Sestre i braćo, dragi hodočasnici, dragi vjernici!
Evo okupljeni smo i ove srijede u Nacionalnom svetištu. Evo na početku ovoga našega zajedničkoga lomljenja Riječi i razmišljanja o njoj, želimo i danas ovu Riječ, koju želimo zajedno lomiti, zajedno se njome nahraniti i ponijeti ju sa sobom u život, evo, čuti jedan lijepi primjer, onaj životni iz života. U rodnoj župi našega Rektora Svetišta, slobodno mogu reći i u mojoj župi gdje sam proveo skoro desetak godina, prečasnik ili Tonijev župnik koji ga je pratio do ređenja, do mlade mise, vlč. Dragutin koji je sada župnik u Krašiću, svake godine je poslije 1990.-ih imao praksu u župi slaviti i na jedan mudri način preko djece doći i do srca tate i mame. Slavio je u mjesecu svibnju Majčin dan, onu nedjelju bliže na koju je on i padao. A točno na svetoga Josipa znao je slaviti i Dan očeva, kada su evo, djeca posebno taj dan svoju ljubav, svoju brigu i cjelodnevni školski program prikazivala za svoje očeve, za svoje hranitelje i za svoje branitelje. Evo danas bi želio zajedno s vama podijeliti jednu priču, neki su je možda čuli, neki je možda nisu. Životna je, nije izmišljena, nije bajka, nego je priča koju možemo uvijek pospremiti u svoje srce, o njoj meditirati, o njoj razmišljati i od nje nešto naučiti i za svoj život. Kaže u jednoj maloj sredini slavio se Dan očeva u školskoj zajednici gdje je bio prisutan i župnik, gdje je u programu, evo bile su recitacije, pozdrav očevima i također gdje je bila sveta misa za njih. Sva djeca su se to jutro radosno pripremala, oblačila, spremala, za svoj program i za proslavu Dana očeva. U lijepoj narančastoj haljini s kosom povezanom zlatno-crvenom vrpcom upravo se spremala i jedna djevojčica da pođe u školu proslaviti Dan očeva. Svako dijete trebalo je doći u pratnji roditelja. I oca i majke. Jedino ta djevojčica o kojoj želimo danas podijeliti ovaj događaj išla je samo s majkom jer nije imala svoga oca. Mama joj je govorila da ne bi željela ići, a bolje da i ona ne ide, jer ionako to djeca i njihovi roditelji ne bi razumjeli. No, djevojčica je unatoč svega htjela ići i htjela svoj djeci i svim očevima pričati o svome tati. I majka je krenula zajedno sa svojom kćerkom u školu. Počeo je program. Učiteljica je, tako evo po redu, po nekakvoj abecedi, prozivala svako dijete, a dijete bi uhvatilo za ruku svoga oca i s njime izašlo pred sve. I na kraju učiteljica je prozvala djevojčicu u narančastoj haljini, a oči sviju uzalud su tražile njezinoga tatu. Čuli su se komentari druge djece. "Gdje je njezin tata?", upitao je jedan dječak. "Mislim da ga nema", rekao je drugi. "Vjerojatno je jedan još od onih koji imaju važnijeg posla, biznismen", čulo se iz pozadine komentar odraslih. No, djevojčica je izašla pred sve, sama, nasmiješila se i pozdravila ih mirnim i visokim glasom. Makar ju je učiteljica pozvala, kada je shvatila, da se vrati na svoje mjesto, ali djevojčica je jasno i glasno progovorila: "Dragi prijatelji moj tata nije sa mnom. On živi daleko odavde. Znam da bi on upravo ovoga trenutka rado bio sa mnom. A željela bih da znate sve o mom tati i o tome koliko me je volio! Rado mi je pričao priče. Naučio me je voziti bicikl, a za velike mi je blagdane poklanjao crvenu ružu. Naučio me je kako se upravlja zmajem. Izvodio me na sladoled. Vi ga sada ne vidite, ali moj tata je uvijek sa mnom iako živi daleko! Znam to, jer mi je obećao da će uvijek biti u mom srcu!" Stavila je svoju ručicu na svoje srce. Njezina majka, u mnoštvu očeva, promatrala ju je s ponosom i naravno, plakala. Djevojčica je spustila ruku i završila blagim glasom: "Volim svoga tatu, a on je moje Sunce! Da je mogao, bio bi ovdje! Ali Nebo je daleko! Ponekad zatvorim oči i učini mi se da i nije otišao!" Zatvorila je oči, ali iznenađena mama primijeti da su svi očevi, svi roditelji i djeca zatvorili svoje oči. Što su vidjeli? Možda su vidjeli tatu pored djevojčice? "Tata, znam da si sa mnom", rekla je djevojčica i prekinula šutnju. Ono što se je tada dogodilo sve je duboko potreslo. Dok su im oči bile zatvorene, na stolu, kraj djevojčice, pojavila se crvena mirišljava ruža. Djevojčicu je s Neba blagoslovio njezin tata i dao joj znak da Nebo i nije tako daleko kako mi često vidimo ili gledamo. Nebo, zapravo, nije daleko! Sestre i braćo, i mi smo djeca, djeca makar odrasli, makar stariji, makar već u onoj trećoj dobi, i mi smo djeca. I nama je potreban netko tko će nas voditi, tko će nas čuvati, tko će nas ljubiti, tko će nas štititi, tko će nas braniti! Koliko je i danas ranjenih srca, ranjenih duša, koliko je i danas onih koji uistinu nose ožiljke u svome životu! I mi danas trebamo, trebamo nekoga tko nas razumije, tko nas čuje i tko je spreman sići s Neba i reći nam da Nebo nije ni tebi, ni meni, daleko! To je danas ovdje, u ovoj crkvi u ovom Svetištu lik svetoga Josipa koga, ovaj Dubovac, ovo Nacionalno svetište slavi, ali ne samo on, nego cijela Crkva, cijeli grad i cijela nam Domovina Hrvatska. Pa, vjerujemo da će svaki od nas, iskreno zazivajući svetoga Josipa, zazivajući njegovu pomoć kad se nađemo u životnim neprilikama, kao i ova djevojčica, kad se nađemo u životnoj poteškoći da nam nema nikoga tko bi nam blizak, kada i pred nama i u našem životu ponekad sve propadne, kada jednostavno ne vidimo rješenja. Evo, naš Rektor Toni moli ovdje zazive, i za zaposlenje, za posao, za mlade, za stare, za sve mogli bismo reći. Evo i ovih dana u razgovoru jedni s drugima čujemo kako neki opet ostaju bez posla jer dotični gigant ili onaj koji kupuje sve, nije mu u interesu par stotina ljudi. On gleda na nešto puno krupnije, puno veće, puno interesantnije onim ciframa ili brojkama na bankovnom računu, ili u onim kvadratima zlata. Ali pitamo se, može li bilo koji gigant kupiti Nebo? Može li kupiti zrak koji udišemo? Možda bi to neki i htjeli pa bi ga prodavali. Gdje je granica i gdje je u svemu čovjek? Zato evo danas kada dolazimo i u ovo Svetište i u druge crkve, kada Riječ Božju slušamo, lomimo i želimo od nje živjeti, tada uviđamo, ma svi mi zajedno, svi koji ste god večeras ovdje u bilo kojoj boji kaputa, hlača, frizure, šminke, cipelama, tenisicama, ma svi razmišljamo da imamo jedan život, imamo jedno srce, imamo jedan trbuh, imamo jedne oči, imamo uši i imamo iste potrebe. Kako i danas čovjeku ne treba puno da bi živio! Treba mu dio, treba mu djelić Neba kako bi bio zadovoljan i radostan! Pa taj djelić Neba želimo i večeras ponijeti iz ovoga Svetišta u svoje domove, u svoje obitelji, na svoja radna mjesta i u ovu našu, često puta tmurnu, svakodnevnicu! Jedan savjet, manje televizije, manje politike, manje psovke, manje sekiranja, a više molitve, dolazimo radosniji, lakši, dolazimo, uistinu, brže do Neba koje se i večeras spustilo, kao i ona mana u pustinji, da bi barem malo dotaknulo svojom rosom, jednom kapljom, svakoga od nas. Ponesite tu manu u slici ove Riječi u slici Nebeskoga Kruha koji će se lomiti na oltaru i u slici i zagovoru svetoga Josipa i na kraju mise danas i svetoga Blaža!
Amen!
Zvučni zapis propovijedi preč. Dražena Karačića možete preuzeti i poslišati ovdje:
