Homilije

Završetak obilježavanja 328. obljetnice proglašenja svetog Josipa zaštitnikom Hrvatske, 14.6.2015. – homilija vlč. Damir Ocvirk

Sve vas draga braćo i sestre pozdravljam i radujem se da smo danas mogli doći iz Zagreba iz jednog Svetišta u drugo Svetište sv. Josipa kako bismo zajedno slavili Gospodina, slušali Njegovu Riječ, a onda se i hranili Njegovim tijelom koje je hrana za naš zemaljski, ali i nebeski, vječni život o kome nam Isus danas govori u Evanđelju.

Sve vas draga braćo i sestre pozdravljam i radujem se da smo danas mogli doći iz Zagreba iz jednog Svetišta u drugo Svetište sv. Josipa kako bismo zajedno slavili Gospodina, slušali Njegovu Riječ, a onda se i hranili Njegovim tijelom koje je hrana za naš zemaljski, ali i nebeski, vječni život o kome nam Isus danas govori u Evanđelju.

Prije 11 godina, na današnju nedjelju, zapravo, nedjelju koja dolazi nakon svetkovine Srca Isusova, oprostio sam se od zajednice u Novom Centru gdje sam vršio đakonski praktikum. Evo baš sam se toga sjetio baš je providnost ovako se dobro poslužila pa mi je drago da baš evo danas mogu biti zajedno s vama u Karlovcu.

Što nam Božja Riječ danas poručuje? Nalazimo se u vremenu crkvene godine koje se obično naziva Vrijeme kroz godinu. Ono je obilježeno uobičajenošću i zelena boja koju svećenik nosi tijekom misnoga ruha upućuje nas na nadu, nadu u dolazak Božjega kraljevstva, jer jedna od glavnih tema tog Vremena kroz godinu je Isusov navještaj Božjega kraljevstva. I sve što je Isus činio, bilo riječima bilo djelima, bilo je u službi tog navještaja Božjega kraljevstva. A Isus nam se danas u Evanđelju služi slikama, prispodobama, kako bi ljudi lakše razumjeli. Isus voli svakog čovjeka i iz te ljubavi Isus se koristi vrlo jednostavnim riječima da bi svojim suvremenicima opisao najveću tajnu Božje ljubavi, a to je da je Bog za svakoga od nas pripremio mjesto u svome kraljevstvu! I upravo ta naša vjera u Božje kraljevstvo je na neki način nama čvrstoća i poticaj da ustrajemo u vjeri, jer nas, nakon ovog zemaljskog života, čeka vječni nebeski život. I zato apostol Pavao kaže: "pa da, htjeli biste napustiti ovo naše zemaljsko tijelo da bismo bili proslavljeni u Božjem kraljevstvu", ali, isto tako, apostol Pavao znade da trebamo Božje kraljevstvo zavrijediti. Isus je došao svojim rođenjem i svojim uskrsnućem, otvorio nam je vrata vječnog života, otvorio nam je pristup nebeskome Ocu. No, da li baš svatko dolazi u Božje kraljevstvo? Božja nas riječ poučava da baš svatko ne dolazi. Isus u govoru o posljednjem sudu kaže da će neki biti razvrstani na lijevo, a drugi na desno. I da oni koji su za života činili dobra djela, odnosno nisu propuštali učiniti dobro, da će biti uvedeni u Božje kraljevstvo, a oni koji su imali mogućnost činiti dobro, a nisu činili dobro, propuštali su ga i nisu ljubili bližnjega, ti neće ići u Kraljevstvo nebesko. I, zato nam i apostol Pavao u današnjem drugom čitanju kaže "tako živimo da ćemo doći pred sudište Kristovo i svatko će od nas Bogu dati račun i svaki će od nas dobiti", kao što kaže apostol Pavao, "ono što je kroz tijelo zavrijedio" bilo dobro, bilo zlo. I zato nam je važno dobro se pripremiti za Božje kraljevstvo, za susret s Gospodinom. Isus nam danas govori jednu prispodobu. Koristi se slikom iz redovitog života, života jednoga ratara, govori: "sijač sije sjeme" i kada ga posije niti sam ne zna kako to sjeme počinje klijati, nego vidi da je iz zemlje izašao, prvo malena stabljika, a onda da stabljika ima neke plodove i kad ti plodovi sazriju, kaže Isus u današnjem Evanđelju, "ratar uzima srp i započinje žetvu". No, da li je Isus mislio, kad govori o ovoj slici o Božjemu kraljevstvu, da to sjeme Božjeg kraljevstva koje je u nama posijano da mi ne moramo ništa činiti nego samo čekati da ono izraste. Ratar itekako treba učiniti stanoviti napor. Ponajprije, mora posijati sjeme i paziti da to sjeme ne padne na tlo koje neće uroditi plodom, da ne padne na neplodno tlo, koji puta to sjeme i zaliti, ako treba i ognojiti zemlju, a onda, ono što je najvažnije, ratar bdijući nad tim sjemenom on se nada da će to sjeme uzrasti i da će donijeti plod. Tako je, zapravo, posao ratara vjerovati i nadati se da će od posijanoga imati urod, konačno, da će imati neke koristi od onoga što je posijao. Tako i sa Božjim kraljevstvom. Gospodin, u trenutku našega krštenja, u nas je posijao klicu vječnoga života. Posijao je klicu Božjega kraljevstva. Gospodin daje da to sjeme u nama raste, ali isto tako, Gospodin očekuje da se i mi sami zalažemo za taj plod koji je u nama, da napredujemo u duhovnom životu, da podržavamo tu klicu koja je posijana. I, konačno, da vjerujemo i da se nadamo da ćemo u Božjem kraljevstvu ubirati plodove našeg dobrog načina života, naše poniznosti i otvorenosti Božjoj Riječi, jer, u Božje kraljevstvo, draga braćo i sestre, ulaze oni koji su poslušni Božjoj Riječi, koji Boga slušaju i koji se daruju oblikovati po Božjoj Riječi da bi iz dana u dan postajali što sličniji svome Stvoritelju, što sličnija slika Isusa Krista koji se u ovom svijetu pokazao kao milosrdan i blag. Danas, ovom nedjeljom, završavamo velike pobožnosti svetom Josipu koje su se odvijale tijekom šest mjeseci u ovom Nacionalnom svetištu. Kakva je poveznica današnjih biblijskih čitanja sa svetim Josipom? Prorok Ezekiel govori nam ovako: "S vrha cedra velikoga, s vrška mladih grana njegovih, odlomit ću grančicu i posaditi je na gori visokoj, najvišoj. Na najvišoj gori izraelskoj nju ću posaditi, razgranat će se ona, plodom uroditi i postati cedar predivni." Sveti Josip bio je iz velike, bogate i poznate loze Davidove. On iza sebe ima velike prečasnike. Ali, iz te loze Gospodin odabire jednu mladicu, neznatnu, jednog stolara koji se po ničem nije razlikovao od drugih stolara svoga vremena i svojih sunarodnjaka i sumještana. Ali upravo njega odabire da bi od njega učinio veliki cedar. I sličnu prispodobu govori Isus u današnjem Evanđelju pogledajte: "gorušičino zrno, najmanje od svakoga zrna, ali ipak, kad se posije i kad uzraste postaje tako veliko i snažno drvo da se u hladovini njegova stabla i njegove krošnje skrivaju ptice nebeske." Sveti Josip, naočigled neznatan, postao je poput cedra, poput ovog uzlistalog i uzraslog ploda gorušičinog zrna, jer se, u njegovu zaštitu, u krošnju njegove ljubavi, skrivao sam Božanski Sin. I kaže dalje prorok Ezekiel da "Gospodin sve one koji se uzvisuju, ponizuje, a koji su ponizni te uzvisuje." I tako je Gospodin odabrao poniznog svetog Josipa da bi ga uzdigao na najveće dostojanstvo koje je ikada Bog dao čovjeku, da može čuvati dvije najsvetije osobe, Isusa, Božjega Sina i Njegovu majku Blaženu Djevici Mariju. I tako je Gospodin nagradio njegovu poniznost i njegovu poslušnost Božjoj Riječi, jer sveti Josip primjer nam je otvorenosti i poslušnosti Božjim nadahnućima. Rekao sam da se nalazimo u Vremenu kroz godinu koje je obilježeno uobičajenošću, ničim posebnim. Takav je bio i život svetoga Josipa, obilježen ničim posebnim! On je svakoga dana ustajao, svakoga da se je molio, svakoga dana je radio, svakog se dana brinuo za Isusa i za Mariju, navečer bi zajedno sa svojom obitelji, pretpostavljamo, molio i išao bi leći. I sutra ponovno tako, ustajao, radio, brinuo se, molio i išao leći. Ničega posebnoga, a opet tako velikoga! Sveti Josip je u uobičajenosti, u malenosti, u poniznosti pronašao put svoje svetosti. Ali to je, draga braćo i sestre, put svakoga od nas, da u redovitosti svojega života pronalazimo putove naše vlastite svetosti. Za vas, koji još idete u školu, da dobro učite, jer svako vaše učenje i zalaganje oko školskih obveza pokazuje svetost vašega života, poslušnost vašim roditeljima, starijima, učiteljima učiteljicama, nastavnicima u školi, put je vaše svetosti. Vi koji ste očevi ili majke, da budete dobri očevi, dobre majke, da budete na prvome mjestu dobri muževi i dobre žene, da u bračnoj ljubavi pronalazite posvećenje svojega života. Vi koji radite, da na radnome mjestu čestito obavljate svoje poslove i svoje dužnosti koje se od vas traže i koje su vam povjerene. Za nas svećenike, da čestito vršimo svećeničku službu, da budemo iskreni poslužitelji Božjih Otajstava, ne gospodari, nego da u poniznosti služimo darujući vam, ponajprije, razlomljenu i protumačenu Božju Riječ, koju možete razumjeti i prihvatiti, a onda da vas hranimo svetinjama, Kristovim Tijelom i Njegovom Krvlju, koji su zalog našega otkupljenja i naše spašenosti. Evo, kako nas sveti Josip kroz obične stvari priprema za nešto veliko. Priprema nas za susret s Gospodinom u Božjemu kraljevstvu. Gospodin ga je od malenog, od neznatnog, učinio velikim i moćnim zagovornikom. Vjerujem da svatko od vas ima živo iskustvo kako sveti Josip brzo uslišava molitve, kako je blizu onima koji njemu vape u zagovor, ali još više, kako je blizak crkvi kojoj je postavljen za oca i zaštitnika, a isto tako, kako je blizu našem hrvatskom narodu. I, upravo nam ovo Svetište u Karlovcu govori da Hrvati trebaju, ne samo svetog Josipa zazivati kao svoga zaštitnika, nego da se trebaju u njega ugledati, jer, sveci nam nisu samo posrednici do Boga i Njegove milosti, oni su nam u provom redu uzori kako treba živjeti. I ako želimo biti iskreni štovatelji svetoga Josipa onda treba nasljedovati njegove vrline, a to je, ponajprije, poniznost, skromnost, to je velika i neograničena ljubav prema Isusu i prema Isusovoj Majci Mariji, a onaj, tko voli Isusa, tko voli Mariju, taj voli crkvu i u crkvi pronalazi svoje mjesto u toj obitelji spašenih koji očituju Božje kraljevstvo. Jer naše je poslanje, draga braćo i sestre, u zajednici crkve, u zajednici vjernika, širiti Božje kraljevstvo. Gospodin je u svakoga od nas posijao klicu Božjega kraljevstva. Posijao je klicu vjere i vječnoga života. I samo u zajednici crkve kad smo zajedno okupljeni oko Isusa Krista to se sjeme može razvijati, razvijati da bude pravi plod, da bude plod koji će donositi dobre plodove, ne nevaljale plodove, nego zdrave plodove koji će onda Božje kraljevstvo širiti i rasti i Božje kraljevstvo na ovome svijetu može se širiti samo po nama. Mi smo najglavniji širitelji Božjeg kraljevstva i što ćemo više širiti ljubav, pravdu i mir, koji su temelji Božjega kraljevstva, tim više ćemo onda činiti ovaj svijet boljim. Danas je veliki i važan dan za ovu djecu koja će primiti milost krštenja. Uskoro će snagom Duha Svetoga i snagom krsne vode, ova će se djeca preporoditi na nov i vječni život, primit će klicu vjere, klicu vječnoga života. Vi dragi roditelji, koji ste prvi odgojitelji u vjeri svoje djece, čuvajte i podržavajte tu klicu. Pomozite da klica vjere u vašoj djeci raste, da se razvija kako bi svakoga dana djeca sve više i bolje naučila ljubiti Boga i bližnjega kao što nas je to Isus učio. Ali, onda kad ćete se osjećati možda nemoćnim pred ovim izazovom neka vam u tome pomognu kumovi koje ste odabrali. Vjerujem da ih niste bez razloga odabrali. Oni sada ulaze u poseban odnos prema ovoj djeci, ulaze u duhovni odnosi i preuzimaju duhovno očinstvo i majčinstvo nad ovom djecom. Ali, kada će i oni možda biti preslabi, tu je crkva koja će vam pomoći da svoju djecu možete odgajati i upravo će ona zajedno s vama u crkvi učiti o ljepoti vjere koja je posijana u trenutku njihova krštenja. I zato ćemo zajedno sada s vama moliti da dobrostivi Bog koji je ovu djecu pozvao u život da ih blagoslovi nagradom vječnoga života, da ih otajstvo Krštenja rodi na nov i vječni život. I danas je, zapravo, njihov rođendan, rođendan kada se oni rađaju za djecu Božju. Oni su sada Božja stvorenja, a uskoro će polijevanjem vode u sakramentu Krštenja postati djecom Božjom, pa vam na tome čestitamo i zajedno s cijelom crkvom molimo kako bi djeca ustrajala u vjeri. A sve nas neka, draga braćo i sestre, prati moćni zagovor svetoga Josipa da možemo biti pravi promicatelji i širitelji Božjega kraljevstva, da budemo poput ovoga izdanka kojega je Gospodin od velikog cedra otkinuo da bi se po našoj poniznosti i našoj otvorenosti Božjoj Riječi, Božje kraljevstvo, širilo i raslo!

Amen!

Čitaj dalje

Župni listić 3. uskrsna nedjelja 14.4.2024.

Život je neprekidna borba dobra i zla

Emaus svećenika Karlovačkog dekanata