Homilije

Četvrta srijeda Velike pobožnosti svetom Josipu, 10. veljače 2016. – homilija preč. Vladislav Mandura

Sestre i braćo! Najprije ću reći ono što ja osjećam. Sretan sam, ako već u ovoj devetnici trebam propovijedati da danas propovijedam. Nudi mi se toliko toga o čemu bih mogao govoriti. Nadam se da ću se uspjeti suzdržati i neću biti dug, ali znam da ste ovdje naviknuti i na duge propovijedi, pa ako i pogriješim, oprostit ćete mi taj grijeh. Htjeli vi to ili ne htjeli, morat ćete.

Sestre i braćo!

Najprije ću reći ono što ja osjećam. Sretan sam, ako već u ovoj devetnici trebam propovijedati da danas propovijedam. Nudi mi se toliko toga o čemu bih mogao govoriti. Nadam se da ću se uspjeti suzdržati i neću biti dug, ali znam da ste ovdje naviknuti i na duge propovijedi, pa ako i pogriješim, oprostit ćete mi taj grijeh. Htjeli vi to ili ne htjeli, morat ćete. Čista je srijeda, i taj dan, za nas koji crkvi na bilo koji način pripadamo i osjećamo se da joj pripadamo, je to poziv da započnemo s nečim, da ono što je pred nama, što ćemo živjeti i raditi u danima koji prethode, da to učinimo svjesnije i ja ću možda reći, onako kao svećenik, znači iz moralnog gledišta i savjesnije, odgovornije. Pozvani smo da posvjedočimo da i u današnjem svijetu vrijede pravila koja su uvijek vrijedila u povijesti i koja će vrijediti uvijek. A to znači, živjeti treba ono o čemu znamo što živimo. To je onda svjedočanstvo vjere! Živjeti nasumice, od danas do sutra, samo današnji dan, s tim se čovjek, a pogotovo vjernik, nikada ne smije zadovoljiti. Tko je od nas danas već razmišljao zašto je Korizma? Kome je to palo na pamet da ćemo, za praktički sedam tjedana ili 40 dana, slaviti Uskrs? A to je bitno! To je razlog zašto započinjemo Korizmu! Zašto je danas Čista srijeda! Da se na ispravan način uopće mognemo susresti s otajstvom uskrsnuća, a to je otajstvo naše vjere, to je bit naše vjere, a to je jedino, sestre i braćo, što objašnjava zašto vjerujemo i zašto treba vjerovati. Danas, na Pepelnicu, trebamo biti svjesni naše vjere, a nadam se da to nije samo vjera, nego Istine koju nosimo u sebi i koju ćemo svjedočiti o uskrsnuću. I, zato, djela koja ćemo činiti, nisu sebi sama dostatna. Nije dovoljno reći "ja ću postiti"! Evo, pogledajte mene, ovako dobro ugojenog, meni bi post dobro došao. A i znate i odakle sam i kakav sam, a čega bi se ja to mogao odreći. Koja korist od toga, kad opet imam u izobilju? To sa ja! 'Ajde budite vi iskreni! Čega bi se vi mogli odreći, svako za sebe? Svi smo u izobilju! Tužna istina! Ama baš svi! Jučer sam imao slavlje, ovdje u Domobranskoj, blagoslovili smo kapelicu blaženog Alojzija Stepinca i došao sam kući oko pola šest i rekao leći ću sat vremena, kako sam bio umoran spavao sam jutros do dva. Ali kad sam ustao jutros u dva, više nisam mogao zaspati. I, onda sam odlučio gledati jutarnji program, hrvatski, talijanski i njemački na televiziji. Pratio sam koliko će naša televizija vremena posvetiti Čistoj srijedi. Nismo loši! Ali što se vremena tiče. Ali sadržaja? Ništa! Nula! Samo je nabrajano koji su običaji, koje su navike! Talijani su proveli jednu anketu. Oko 800.000 ljudi je anketirano čega će se odreći u Korizmi. Na prvom mjestu, slatko i slatkiši. Na drugom mjestu, alkohol. Ali ovi, koji su ih ispitivali, su bili malo lukaviji. Oni su pokušali sugerirati čega bi se mogli odreći, pa su im moderne poroke stavljali pred oči. I znate čega se Talijani najteže odriču? E, to od vas nitko ne bi pogodio. Smartphon-a! Kad im je rečeno, 'ajde malo manje uzmite te svoje pametne kutijice, kojima poklanjate vrijeme koje moraju biti najbolje, najbrže, ma koje ste počeli voljet, onda su Talijani, u najvećem postotku, rekli "nećemo, toga se ne odričemo"! Analizirajući tu istinu, a ona je i u našem narodu manje-više slična, shvatio sam slijedeće: Ne želimo se više posvetiti, sebi, svojoj obitelji, ni svom narodu. I dobio sam potvrdu za moje razmišljanje da danas propovijedajući spomenem i svetog Josipa i blaženog Alojzija Stepinca, kao čuvare, jednog – obitelji, drugog – našeg hrvatskog naroda. Kako bi lijepa odluka bila svakog od nas, Karlovčana, nas Hrvata, da donesemo tu odluku u Korizmi! Ja ću više vremena posvetiti svojoj obitelji! Ne tražim ja tu, sestre i braćo, od nas da kažemo – više ćemo se molit. Ali, bit ću više s majkom ocem, bratom sestrom, didom bakom! Kakva bi to Korizma bila! Kako plodonosna Korizma! Zašto to očekujem? Pa zato što znam da ćemo se povući! Ma, nije problem samo taj Smartfhon, problem je internet, problem je televizor!  Problem je sve ono čemu mi dajemo toliko vremena, a nije bitno, nije nam potrebno. Dobro je da s tim znamo služiti! Dobro je da smo modernizirani, ali sestre i braćo mi smo postali ovisni! To je naš problem! Mi smo postali ovisni o nebitnom! I kad bolje pogledamo, uvijek smo ovisni o nebitnom. I alkoholičar je ovisan o alkoholu i alkohol je nebitan! I pušač je ovisan o nikotinu i to je nebitno! Korizma bi nas trebala učiniti ovisnima o obitelji! A onda kao vjernike i o Bogu! Da li netko poznaje od vas tu ovisnost? Da li je ima u našem narodu? U našem vremenu? U našem svijetu? Danas je blagdan blaženog Alojzija Stepinca. On je bio ovisnik o Katoličkoj crkvi! A kao plod te ovisnosti o Crkvi,  i o vjeri i o vjernosti Rimskom Prvosvećeniku, bio je ovisnik i o pripadnosti Hrvatskom narodu. Toliko ovisan, zamislite, da je otišao u smrt nepravedno osuđen! Sestre i braćo, nije bitno kod blaženog Alozija Stepinca tko ga je osudio, zašto ga je osudio, kako ga je osudio. Bitno kod blaženoga Alojzija Stepinca je da je bio vjeran, vjeran svom svećeničkom, a onda i svom biskupskom poslanju i pozivu, da je čitavim svojim bićem to uvijek živio i izgovarao! I bio je spreman ići i u smrt! Znači, prihvatiti svaki križ. Mi Korizmu povezujemo s križem! S patnjom! S mukom! S odricanjem! Isto tako je lijepo danas razmišljati o ovom svecu, kojega štujemo u ovom našem Nacionalnom svetištu. Zar nije sveti Josip bio ovisan o obitelji koja mu je bila povjerena? Zamislite, prvo što o njem znamo, onako malo lukavo ja ću reći, on razmišlja kako da pravedno otpusti svoju ženu Mariju. Ne da ju osramoti! Ne da stavi u javnost prevarila me je, zatrudnjela je na neki poseban način! Ne ovako kako to mi danas radimo! Danas mediji, evo ih ovdje moje kolege, čestitam im, drago mi je što ste tu i jučer smo bili zajedno. Danas mediji, u pravilu, traže da izvuku nešto da bi mogli ocrniti nekoga. A, on, Josip, čini suprotno! On pokušava onog, koga bi ovaj svijet prozvao, odbacio, da ne kažem kud' bi ga nogom lupio, on pokušava tu osobu zaštititi. To je ovisnost o Mariji! To je ovisnost o biti pošten prema Mariji, to je ljubavi, sestre i braćo! To se osjeća. Isti takav je kad treba ostaviti svoju domovinu i bježi s Marijom i s djetetom u Egipat. Jesmo prepoznali? Imamo obitelj i imamo narod. Zar to nisu problemi u modernom svijetu, modernim, odgovornim ljudima u našem društvu? Za oni ne pokušavaju upravo ta dva stupa urušit? Zašto se to događa? Da danas svijet želi uništiti nacionalnu svijest i da danas svijet pokušava dokazat da obitelj nije temelj svakoga društva. Zašto se to događa? Zašto moramo slušati one koji nam dođu na televiziju, koji nam pišu u novinama, one koji nam dođu ovako na javne skupove i kažu da nacionalna svijest biti Hrvat nije nešto bitno? Kako je to moguće? Šta se to desilo? I tek sad kada vidimo da uništavaju i obitelj, jer ovo nacionalno bilo je malo problematično u onoj multinacionalnoj državi. Sad uništavaju i obitelj! Ja samo jednu stvar mogu kao razlog tomu reći. To je zato što ne vjeruju. Zato što ne vjeruju, sestre i braćo! Reći ću vam nešto tužno, opet od jutros. Vi znate gdje ja tu stanujem, tu je negdje na ćošku, pedeset metara. Sjednem u auto, treba mi 12 minuta do vojarne na Kamenskom. I, u pravilu, tad nekom, kako mi je već "ćeif", pošaljem koju poruku i dopisujem se. Imam jednu kolegicu, Istrijanku, kojoj je djed sudjelovao u ubojstvu našeg blaženika Bulešića. I, ona je komunistički odgojena, a muž joj je, moj zemo, Bosanac, pravi pravcati katolik. I njih dvoje su stalno u sukobu kako odgajati djecu, imaju dvoje djece. I ona njemu dozvoljava da on njih vodi koliko hoće u crkvu i da su kršteni i sve, to su mala djeca. A ona ih pokušava ovako odgojiti, znate, bez ičega, moderno. A ja sam provokator. Zna se na čijoj sam strani. Ali, draga je i ona meni. Izgubljena ovca je bitna! I ja njoj šaljem poruku "Dobro jutro! Jel' ti danas postiš?" A ona meni odgovori: "Postim???" Znači, ne posti. Kaže: "Zašto je to bitno?" Rekoh: "Kako nije bitno, ako ne postiš, ako se ne moliš, a i ti si krštena, kako možeš očekivati da ti bude dobro?" "Šta misliš", rekoh: "I tebi se desilo prošle godine da si shvatila da si bolesna, ali, evo, desilo ti se da ti je i kćerka bolesna, malo dijete, treba slijedeći tjedan ići na operaciju. Šta misliš da to tvojoj kćerki ne bi pomoglo da za nju jedan dan postiš? Da se za nju Bogu pomoliš? Da meni kažeš da se ja pomolim?" Digla je nos i rekla: "Ti mene proglašavaš krivom što je moje dijete bolesno!" Ja sam joj odgovorio: "Ti ne znaš šta je krivnja, a šta je odgovornost. Kriva si, ako si svjesno loše učinila, a nisi! Ali si odgovorna jer nisi dobro postupila!" Nećete vjerovati, kad sam došao danas, malo ranije s posla, oko tri sata u stan, zvoni telefon, ženska plače, i ženska je se odlučila postiti. I ženska mi kaže: "Ajde ti jednu misu odsluži za moju bolesnu kćerkicu!" Sestre i braćo, tog i takvog sukobljavanja s današnjim svijetom nedostaje današnjem svijetu! Nedostaje nama kao vjernicima, a pogotovo nedostaje onim koji su nevjernici. Takvih vjernika, ne što sam to ja danas napravio, takvih vjernika treba čovječanstvu! Takvi vjernici bili su Josip i Alojzije! I pogledajmo malo bolje u njihov život zašto su to mogli? Naravno, reći ćemo, zato što su vjerovali. Ali još ljepši izraz je, zato što su znali živjeti Korizmu! Što su znali prihvatiti žrtvu! Što im križ nije bio napor! To je bit našeg vjerovanja. Nadam se to će i nama biti bit korizmenog vremena! Želim nam da donesemo odluke. Ne da samo postimo! Ne samo da pokažemo da je Korizma, ono što smo čuli u Evanđelju danas, nego da se nešto promijeni, da se odlučimo biti bolji! I razmišljao sam i s tim završavam, šta bi bilo najbolje za Hrvatsku, kad bi kao narod donijeli odluku, ovih 40 dana Korizme nečega se odreći? Najbolje bi bilo, u to sam sad uvjeren, kad bi obećali da nećemo psovati! Da nećemo Boga vrijeđati! Da nećemo svetinju vrijeđati! Da nećemo u čovjeku Boga vrijeđati! Jer opsovati nekom mater je isto kao Boga opsovati, jer Bog je dao majku da rađa život, ona je božansko biće, božansko stvorenje! I to možemo spustiti do najmanjih psovki, dobro to čujte. I najmanja psovka i ona je teški grijeh. Donesite nekakvu odluku, jer to će biti izvor blagoslova, za naše obitelji, za naš narod i za nas pojedinačno,

Amen!

Propovijed preč. Vladislava Mandure, dekana Karlovačkog vojnog dekanata, možete preuzeti i poslušati ovdje:

Čitaj dalje

Kristova muka nadahnuće za naš život

Župni listić 2. korizmena nedjelja 25.2.2024.

100 hodočasnika iz Slavonije i Dalmacije