjetiljke, to jest potrebno nam je posuđe, to su naši plodovi, to su naši životi danas kao i brige i pitanja našega vremena. I ove godine 2016. ljudi doći će k nama kroz Korizmu i Veliki tjedan, i za Uskrs, donijeti svoje svjetiljke da ih mi napunimo životnom nadom, porukom Kristove Radosti ali i mirom. Stoga nam valja, draga braćo i sestre, bdjeti, kako bismo mi najprije mi uočili volju Božju, kako bismo pronašli ono što je Bogu milo, kako bismo izišli iz tame, najprije mi, a potom svi vi dragi vjernici, a onda cijeli naš narod. Muževi i žene našega vremena, tako veličanstvenog i tako dramatičnog i danas se mole i danas očekuju da im se napune svjetiljke uljem Kristove poruke Radosti, života i mira, jer znaju i nadaju se, da jedino Krist i Njegovo Evanđelje, mogu unijeti smisao u ljudske živote, u živote naroda i čitavoga čovječanstva. Oni znaju i vjeruju da je to moguće, jer to nije ljudsko, već Božansko djelo. Uzor takvog bdijenja u kojem Bog se objavljuje upravo je Blažena Djevica Marija i sveti Josip. Evanđelist Luka opisuje kako bdije, kako moli, iščekuje Božji dolazak. Marija i Josip su spremni i ne žele da Bog dođe, a da oni propuste Njegov dolazak. Ona, Marija i Josip, su prvotno ljudi vjere, a vjera ih vodi na bdijenje, iščekivanje Božjeg dolaska, kad Bog dolazi, naglo, kao što On to redovito čini, kad anđeo Mariju pozdravlja biblijskim pozdravom kojim Bog sebi bira svoje poslanike, Marija je spremna! Ona se spremno susreće s Bogom, Njegovom voljom, s Njime želi surađivati na ostvarenju Božjeg spasenja. Ona i Josip znaju da Bog uvijek čini sve na dobro ljudi, da želi njihovo spasenje, to jest želi unijeti smisao u ovu mrklu, zimsku noć života kako bi trajno ostali u toploj sobi Njegove milosti, na svjetlu Njegove Istine. I Marija, kroz čitavu povijest kršćanstva na čelu svoje vjerničke kolone, Ona bdije čeka, traži volju Božju, prenosi svome narodu. To njezino bdijenje duboko se uvuklo u snove i živote čitavog hrvatskog katoličkog naroda. Taj narod zna da je onaj stari put bio samo slika puta koji vodi nas kroz naše snivanje, priželjkivanje i planiranje budućnosti prema budućnosti one Vječne Domovine. Njezin narod i danas zna taj put nije ništa manje opasan danas, nego li je bio prije jer se na njemu može dobiti ali i izgubiti sve. Stoga taj narod hrvatski, svoju Gospu i njezinog zaručnika Josipa vidi i prihvaća na čelu te putničke kolone koja hoda i bdije. I narod naš rado okuplja se oko Gospe i oko svetog Josipa, da sluša, da čuje što mu to imaju reći, da preispitamo svoje opravdane snove od ispraznih, pogubnih sanja i neka ovo naše korizmeno razmatranje u devetnici svetom Josipu urodi istim Marijinim i Josipovim plodom, a to je vjera, nada i mir u srcu. Svakome od nas Bog dolazi, svakome od nas namjenjuje posebnu ulogu u ostvarenju svoga plana spasenja. Stoga i mi moramo biti spremni za susret s njim kako bismo mogli izvršiti Njegovu svetu volju. Jedino tko će moći uliti ulje istine i smisla života u svjetiljku, što ih pred svoje lice stavljamo, to je naša Nebeska Majka i sveti Josip. I, zato, rado donosimo tu svoje svjetiljke koje ćemo napuniti milošću, uljem, kako bismo mogli ostvariti i vidjeti u mrkloj, zimskoj noći toplinu Božje milosti i Njegove istine i dočekati ona vječni uskrs. Papa Franjo nas poziva u ovoj Jubilarnoj godini u svjetlu Gospodinovih riječi "Milosrdan kao Otac", i Evanđelist Luka nas podsjeća na učenje Isusa koji kaže, pa budite dakle i vi milosrdni kao što je milosrdan vaš Otac. To je program života koji, iako je zahtjevan, pun radosti i mira, Isusova je zapovijed usmjerena prema svakome tko je voljan slušati Njegov glas. I, stoga, kako bismo bili sposobni za milosrđe, moramo prvo biti na raspolaganju za slušanje Božje Riječi, a što to znači? Ponovo otkriti vrijednosti tišine, kako bismo mogli razmatrati tu Riječ koja nam dolazi i na taj način biti moguće oruđe Božjeg milosrđa u ovome svijetu. Papa naglašava i neke konkretne točke koje se mogu iskoristiti tijekom ove Jubilarne godine milosrđa kako bismo što intenzivnije proživjeli. Neka su od njih hodočašća i duhovna i tjelesna djela milosrđa, povratak redovitom prakticiranju sakramenata, osobito sakramenta Svete ispovijedi. Najbolje ćemo učiniti ako i sami budemo čitali te Papine poruke, draga braćo i sestre. Čineći ova hodočašća i u ovu crkvu svetog Josipa, možemo i imamo priliku, dobiti taj oprost. Oprost se dobiva po crkvi koja se snagom vlasti i vezivanja i odrješivanja, što je dobila od Isusa Krista, zauzima za kršćanina, te mu otvara riznicu zasluga Krista i svetaca, da od Boga, Oca Milosrđa, dobije otpuštenje svih vremenitih kazni za grijehe. Crkva time želi, ne samo doći u pomoć svakom kršćaninu, nego ga potaknuti na djela pobožnosti, pokore, ljubavi. Evo učinimo taj korak, a sveti Josip je predivan primjer toga milosrđa svojom šutljivom prisutnošću, molitvom i jasnim odlukama kojima je štitio život i ostavlja nam predivnu sliku onoga što se događa u ovome jubileju. Ta tiha snaga crkve liječi rane i podiže i prašta! I, zato volim istaknuti jednu rečenicu od jednog poznatog čovjeka "Božje milosrđe silazi uvijek dublje od razine do koje može pasti ljudska bijeda"! Evo ušli smo u taj jubilej s poniznošću grješnika i s djetinjim pouzdanjem u Oca koji nas uvijek čeka, koji trči pred nama i prima nas u svoj zagrljaj! Sveti Josip je šutljiva ljepota milosrdnosti i prisutnosti Božjeg milosrđa, koji moli za nas i želi nam pomoći da nam ne pomanjka onoga ulja, o kojem sam govorio, s kojim su djevice došle pred Gospodina. Evo, molimo zajedno danas i uvijek u ovom Svetištu u našem dragom Karlovcu, za milost i milosrđe, za svetost našeg naroda! Molimo da poput ovog svetca u miru u tišini budemo radosni, jednostavni, ponizni ljudi, da ne budemo oholi, puni sebe, već da služimo s ljubavlju! Amen!

Propovijed vlč. Nikole Sanjkovića možete preuzeti i poslušati ovdje:

 

Čitaj dalje

Župni listić 4. uskrsna nedjelja 21.4.2024.

Slavonci, Dalmatinci i Posavci pri svetom Josipu

“Hvaljen Isus i Marija” Radio Sljemena i Maranatha pri svetom Josipu