Božja Riječ još odzvanja ovim prostorom, odzvanja još u našim ušima, odzvanja još uvijek u našim srcima! Pa pokušajmo tu Riječ Božju zadržati u sebi, da živi u nama, kako bi mogla donijeti ploda i roda. Evo nalazimo se, možda je već otrcano to ponavljati, u vremenu koje se naziva Korizma. No, mislim da svaki od nas, kao vjernik i kao čovjek, svaki dan bi trebao si ponavljati da se nalazimo u Korizmi. Tu stvarnost si posvješćivati, tu stvarnost ugrađivati, donekle, u sebe, jer na početku Korizme stoji ovo što je i ovdje zapisano ispred oltara. To i Isusove su riječi, da tako reknemo to je i program vjernika u Korizmi: "Obrati se! Vjerujte Evanđelju!" Što će reći, okreni se Bogu, okreni svoje lice Bogu! Stani pred Boga licem u lice, srcem k srcu, ali isto tako, okreni se i sebi, stani pred sebe licem u lice, srcem k srcu. Nadalje, učinimo i korak više, značilo bi, okreni se i drugome licem u lice, srcem u srcu. Znači, imajte povjerenja u Boga! Imaj povjerenja u sebe! Imaj povjerenja u drugoga! Ljubi Boga! Ljubi sebe! Ljubi bližnjega! U svoje vrijeme radio sam u školi kao vjeroučitelj i skoro svaki puta ulazio sam u razred govoreći djeci: "Djeco ja sam se zaljubio u sebe". Oni su se čudili, kako? Pa rekao sam: "Moram biti zaljubljen u sebe, ne narcisoidno, zaljubljen u sebe, e onda, sam zaljubljen u Boga, ja sam Božja slika ovdje na zemlji, ja sam Božji stvor! Da bi mogao ljubiti, i biti zaljubljen u vas koji ste mi povjereni da vas učim i odgajam, moram bit zaljubljen u sebe. Iz te zaljubljenosti ljubim i vas! Zaljubljen sam u vas! A, onda iz svega toga, zapravo, proizlazi jedno pitanje koje si postavljamo u Korizmi, a to je; "Kakva je moja svijest o Bogu? Kakvo je moje poimanje Boga, moj doživljaj Boga?" To su pitanja koja mi se neminovno nameću kada osluškujemo ove Isusove riječi ovdje zapisane "Obrati se! Vjeruj Evanđelju!" Čuli smo danas u prvom čitanju gdje Mojsije na odlasku poručuje narodu "Pazi i dobro čuvaj da ne zaboraviš događaje što si ih svojim očima vidio!" Ponavljam, to vrijedi i za nas! Pazi, dobro čuvaj da ne zaboraviš događaje što si ih svojim očima vidio! I, dok razmišljam o svome Bogu u ovo korizmeno vrijeme, zapravo, pitam se, tko je moj Bog? Moj Bog, premda vječan, premda neograničen tijelom vremenom i prostorom, živi u tom vremenu. Moj Bog živi u tom prostoru, to je povijesni Bog, moj Bog je Bog povijesti, Bog koji korača sa svojim narodom, koji korača sa pojedincem, korača sa mnom, Bog koji korača s tobom kroz tvoju povijest! I onda, kada i nisam na pravom putu i u mojim tamnim i svijetlim trenucima života, Bog je onaj koji korača sa mnom! Možda ponekad u životu osjetim odsutnost Boga? Možda osjetim da me Bog napustio? Možda osjetim da je Bog, možda, mrtav? Možda nekad osjetim da je Bog teret? Možda osjetim da je Bog i nepotreban? Sve su to normalna pitanja, sve je to normalno u našem vjerničkome životu. Bog dopušta da prođem svoju pustinju. Bog dopušta kušnje da me zahvate. Bog dopušta da osjetim svoju neplodnost u svakome smislu svoga života. Možda ponekad osjetim da nisam dovoljno od Boga nagrađen za svoju vjernost? Možda osjetim da je netko drugi nagrađeniji za svoju nevjeru, nego ja za svoju vjeru? Možda imam osjećaj da Bog voli više grješnika, nego mene koji se, možda ponekad, smatram pravednikom? Sve su to normalna pitanja. Ja osobno ne vjerujem u vjernika tko to nije osjetio. Ne vjerujem. Svaki vjernik osjetio je pustinju! Pustoš! Sumnje i dvojbe, one su pratilje vjere! To je, kao što rekoh, moja pustinja, to je moja kušnja koju Bog dopušta! I, sveti Josip u čijem se svetištu, evo, večeras nalazimo, gdje smo se ovdje okupili, prošao je kroz mnoge kušnje. Prošao je kroz mnoga pitanja. Kušnje koje nisu bile lagane. Prošao je kao čovjek i vjernik kroz teška pitanja i kroz teške dvojbe! Ali se nije zatvorio, nije zatvorio svoje srce za Boga i dopustio da bude rob kušnje. Nije ono, što bi ljudi rekli, legao i sada kukao, tražio je rješenje, osluškivao je i čuo je Božji glas i znao je kako izaći iz zamki kušnji, iz zamki pustinja. Nije se bilo lako suočiti da mu je zaručnica trudna, a on pojma nema. Nije to lako. Znate, mi često puta imamo uljepšane slike i svetaca i svetoga Josipa, kao, to su bili ljudi koji su bili bez problema, potpuno uronjeni u nekakav svijet koji nije naš svijet. Mene osobno nikad nisu oduševljavali takvi sveci. Mene su oduševljavali uvijek "neki tipovi" koji su imali probleme u životu, ali su uvijek isplivali iz problema. Takvi su me sveci uvijek oduševljavali. Ivan Bosco, ja sam oduševljen kada sam čitao što je on sve izvodio! Sveti Filip Neri, kako je taj izvodio stvari, kak' je bio čovjek od krvi i mesa, prolazio krize i sumnje! Apostoli, tko bi od vas odabrao onu dvanaestoricu da vam budu suradnici? Koji šef firme danas? Nijedan? Isus ih je odabrao! Zašto? Zašto što su bili normalni. Sveti Josip nije bio nešto nenormalno, on je bio normalan čovjek, borio se za kruh, svoju obitelj. A onda ga zadesila, evo, nesreća, ljudski govoreći. Prošao je svoje sumnje, svoj križ i svoju kalvariju i kroz to je sazrijevao! Kroz to je rastao, da može biti ono što mu je Bog namijenio. Tako i svaki od nas prolazi svoj križ, svoje kušnje, svoje sumnje i tu svaki od nas sazrijeva, raste u službi Gospodina. Upravo bi vam se usudio vam reći da su takvi trenuci kušnje i sumnje moga Boga, trenuci kada je Bog najbliži, kada je Bog najbliži čovjeku! Kad čitamo Stari Zavjet vidimo kroz kakve kušnje i probleme je prolazio Božji narod i na tom putu je polako, korak po korak, sazrijevao, rastao i osposobljavao se da bude ispunjeno Božje obećanje ulaska u tu novu zemlju! Upravo taj Bog u kojeg vjerujem, ispunjen je milosrđem i ljubavlju prema meni u svim tim trenucima kušnje! Zato, ako nisam uspio u svemu što sam kao vjernik naumio na početku Korizme, ne treba se razočarati, jer, vjernik raste, korak po korak, dio po dio, Bog otkriva sebe i lišava mene svih mojih slabosti, Bog to čini! Bog je prema svakom čovjeku bez obzira na njegovo stanje u kojem se nalazi, na stanje u kojem se nalazite bez obzira na to, Bog je sama Ljubav i Milosrđe! To je moj Bog u kojeg vjerujem! Bog koji je Ljubav i Milosrđe! I, zato i mene poziva kada kaže "Obrati se i vjeruj Evanđelju", da i ja budem ljubav i milosrđe tamo gdje jesam, gdje živim, u svojoj obitelji, na radnom mjestu, na ulici, u svojoj župnoj zajednici, da ja budem odraz Božje ljubavi i Božjega milosrđa. Pa, evo, neka nam u tome pomogne i zagovor svetog Josipa u čijem smo se svetištu večeras našli, da zajedno s Isusom Kristom kojega je on odgajao i koji je njega odgajao, prinosimo ovu žrtvu Nebeskom Ocu da nam pomogne da se oslobađamo strahova i da rastemo u slobodi!
Amen!
Propovijed vlč. Lovre Zaplatića možete preuzeti i poslušati ovdje:
