Homilije

Prva godišnjica smrti mons. Marijana Radanovića, 16.8.2015., večernja sv. misa – homilija vlč. Matija Pavlaković

Draga braćo i sestre u Kristu! 1.U današnjem evanđelju, koje je dio znamenitoga Isusova govora u sinagogi u Kafarnaumu o živome kruhu, netko bi mogao najprije pročitati alegoriju, ali Isus inzistira na riječima: tijeloi jesti. Opori 'realizam' sablažnjava slušatelje. Kao da im je preblizak odnos tijela i kruha, kruha i riječi. No, time se potvrđuje početak Ivanova evanđelja: I Riječ je tijelom postala. Živa Božja riječ uzima tijelo, ljudskost, ne samo da bi prebivala među nama, već da bi postala hranom ljudima. To je uznemirujući paradoks Utjelovljenja: Božji život ponuđen kao hrana u ljubavi, blizini, zajedništvu i želji za usvajanjem snage darivanja.

Draga braćo i sestre u Kristu!

 

1.U današnjem evanđelju, koje je dio znamenitoga Isusova govora u sinagogi u Kafarnaumu o živome kruhu, netko bi mogao najprije pročitati alegoriju, ali Isus inzistira na riječima: tijeloi jesti. Opori 'realizam' sablažnjava slušatelje. Kao da im je preblizak odnos tijela i kruha, kruha i riječi. No, time se potvrđuje početak Ivanova evanđelja: I Riječ je tijelom postala. Živa Božja riječ uzima tijelo, ljudskost, ne samo da bi prebivala među nama, već da bi postala hranom ljudima. To je uznemirujući paradoks Utjelovljenja: Božji život ponuđen kao hrana u ljubavi, blizini, zajedništvu i želji za usvajanjem snage darivanja.

„Tko jede moje tijelo i pije moju krv, ostaje u meni i ja u njemu.“ Evanđelist Ivan voli glagole 'boraviti' i 'ostati'. Stoga je potrebno ne samo da Riječ odjekne, već da svakomu od nas postane pokretačem života. Boraveći u Riječi, učenik živi u istini i slobodi. Dakle, čovjek obuzet Bogom prestaje živjeti samomu sebi. On postaje kršćanskim eks-centrikom, jer je njegov centar, boravište i središte u Kristu.

2.Takav čovjek, obuzet Bogom, živio je među nama gotovo punih 60 godina. Danas se želimo spomenuti njegove prve godišnjice smrti, prelaska u kuću Očevu. Prošle godine, na današnji dan, Karlovac je utihnuo i započeo je oproštaj od svećenika Marijana Radanovića. Započeo je posljednji ispraćaj župnika koji je zadužio ovaj Grad svojim odanim svećeničkim služenjem, a rijeke vjernika počele su se slijevati u ovo „njegovo zdanje“ želeći zahvaliti Bogu za dar svećenika koji je ulicama ovoga Grada u skromnosti i samozatajnosti naviještao Božje milosrđe. Iznenađujuć je Bog, kada se služi tako jednostavnim ljudima, kako bi nas uveo u najveću životnu istinu, doveo nas do dodira vječnosti i darovao besmrtnost.

3.Današnje evanđelje koje je prelat Radanović istinski u život provodio, govori nam da kruh životaposjeduje snagu preobražaja, a nama je često draže ne mijenjati našu komotnu uhodanost, osobito onu koja je duboko u nama. To je živi kruhkoji upozorava na svaki naš bijeg od života, osobito izvlačenje iz odgovornosti za druge i ulaženje u skrovišta svoje duhovnosti koja nije prerasla niti traži svjedočanstvo. Gledajući našega svetoga župnika mogli smo vidjeti da život sa euharistijom postaje velikim izazovom i zahtjevom. No, kada ga se prihvati, on sve čini lakšim i ljepšim. I kada Isusovi sunarodnjaci pitaju: Kako nam ovaj može dati svoje tijelo za jelo, zapravo otkrivaju skriveno pitanje koje je upućeno i nama: Kako mi možemo ostati nepromijenjeni, nepreobraženi nakon susreta s Bogom i blagovanja?Kako se nakon euharistije možemo ponašati kao i prije nje, kako možemo sebe zvati kršćanima, a ne mijenjati svoje stavove koji nisu usklađeni s Riječju koja je postala Riječ, Križ, Uskrsnuće… Kruh? Kako možemo ne svjedočiti svoju pripadnost i ljubav prema Crkvi; kako smijemo biti sudionici slavlja, a ne blagovati živi kruh i kako se pričestiti posvećenim, pretvorenim kruhom, a ne biti promijenjeni za izgradnju novoga svijeta? U svojoj oporuci mons. Marijan daje nam odgovor na ova pitanja i ostavlja zadatak: „I sada molim sve župljane neka budu revni kao kršćanski vjernici: neka polaze redovno nedjeljom i blagdanima svetu Misu, neka suzbijaju naše narodne mane i teške grijehe: psovku, svađu, pijanstva, ubijanje nerođenih, težački posao nedjeljom i blagdanom. Neka se brinu za dobar vjerski odgoj svoje djece, neka se posve povjere Gospodinu Bogu i neka u njemu nađu svoj mir i spasenje!“.

4.Na vijest o smrti moga duhovnog učitelja, župnika Marijana, posegnuo sam za Biblijom koju sam od njega primio na dar pred početak prve godine svoga filozofsko – teološkog studija, upravo u mjesecu kolovozu prije petnaest godina. Na početku, na predlistu, uz njegov se potpis nalazi riječ 'dar' napisana hebrejski i latinski: minhah– donum. Od tada me je ta Biblija pratila tijekom cijeloga mog obrazovanja. I danas ju rado otvorim, kada se trebam osloniti na izvorni tekst. No, taj sam put želio iz nje pročitati tekst, molitvu kojom bi prostrujala životnost one Riječi po kojoj je stvoren svijet i čovjek i po kojoj je sačuvana čvrsta nada naše besmrtnosti. U tome otvaranju zastao sam na nekoliko označenih mjesta. Među tekstovima psalama nalazila se spomen-sličica s jednoga prezbiterskog ređenja na kojoj je reproducirana slika Van Gogha „Sijač“, a njome je bio označen tekst Psalma 8. Nisam dvojio. Takav je tekst bio primjeren trenutku i mojoj nakani: kratak, sažet,obuhvatan, istinit. Dan mu je naslov: Darežljivost Stvoriteljeva.Baš to odjekuje u riječima koje nadilaze pojedina vremenska razdoblja:

 

Gospodine, Bože naš,
divno li je ime tvoje po svoj zemlji,
veličanstvom nebo natkriljuješ! […]
Gledam ti nebesa, djelo prstiju tvojih,
mjesec i zvijezde što ih učvrsti –
pa što je čovjek da ga se spominješ,
sin čovječji te ga pohađaš?
Ti ga učini malo manjim od anđela,
slavom i sjajem njega ovjenča.

Čovjek kao dionik božanskoga života i najveći svjedok ljepote i Božje ljubavi. Čovjek, pozvan biti istodobno i velik, jer mu Bog daje veličinu; i ponizan, jer smo stvorenja koja bez Boga postaju beživotna. Takav čovjek za mene je bio i jest moj župnik Marijan.

5.Braćo i sestre, ma koliko puta bili na sprovodima i bez obzira koliko grobova vidjeli, smrt ostaje otajstvom koje se bez vječnosti preobražava u prijetnju, rastapa u zbunjenost ili nedorečenost. I koliko god mjesta tražili gdje je čovjek razoružan, razgolićen u svojoj umišljenosti i sebičnosti, ostavljen da odgovori svojim razumom i srcem, nema prikladnijega od groba bliske osobe. Pred smrću koja je prožeta ljubavlju čovjek ne može glumiti; pred njom se ne može sakriti, a svaki bijeg plaća višestruko dužim povratcima. Koliko god nas suvremenost ubrzavala i činila površnijima, koliko god sami često otklanjamo pogled od svjetla vječnosti, svi se pred tim svjetlom moramo naći. Ono nam pomaže da jasnije vidimo ne samo svoje odluke, nego cjelinu o kojoj svjedoči psalmist. Sub specie aeternitatissve je istinitije, a u svjetlu Kristova križa – jer je izrastao iz otajstva ljubavi – sve je radosnije. Euharistija je prag neba. Tu gdje se ljudi u poštivanju i radosti nalaze zajedno, gdje su dvojica ili trojica u Kristovo ime, s vjerom u njegovu prisutnost, tu je Bog. U tom Bogu danas živi naš Marijan.

6.Draga braćo i sestre, dragi prijatelji, danas smo ovdje sabrani u duhu sa prelatom Marijanom Radanovićem i zajedno s njim razmatramo otajstvo smrti. On je prešao taj prag, mi stojimo s ove strane. Sada smo ovdje, jer svatko je od nas u nekom dijelu svoga života povezan s Pokojnikom i ovo nam misno slavlje prve obljetnice njegova preminuća pomaže da stavimo zajedno te komadiće tako da zahvalimo Bogu za dar koji je bio velečasni Marijan. Sigurno bi nam bilo drago da je ostao još barem malo s nama, ali Bog nas poziva da ne gledamo unatrag, nego da se otvaramo budućnosti u kojoj naša nastojanja imaju smisao, da živimo život koji nosi plodove koji ne propadaju.

Stoga se sada pred Isusom Kristom u Duhu Svetome mirno i s pouzdanjem spominjemo Njegova sluge svećenika Radanovića koji nam je bio blizak i drag. Zahvaljujemo Bogu za sve dobro što nam je od njega poteklo; za životnost koju je među nas unosio. Zahvaljujemo za zauzeto služenje kojim je zadužio našu Zagrebačku nadbiskupiju, Hrvatsku biskupsku konferenciju i grad Karlovac.

7.Opstaje Božja riječ i Božja vjernost. Na nju oslonjeni, s pouzdanjem nasljedujmo Krista, njegov križ, noseći svjetlo uskrsnuća, darujući bližnjima radost kojom smo i sami po Duhu Svetom obdareni. Na Golgoti je posijana Riječ, zbog koje je učenicima gorjelo srce dok im je Isus tumačio Pisma, po kojoj je prevladan strah prvih učenika, radi koje su apostoli dali svoje živote. I mnogi nakon njih, do danas, umiru donoseći plod. I mi smo tomu svjedoci.

U otajstvu Kristova vazma otkrivamo što je čovjek, što je njegova vrijednost da ga je Bog pohodio u svome Sinu i darovao ga za nas. Tu posred dubovačkog groblja slavimo euharistiju, živu prisutnost u živoj Crkvi. To je ono što opstaje, a hrani se i održava samo ljubavlju. Darežljivi Stvoritelju i Otkupitelju, uči nas otajstvu dara u kojemu započinje i ne prestaje naš život.

Za nas, koji smo našeg Marijana poznavali, on je bio dar, stoga neka nam i večeras zasvijetle riječi s kraja njegove oporuke: „Zahvalni pozdrav svim župljanima. Bože daj, da se svi, kada prođe naš zemaljski život, nađemo u radosti nebeske domovine! Hvala vam prijatelji!“

AMEN.

Čitaj dalje

Župni listić 3. uskrsna nedjelja 14.4.2024.

Život je neprekidna borba dobra i zla

Emaus svećenika Karlovačkog dekanata