Homilije

Prva srijeda Velike pobožnosti svetom Josipu, 20. siječnja 2016. – homilija mons. Valentin Pozaić

Hvaljen Isus i Marija! Još smo puni dojmova i doživljaja iz nedavnog Svetog Božićnog vremena. Tamo smo se susretali s mnogim, dragim i poznatim likovima, Božjim miljenicima, prijateljima ljudi. Posebno su to bili Marija, Josip i Mali Isus kojega smo dobili po vjeri, dobroti i ljubavi Marije i Josipa.

Hvaljen Isus i Marija!

Još smo puni dojmova i doživljaja iz nedavnog Svetog Božićnog vremena. Tamo smo se susretali s mnogim, dragim i poznatim likovima, Božjim miljenicima, prijateljima ljudi. Posebno su to bili Marija, Josip i Mali Isus kojega smo dobili po vjeri, dobroti i ljubavi Marije i Josipa. Put u Betlehem i boravak tamo zahtijevao je od Josipa i Marije mnoge nepredvidive odluke i pristanak na teške uvjete života. Svi mi još putujemo i tražimo nešto bolje od sadišnjeg života, neku bolju špilju, neku bolju štalicu za sebe i za svoje. Kako bismo opstali u životu i na životu traže se određeni uvjeti. Ponekad to izgleda vrlo zahtjevno, gotovo pa i nemoguće. Mnogi su i danas izbačeni iz Betlehema, poput Svete familije, izbačeni iz života, blokirani, prezreni, odbačeni. Ipak, svjesni smo, život je nešto više. Nešto veće! Nešto dragocjenije! Nešto daleko uzvišenije od uvjeta života! Neki misle da se ne može ulaziti u brak, zasnivati obitelj, ako ne postoje zaželjeni uvjeti. Žive godinama divlje i kada se uzmu brzo se rastave. Ljubav stvara zajedništvo, istinske i bolje uvjete, za njih bolje, za djecu, za narod. Kad bismo toga bili svjesni i u skladu s time djelovali kako bi se promijenio naš život! Kako bi se promijenili oni koji odlučuju o uvjetima života! Svaki život postaje jedna simfonija između onoga što jesmo, što možemo, što želimo i naš nas Gospodar ljubitelj života, poziva i potiče. U tu simfoniju života upliću se mnoge Božje i ljudske, političke i ekonomske odluke, sveta briga za čovjeka i njegovo dobro ili razorna pohlepa za sebično, materijalno. U povijesti Crkve nailazimo na različite likove svetaca i njihovog odnosa prema Bogu i čovjeku. Josip kao da nikad ne govori, a opet u svemu se sporazumijeva s Bogom i s Marijom. Očito je Josipova duša bila mistična duša! Duša koja sve dobro promatra, proživlja, o svemu razmišlja. Josip je naštimao strune svoje duše na onaj glas koji mu je dolazio od Boga tako da nije živio ni kao izgubljen, ni kao očajan, već pun hrabrosti i nade. Njegova je savjest bila tako nježna na poticaj Duha Svetoga, na svijetlo iz Božjih dubina da je posijala u sigurnost života. Bio je siguran da ga Bog vodi. Svjestan da je upravo to put kojim treba ići i da nema drugoga puta osim Božjega puta. I svoj život, pred Bogom, ispunjava primanjem i darivanjem. I ovo naše vrijeme, već ostarjela mantra odzvanja na razne strane, cijeli je svijet jedno veliko selo, sve se zna i poznaje i sve se ogovara i trača. Očekivalo bi se, dakako, da su se ljudi zbližili, više upoznali, da se više poštuju, da se više vole, da više jedni drugima pomažu u osobnim i zajedničkim potrebama, prije nego pojedinci, obitelji, narodi i sva međunarodna zajednica. Međutim, kao da je sasvim suprotno, svijet je preplavio egoizam i pohlepa. Želja da se vlada nad drugima i to pod svaku cijenu i pod cijenu prezira čovjeka, njegovih prava i dostojanstva. Svi su svjesni svojih prava, svi postavljaju zahtjeve. Kad je Viktor Frankl, čovjek koji je nadživio Dachau, stigao u Ameriku i vidio Kip slobode na istočnoj obali, primijetio je, "Kao što sto ste na istočnoj obali postavili Kip slobode, tako postavite na zapadnoj obali postavite Kip odgovornosti". Nisu ga poslušali do danas. A mi se pitamo što je s našim osobnim obalama istoka i zapada? Svijest odgovornosti dužnostima kao da je ishlapila iz našeg života. Tko još misli da su sloboda i prava, odgovornost i dužnosti, dva nužna krila uspješnoga života? I tko je spreman uložiti, utrošiti sav svoj život po Josipovu primjeru u službu bližnjega, Marije i Isusa, u službu svakog čovjeka, od njegova začeća, rasta, odgoja, sve do prirodne smrti. Iz biblijske povijesti poznato nam je da su ljudi genijalni i radini, sposobni stvarati zajednički veličanstvena djela. Tako su htjeli spojiti zemlju i nebo uz pomoć babilonske kule. Kakve su ih ideje nadahnjivale i pokretale? Završetak je bio jednostavan i porazan. Zabludjeli su u onome što se danas naziva lingvističko inženjerstvo. Izgubili smo dar sporazumijevanja. Koristili su, dodouše, iste riječi, ali su im pridavali sasvim druga značenja. Pobrkali su i pojmove i to ih je uništilo. Kad je bio napravljen film o domovinskom ratu, branitelji su pitali: "Gdje su vrednote za koje smo se borili, vjera, obitelj, domovina? Ako se umjesto temeljnim vrednotama prednost daje onome što je politički korektno, trenutačno unosno i popularno, makar bilo i krajnje nepošteno, kakva se savjest formira i kakva se budućnost sprema? I u današnjoj kuli babilonskoj ljudi izgovaraju iste riječi, ali podrazumijevaju sasvim nešto drugo. Riječi su postale isprazne, besmislene. I što je tko u tome vještiji to bude ugledniji. Zato se danas na sveučilištima kao nešto izuzetno važno uvodi predmet komunikologije. Istina, u naravi je čovjeka kao društvenoga bića, da komunicira, da razgovara, da na vidljiv i zvučan način priopćuje svoje misli, nakane i želje, ideale, svoju ljubav. O povijesti Marijina života znamo mnogo. Kod Josipa, to je nešto kao neprobojna stijena. Josip ne govori! Sluša, vjeruje, razmišlja! Izvodi zadaću koju mu je povjerio Bog "Uzmi svoju zaručnicu Mariju, ona će roditi dijete, Sina Božjega snagom Duha Svetoga, ti ćeš mu nadjenuti ime Isus"! Josip malo zdvoji, ali se dobro sporazumijeva s Bogom i svojom okolinom, jer je bio pravedan sebi, prema Bogu, prema Mariji, tražio je humani način kako razriješiti teškoće koje su nadolazile, a tih ima uvijek i posvuda i u životu svetaca. Nitko nije bez poteškoća, bez križeva. Sveti Josip vjeruje Bogu, Bog ga ne napušta! I, sveti Matej piše: "kad se Josip probudi oda sna učini kako mu naredi Anđeo Gospodnji bez pogovora". Poput Blažene Djevice Marije, Josip je molio, o svem prebirao u svom srcu i zato je bio kadar donositi životno ispravne odluke za sebe, za Mariju, za Isusa. Djevicu Mariju nazivamo Blaženom! Svi naraštaji! I Josip je postao blažen, blagoslovljen! Štujemo ga kao zaštitnika obitelji, kao zaštitnika Svete Crkve, a mi Hrvati štujemo ga i zazivamo ga kao zaštitnika nacije. Je li nam danas potreban sveti Josip? I zašto smo se okupili večeras ovdje? Odgovor je jasan, potreban nam je itekako! Ono na što Crkva katolička već desetljećima upozorava u posljednje vrijeme postaje više nego očito, svoj javnosti demografska slika Hrvatske! Slika je teško bolesne nacije. Može se usporediti s lešom koji hoda. Tako nas opisuju. Slušamo i čitamo zastrašujuće vijesti, ove godine rodit će se još 20% manje djece. Ugrožena je budućnost Hrvatskog naroda, ukupna depopulacija Hrvatske može biti godišnje preko 50000 ljudi, to je prestrašno procjenjuje ugledni demograf. Je li to onaj Filistejac koji juriša svom silom da zatre hrvatski narod? Ima mnogo suradnika. Stavlja li hrvatski narod svoju sadašnjost i svoju budućnost u molitvu pred Boga? I traži li "ako hoćeš možeš me ozdraviti"? U čestitki za Božić i Novu godinu jedna majka mi piše "Mi nemamo unučadi, za nas je to jako tužno! Djeca su radost, budućnost, život, znači mi sve to više nemamo". Zapažaju se zapanjujuće pojave kod nekih ljudi. U crkvi se mole Bogu, u društvu služe Vragu. Kao da je moguće služiti dvojici gospodara! Rugamo se Isusu i Njegovom Evanđelju. Kao da su svi postali šiznuti! Do sada  je vrijedilo i još uvijek vrijedi kada netko umre zvona zvone, ubuduće, kada se dijete rodi neka zvona zvone, jer to je događaj, to je rijetkost u Hrvatskom narodu. Nakon dugih stoljeća uspjeli smo podići Narodni dom, državu Hrvatsku uz nemalu cijenu patnje, molitve i žrtava života velikodušne ljubavi. Sada prijeti opasnost da taj dom opusti, da se prazan uruši ili da postane starački dom za tuđince. Kao da nismo nikada čuli poruku Svetoga Pisma "Uzimam danas za svjedoke protiv tebe nebo i zemlju da pred vas stavljam: životi smrt, blagoslov i prokletstvo. Život, dakle, biraj, ljubeći Gospodina Boga svoga, slušajući njegov glas, prianjajući uz njega, da živiš ti i tvoje potomstvo." Bez djece, bez radosti, bez budućnosti. Treba li nam sveti Josip? Čuvar obitelji? Čuvar nacije? Čuvar budućnosti? Ovdje u Karlovcu i u cijeloj lijepoj našoj Domovini? Da! Treba nam sveti Josip kao zaštitnik i kao zagovornik, kao čuvar radosti, kao čuvar budućnosti!

Amen

Zvučni zapis propovijedi možete preuzeti ovdje:

Čitaj dalje

Budimo svjetlost svojim bližnjima

Župni listić 4. uskrsna nedjelja 21.4.2024.

Slavonci, Dalmatinci i Posavci pri svetom Josipu