Braćo i sestre,
svako naviještanje Božje Riječi za nas je novi spasenjski događaj. Zašto? Upravo po ovoj Riječi, mi večeras, ako smo se tako otvorili milosti Gospodnjoj, možemo čuti što nam valja činiti u našem životu i možda će taj korak biti presudan za sve ono za što je Isus i došao na ovu zemlju, a to je spasiti nas. Taj naš korak večeras bit će presudan u planu spasenja kojeg Gospodin i od mene očekuje. Stoga, zato nije i čudo da ta Božja Riječ, koju smo evo i večeras čuli, želi nam osmisliti svrhu ovog našeg okupljanja, svrhu slavljenja Božanskih Otajstava, pa i u čast svetoga Josipa. I zato nije ni čudo da ta Božja Riječ progovara i o sebi samoj, kao i o stavu što bi ga svaki od nas koji smo čuli, trebao zauzeti i prema njoj, ali i po toj Riječi mi smo obvezni i dužni kao kršćani zauzeti taj stav jedni prema drugima! Pa evo što smo čuli – uspon prema Jeruzalemu, kako čujemo u današnjem Evanđelju, zadnja je etapa Isusovog zemaljskoga puta prije nego što će podnijeti muku i smrt! Evo, dok je Isus s jedne strane, zajedno s dvanaestoricom apostola, govorio im što ga sve čeka u Jeruzalemu, ponovimo; bit će predan glavarima svećeničkim, pismoznancima, koji će ga osuditi na smrt i koji će ga predati dalje poganima koji će ga izrugivati, koji će ga izbičevati, koji će ga razapeti, ali kaže, treći dan će uskrsnuti. S druge strane što čujemo? Dvojica njegovih apostola, mogli bismo reći hrabro i odvažno, od njega nešto traže. Što traže? Traže počasna mjesta. Traže mjesta časti, moći slave. Recimo to tako da traže za sebe neku bolju budućnost. I upravo tu dvojicu, kako kaže danas Matej, Zebedejevih sinova, znamo mi točno koji su to, Jakov i Ivan. Oni su bili zastupljeni po svojoj majci, kao da je ta majka trebala biti uporište za sve ono da bi time Isusu rekla što je zaista potrebno njihovim sinovima. Što se događa? Ostala desetorica apostola jasno da nisu ovo dobro primila. Nekako u njima, dogodila se nekakva mržnja. Kako je moguće da takvo nešto mogu tražiti od Isusa. Ali Isus, što čini? Ne kori ih! Ne opominje ih! Nego koristi ovu situaciju i prigodu ne bi li ih poučio kakvi trebaju biti. Pa kakvi to mi, braćo i sestre, trebamo biti jedni prema drugima? Kaže Isus: "Došao sam ne da budem služen, nego da služim i da svoj život dadem kao otkupninu za mnoge". Evo, braćo i sestre, prije toga, poučio ih je na ispravan način kako valja služiti. Uči nas što smo pozvani i poslani u pristupu jedni drugima činiti. Prvo, biti svjesni tko smo i što smo. Prepoznati one darove i talente koje nam je Gospodin dao, ali ne samo da bi koristilo meni i tebi, nego da, upravo po tim darovanim talentima znamo pomagati jedni druge u zajednici i na taj način služiti jedni drugima. Jer u protivnom, Isus kaže – ako netko to iskoristi na krivi način u zajedništvu u kojem smo pozvani služiti, dolazi do odjeljenja, dolazi do zavisti, a tu onda ne možemo graditi mir i slogu! I stoga Isus potiče svoje apostole: "Vi ste pozvani na dar služenja jedni drugima" i upravo plod takvoga služenja donosi mir i slogu u zajednici. Znamo što to unosi nered u nas same i što to unosi nered u naša zajedništva. Upravo grijeh samodopadnosti, grijeh oholosti. Ali Isus nam je snagom svoga uskrsnuća darovao plod sakramenta pomirenja. Upravo i u ovoj godini Izvanrednog Jubileja milosrđa Bog nam daje, evo upravo priliku, da si posvijestimo taj preveliki dar Njegovoga milosrđa, Njegove ljubavi, ne bi li upoznali svrhu da nam Bog nije dao sakrament Svete ispovijedi kao veto, da je rekao dragi brate imaš tri puta mogućnost u životu pristupiti sakramentu! Ne, nego svaki put kada kroz ovaj život koji je težak, se umoriš i počneš padati i sagriješiš, znaj da te ja čekam u sakramentu pomirenja kako bi te ponovno pridigao, kako bi ti dao snagu da iznova kreneš, da u onu svoju svakodnevicu koju često smatraš već i dosadnom i monotonom i nemaš snage nešto promijeniti. Ali upravo tu smo pozvani i poslani živjeti svoju vjeru ne bi li jednoga dana i mi sami čuli onaj poziv gdje nas Isus čeka kad budemo se susreli s njim licem u lice, kad nam bude rekao: "Valjaš slugo dobri, u malome si bio vjeran, ali znaj postavit ću te na veliko! Postavit ću te tamo, kamo su i ovi apostoli, Jakov i Ivan, unaprijed tražili doći, u Kraljevstvo Nebesko!" No, vratimo se mi ovoj dvojici. Odakle njima ta odvažnost i snaga da su ovako i hrabro, bez straha, jednostavno, pristupili Isusu i tako nešto uopće i zatražili? Pa, upravo po Isusovoj posebnoj pažnji, koju je on pridao i ovoj dvojici, uz njih i Petru. Ta braća su se osjećala privilegirana, upravo zato što ih je Isus vodio na posebna mjesta Njegove Božanske moći. Sjetimo se kada je ozdravio Šimunovu punicu, tada su ova trojica, Petar, Jakov i Ivan bili prisutni. Pa onda kada je ozdravio Jairovu kći. Sjetimo se što smo prošle nedjelje slušali, poveo ih je na brdo Tabor. I u molitvi sa Nebeskim Ocem dogodilo se preobraženje gdje su opravo oni mogli vidjeti tko je Isus, zašto je On došao na ovaj svijet i što će se s njime dogoditi! Nisu li to upravo trenuci koji su u njima možda gajili nekakvu privilegiranost, nekakve posebne situacije u kojima su oni, između ovih ostalih dvanaestorice, bili izabrani ne bi li kušali ove posebne milosti? Upravo to su oni iskoristili i zato zatražili ova počasna mjesta u Kraljevstvu Nebeskom, u Isusovoj slavi. No upravo, vidite, ove molbe dvojice učenika, žele nam reći kako su oni tu molbu prema Isusu "skužili" na jedan krivi način. Krivo su molili! Kako nas je Isus poučio moliti? On je učeći svoje učenike dao uzor molitve, molitva Oče naš! I tamo imamo tri posebne nakane koje su i svrhe za naš vlastiti ljudski, kršćanski život, a to je: molimo Oca Nebeskoga za kruh svagdašnji, molimo Oca Nebeskoga da nam oprosti naše grijehe. Zašto? Pa da bi mogli živjeti, da bi svaki puta iznova obnovljenih snaga mogli se vraćati svojim svagdašnjim dužnostima i obvezama. I ona treća svrha i cilj je, da nas, što? Oslobodi od Zloga, da nas sačuva od Zloga! Vidite, to su prošnje s kojima dolazimo moliti svoga Nebeskoga Oca. Ali ima još nešto što često i mi, braćo i sestre zaboravljamo, to je ono predavanje – Bože, trebam to, trebam ovo, ali? Što? Neka bude volja Tvoja! E vidite, tu mi često griješimo. I onda smo poput i ovih Zebedejevih učenika, trebam zdravlje, trebam posao, trebam uspjeh nekakav. Upravo je braćo i sestre to, da poput ovih učenika, i mi tražimo od Boga nekakve pogodnosti i ugodnosti i položaje uspjeha u našem životu. I onda izostavimo onaj drugi dio, ali neka bude volja Tvoja Bože! Ti najbolje znaš kroz kakvu situaciju ja prolazim! Pa Tebi koji si moj Otac i moj Stvoritelj nije drago da u ovoj teškoći i muci prolazim i teško živim! Ti najbolje znaš, Bože, koja je Tvoja volja za moj život kako bi bio radostan i kako bi bio dobar. Ali evo poput ovih Zebedejevih učenika i mi znamo često ovako reći: "Ja sam dobar Isusu. Idem redovito na svetu misu, molim sve molitve koje se traže od vjernika kršćana, čak i više od toga. Činim velike pobožnosti, devetnice svetome Josipu. Vidiš, ja želim život dobar bez poteškoća i bez križeva!" E, vidite, nema kršćanstva bez križa! Nema ga. To je utopija! To ne postoji! I zato, često poput ovih Zebedejevih učenika i mi, što? Tražimo privilegirana mjesta! Nigdje nećete u Novom Zavjetu pronaći da Isus kaže, ti brate koji ćeš biti kršćanin, ti ćeš biti moj, ti ćeš biti privilegiran. Ti nećeš imat poteškoća! Ne! Isus kaže: "Tko želi biti moj učenik, što treba učiniti? Odreći se prvo, čega, da bi mogao prihvatiti križ? Odreći se sebe. A to je vidite teška muka. Jer često ja tražim da se meni drugi klanjaju. Ja sam često uvažen pred drugim ljudima. Ja često tražim nekakve časti i počasti od drugih ljudi. Zašto? Jer meni to, kao, treba i to meni pripada! Ali to ti ne pripada jer te to udaljuje od Gospodina! Ti kao takav nisi kadar i sposoban služiti! I zato prvo, što treba učiniti? Odreći se sebe! Prihvatiti križ i zajedno s Kristom nositi ga, slijedeći Ga! Evo vidite to smo pozvani! I kada me mons. Sente danas pozvao i rekao: "Evo vidiš, tvoja župa zajedno s tobom pohodi svetome Josipu." Rekoh: "Dobro." Malo, iskreno, da sam se opirao, ne da to ne želim i da mi nije drago, nego sam imao nekakve obaveze, ali Bogu hvala, Gospodin uvijek to posloži pa stavi da će netko i drugi upregnuti. Ali onda kada sam vidio ovo Evanđelje, kao da je instinktivno u meni govorilo "ne, ja taj dan neću". Nije lako govoriti o križu, još manje svjedočiti o križu, kad sam i ja svjestan da dosta toga trebam i sam prihvatiti. I upravo tim prihvaćanjem križa, znajući da je Bog onaj koji svojom milošću daje snagu i podnijeti taj križ i nositi križ na svojim ramenima, ali upravo daje ti snagu da ne padaš da hrabro ideš zajedno s Kristom, onda se sam u sebi nekako i preneš i prepoznaš, ajme meni, sam to ne bih mogao učiniti. Netko je uz mene koji me nosi, kako bih mogao pretrpjeti trenutnu kušnju koja je stavljena meni na put. Braćo i sestre, vidite, taj govor o križu i nama je ljudima težak! No, kako je bilo svetome Josipu? Je li njemu bilo bajno u njegovome životu? Pokušajmo shvatiti situaciju kada je Marija ostala trudna. Što je Gospodin i Njegov plan spasenja učinio u njegovome životu? Da li je on tako planirao svoj život? Jel' planirao život tako? Nije planirao! Ali vidite, u tom trenutku i kušnje, nešto mu nije dalo odmah odustati. Je! Prolazio je kušnje u sebi, grčio se sigurno u sebi, nije mogao spavati! Ali, onda Bog šalje, dopustio je, i tu kušnju, ne bi li nam upravo po njemu rekao da je normalno, ljudski osjećati kušnju i bol te kušnje! I pretrpjeti! Jer upravo ta trpnja i bol mene osnažuje za one trenutke koje će doći. Možda me Gospodin zove na nekakav poziv, na nekakvo služenje od kojega bježim, jer me strah, jer mislim da nisam dovoljno sposoban suočiti se? Ali, upravo onda kroz tu bol, kroz tu kušnju, u kojoj, evo, u meni samome ne da da odustajem, ali kroz to vrijeme jačam se i snažim, evo, tu onda učvršćujem svoje duhovne mišiće da bi onda u toj ponudi koju će mi Gospodin dati, hrabrije se mogao suočiti i ponijeti. Upravo to se dogodilo i svetom Josipu. On je prihvatio služenje. On se dao pod križ nositi, ali hrabro brinuti i preuzeti brigu za Mariju i Isusa. Ali, onda, što se dalje događa? Vidite, nije iskoristio milost koju mu je Bog dao! Došla je druga kušnja! Trebalo je pronaći konačište za Isusa. On nije tražio Božje čudo, nego što je učinio? Ušao je u rizik tražeći kao svaki čovjek Božju providnost! I Božja providnost mu je pokazala gdje će svoj konak pronaći, u štalici. Nije od toga pravio problem. Prihvatio je to. I to je sklonište gdje će zajedno sa svojom obitelji se nakratko udomiti ne bi li se Isus rodio. Pričam to, braćo i sestre, stoga što često puta tražeći neke nakane, Bože daj mi ovo, daj mi ono, često puta poput Zebedejevih sihova, odemo predaleko. I upravo u toj teškoći koju nosimo ili potrebi koja nam treba, često puta, što? Tražim nekakvu ugodnost i pogodnost! Ali, Bog me zove da pristanem u Njegovu volju! Da prihvatim križ koji trenutno nosim! Možda ne zbog mene samoga, nego možda zbog obitelji? Možda zbog nekakvog obraćenja u tvojoj obitelji? Poziva te da prihvatiš taj križ. Da zagrliš taj križ! Težak je! Ali, Isus kada daje križ ne kaže: "Nosi ga sam!" Nego: "Tu sam ja da ti pomognem!" I, upravo, prema svjedočanstvu iz života samog svetoga Josipa, upravo je crkva prepoznala ulogu služenja u zajedništvu obitelji, ne bi li na taj način, sve nas vjernike, kao dobra brižna majka, uputila u različitim situacijama života, što? Da idemo k Josipu! On je to prošao. On je na svojoj vlastitoj koži to iskusio, ne bi li nas svojim zagovorom poučio i zajedno s našim molitvama zagovarao kod Nebeskoga Oca. I zato i kad se nađem u situaciji, kada moja vjera u Božju providnost i snagu počne očajavati i slaba je, tada sam pozvan doći kod Josipa i moliti njegov zagovor da Bog ojača moju čvrstu i nepokolebljivu vjeru! Da onaj križ i onu volju koju mi Gospodin stavlja na put sveti Josip svojom molitvom zagovara da prihvatim. I Bože, hvala ti na tome križu! Ako nemam sad posao, sigurno to Tvoja sveta Božja volja znade zašto mi pripušta! Ti znaš da je meni teško, da je teško brinuti o egzistenciji moje vlastite obitelji! Ali ti znaš Bože zašto mi to pripuštaš! Ti ne želiš kušati moje snage iznad vlastitih snaga koje ja ne mogu podnijeti. Ali Ti znaš Bože! Braćo i sestre, upravo po današnjem Evanđelju, tako smo danas pozvani moliti. Ne, Josipe daj mi ovo, daj mi ono! Da, daj mi! Ali, Bože, neka bude Tvoja sveta volja! Tako si me poučio i tako sam pozvan prihvatiti svoju muku koju nosim, na koju me pozivaš ili od koje bježim. Bože, daj mi snage da je prihvatim! Evo, ono što sam i rekao kada sam došao u Karlovac, istina, možda i moj grijeh jer nisam imao prilike doći prije, pa niti u Svetište svetoga Josipa, ali kada smo se prvi puta vidjeli i kada je malo, tako, kako smo se upoznavali, imamo dosta nekih zanimljivih crta kroz život povezanih, tako da, imao sam priliku posvjedočiti da moja baka je vjerni štovatelj svetome Josipu. I kao dijete molili smo krunicu, jest Blaženoj Djevici Mariji, ali uvijek je bio zagovor svetome Josipu. Znači, od kad znam za sebe, znam da je baka upućivala svoje i upućuje dalje svoje molbe i molitve svetome Josipu. I znala je često reći: "Sinko, sveti Josip je onaj koji je stao u obranu svoje vlastite obitelji kada je bilo najteže, Bog je imao povjerenja u čovjeka da bi brinuo o Mariji i Isusu. I zato imaj pouzdanje. I kada ti Gospodin pripusti križ i patnju, prihvati je. Teško je. I teško će biti! Ali, reci, onako hrabro i odvažno – Bože ne razumijem, ali prihvaćam!" I uvijek mi je stavljala taj poticaj, "preporuči se i moli svetome Josipu", ni sluteći da ću jednoga dana doći i sam, biti i kušati, i biti u blizini Svetišta svetoga Josipa. I znam da mnogi od vas imate mnoga iskustva, uslišanja, molitve. Ali trebalo je dosta dugo vremena ne bi li iskusili to iskustvo uslišanja za koje ste evo i zagovarali i kroz godine molili. Upravo je i to znak da si posvijestim. Bog mi je pripustio određeno vrijeme čekanja da bi me i u mojoj strpljivosti jačao, da bi me snažio! Ali kako bi prepoznao da je to bila Njegova volja! Ne da me satre! Ne da mi oteža život! Nego da me još više učvrsti i da me još više k sebi privuče! I stoga, u svakoj svojoj i vašoj potrebi, braćo i sestre što smo pozvani? Doći svetome Josipu i moliti ga,
Amen!
